I, eto, počela je nova školska godina. Nekome na žalost, a nekima i na radost. U tri istarske škole posebno je napeto, jer se u njima ove godine provodi eksperimentalni program "Škola za život". Kao što i obično biva u našoj zemlji, dugo očekivana kurikularna reforma oko koje se već godinama lome koplja zaživjela je ove godine, ali tek kao eksperimentalni program u oko dva posto hrvatskih škola, i to opet samo u 1., 5. i 7. razredu. I opet, kao što i inače biva u našoj zemlji, sustav je odmah u startu zakazao, jer djecu na školskim klupama nisu dočekali obećani udžbenici i tableti.
Ne znam kako je u drugim školama, ali petaši u Osnovnoj školi Veruda svakodnevno kući donose nove knjige iz onih predmeta koji su im tog dana bili na rasporedu. Hoće li stići tableti ili neće, iskreno, i nije nam tolika briga. Puno veća nam je briga sam sadržaj u školskim udžbenicima i njihova koncepcija, kao i sama koncepcija nastave. Nedavno je upravo u razgovoru za naš list ravnateljica škole Veruda izjavila da se cijeli obrazovni sustav mora mijenjati, jer je do sada stvarao kampanjce. I to je točno. Osim ako niste imali tu sreću da vas dopadne nastavnik ili nastavnica kojima zadani obrazovni program pruža isključivo smjernice za rad s učenicima, i s kojima je svaki školski sat uzbudljivo uranjanje u oazu znanja. Prema dosad viđenim udžbenicima, a oni su probrani među raznim hrvatskim nakladnicima, mogu samo reći: to je to! Za razliku od nekih prijašnjih udžbenika koje bi otvorio i odmah dobio grč u želudcu, a ne volju za učenjem, ove udžbenike već prvog dana nismo ispuštali iz ruke.
Nisu svi roditelji bili za to da njihova djeca budu pokusni kunići u ovom eksperimentalnom programu. I to je sasvim razumljivo. Sada, kada je program ipak uveden u škole, javlja se opravdana bojazan što će biti dalje. Što ako ova godina bude poput svojevrsnog izleta u učenje i studiranje kakvo bi zaista trebalo biti, s leptirićima u stomaku i ponosom na licu, s milijun pitanja u glavi ali i znanjem gdje potražiti odgovore i kako povezivati naučeno? Što ako sada nastava bude kreativnija i opuštenija nego inače, a slijedeće se školske godine sve opet vrati na staro? To staro je navikavanje učenika od prvih razreda da mu učitelji i škola lažu, da su činjenice u njihovim knjigama prastare i apsolutno suprotne našoj stvarnosti, da nije bitno što redovito pišu zadaće, uče i marljivo rade pod satom, jer će vjerojatno na kraju godine imati istu ocjenu kao i mali arogantan i nasilan pametnjaković koji cijelu godinu remeti nastavu, da većinu gradiva valja naučiti samo da bi zadovoljio formu, odnosno dobio željenu ocjenu, a nakon toga mogu sve slobodno zaboraviti, jer je ili bespotrebno ili krivo.
Obrazovanje se moralo početi mijenjati onog trenutka kada su u Hrvatsku počeli stizati prvi kompjuteri. Generacije i generacije djece izlazile su iz škola i sa fakulteta bez ikakvog temeljnog znanja potrebnog da sutra odmah počnu raditi u svojoj struci, između ostalog. Ako se nakon ovog eksperimenta opet vratimo na staro, onda valja insistirati da se i u Hrvatskoj konačno dozvoli školovanje kod kuće.