MALE GRADSKE ĆAKULE
PULEŽANI STAROG KOVA NA BUNARINI "Nekada je u ovom gradu bilo svega, a nije bilo ničega"
(Z. STRAHINJA)
Zamisli da je Pula nekada imala 80 hiljada stanovnika, a danas ima 50 hiljada. Teško ćeš naći starog Puležana. Ljudi odlaze, dolaze novi, sve se mijenja. Drugačije je to danas, kaže Lino Mišić, jedan od onih iz centra grada koji ujutro bježi na omiljeno okupljalište uz more
A šta ću u gradu. Tamo mi se ne da ni ići. Ne poznam više nikoga, nema Puležana, znam samo ova četiri starca, kaže nam Lino Mišić, službenog imena Anđelo, punog Angelino, u pauzi između nekoliko partija trešeta na Bunarini, jednoj od posljednjih oaza mira i opuštenosti za Puležane i sve koji se tako osjećaju. U gradu je gužva i strka, a na periferiju su se, na terasi iznad mora, uz barke i galebove, skrasili ljudi koji strašno cijene svoj mir i društvo. Barem do podneva, dok si međusobno ne dojade pa se vraćaju na gradski asfalt.
- Da, uglavnom smo na Bunarini, i to prijepodne. Bunarina je baza po zimi, a ljeti idemo na kupalište Stoju. Sada je ovdje ekipa, igramo karte. Evo, ovaj uvijek gubi, priča 76-godišnji galantni Mišić manira neke stare škole i pokazuje neodređeno prema društvu.
Sramota na Stoji
- Stoja nam je draga, ali kako kupalište danas izgleda prava je sramota. Ne znam što misle ti gradski oci, kad će to urediti, kaže Puležan starog kova, mada rodom iz Fažane, iz ribarske obitelji Mišić ili Missi.
Za susjednim stolom krenula je žustra partida trešete. Igra li se do 41? Ne vjerujem, treba ispuniti vrijeme do podneva. Tko ne igra vrijeme krati ćakulom i prisluškivanjem. Jednog tako čujemo da priča kako je blizu Fratarskog škarama ulovio jadransku barakudu. "Ma nije bila velika ", kazuje čovjek od mora i pokazuje dlanovima zamišljenu ribu od po' metra. Za drugim stolom dobro se odjeveni gospodičić žali na NATO-ove avione koji na nebu iznad mora prema Italiji igraju ratne igrice. "Zar to nije moglo po zimi, ne da nam plaše turiste". Da, dolazi ovdje razni ljudi, i mladi i stari, biznismeni, turisti, ribari, penzioneri... No, ako je itko od njih naumio na terasu unijeti nervozu, što se ne odnosi na kartaše, neka se povede za natpisom na majici konobarice: "Bunarina - Opušteno molim."
- Godinama sam bio u Engleskoj, Holandiji, a prije toga i u Italiji. I onda nazad u Pulu. A čuj, imao sam nostalđiju, vukla me je Pula. Čuješ razne priče: da su ljudi vani, da rade ovo, imaju ono… Ali treba znati - vani si za njih uvijek stranac. U Engleskoj sam radio svašta, godinama sam prao pjate. I nemoj mislit da ako ti vani u svijetu daju plaću da te vole, kaže Mišić koji očito dosta polaže na spori tempo života. Ujutro kafe, potom ćakula, pa karte, još jeno kafe…
Generacija Puljana stasala u poraću često žali za Circolom kao okupljalištem, omladina se u to doba sastajala na Korzu, pred mliječnim restoranom, a navečer u Uljaniku, što je jedina zajednička točka s današnjim vremenom. Neki su odlazili u Dom armije, u kuglanu ili na bilijar, a mladenački su đir s vremenom zamijenili smirenijim Pattinaggiom. S godinama svoj su kutak tražili sve dalje od centra pa su evo već desetljećima na Bunarini.
Penzionerska populacija uporna je u tim svojim ritualima vrijednim divljenjima. Jedan od novijih trendova je i godišnji odlazak u toplice, i to u Srbiju ili u Bosnu. U desetak dana obave tretmane liječenja pa nazad na Bunarinu!
- Boravak u banji košta me manje nego dva tjedna života u Puli po zimi. Kaži mi, onda, zašto ne bih išao, retorički konstatira Mišić između dvije cigarete. A onda vrijeme kratimo brzim pitanjima o gradu iz njegovog doba, na koja Mišić odgovara književnim jezikom, ali s osjetnim puležanskim naglaskom.
Stigla riba
- Zamisli ti da je Pula nekada imala 80 hiljada stanovnika, a danas ima 50 hiljada. To ti sve govori. Teško ćeš naći starog Puležana. Ljudi odlaze, dolaze novi, sve se mijenja. Drugačije je to danas. Nekada je u Puli bilo svega, a nije bilo ničega. Ali najvažnije je da je bilo zajedništva, da su se ljudi više družili i svi su se u gradu znali, kaže Mišić koji živi u "klimavoj" Kandlerovoj ulici - ljeti naizgled žila kucavici grada, izvan sezone pustoši usred Pule.
- Kako Kandlerova izgleda zimi, to je strašno. A nekada je to bila živa ulica. Samo računaj da je od šest, sedam tisuća Uljanikovaca dobar dio prolazio baš Kandlerovom. Tu su se sakupljali radnici, ribari, omladina... Tamo di je sad knjižara bila je stara gostiona "K ribaru", zatvorili su je sredinom 70-ih, a imali su tople marende, sardele, zere, kalamare. I uvijek je bila puna, jer vino je koštalo - niš, prisjeća se Mišić, koji je u Kandlerovoj prije gotovo 35 godina otvorio i kafić. Lokal je to poznat po starom nazivu "Coco", danas bistro u najmu pod drugim imenom… Razgovor nam prekida jedan bradati ribar.
- Gledam vas već po' ure i nikako da prekinete diskusiju. Stigla vam je riba, obraća se Anđelu i stavlja na stol vrijedan ulov. Žuri mu se, nervozan je, on očito nije pročitao natpis: "Opušteno molim".
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
