Doktor mi je rekao: "Nije vam ništa; pa vi ste hipohondar". Rekoh mu: "Nisam hipohondar, ali ne mogu disati, dobivam osip, natiču mi ruke". Pitao me nerviram li se zbog nečeg. Rekoh mu: "Radi Hamleta" * Sutra premijerno igramo našu novu predstavu "Tko se boji Virginije Woolf?". Puna je humora. Albeeijev tekst kombinacija je humora i teških razdoblja. Kao i ljudski život. Kao Čehov. Albee je briljantan pisac. Zaljubljen sam u taj komad

Proslavljeni filmski i kazališni glumac, redatelj i glazbenik te osnivač Kazališta Ulysses Rade Šerbedžija u proteklih pola stoljeća svoje filmske karijere, uz iznimno dugu i bogatu kazališnu karijeru, ostvario je više od 150 uloga u domaćim i stranim filmovima, među kojima su i mnogi poznati hollywoodski hitovi poput filma "Svetac" redatelja Philipa Noycea (1998), u zadnjem filmu "Wide Shut" ('Oči širom zatvorene') Stanleya Kubricka, "Mission Impossible 2" Johna Wooa, "Snatch" Guya Ritchiea, "Space Cowboys" Clinta Eastwooda. U svom redateljskom filmskom prvijencu "Oslobođenje Skoplja" (2016.) glumio je glavnu ulogu. Njegovu međunarodnu karijeru katapultirala je uloga u nagrađivanom makedonskom filmu Milča Mančevskog "Prije kiše" 1994. godine.

Jučer je Šerbedžija proslavio 73. rođendan, a već sutra, u premijeri predstave Kazališta Ulysses" na Malom Brijunu, igra glavnu ulogu u čuvenoj drami Edwarda Albeeja "Tko se boji Virginije Woolf?". Povod je to našem razgovoru.

- Osjećate li tremu prije premijere? Milena Dravić nam je u posljednjem intervju kazala da su se oni znali tremi obraćati kao tajnoj sili: "Tko si? Odakle dolaziš?"

- Svi su se čudili da ja nikad, od prijemnog ispita do danas, nikad nisam imao tremu. I nemam je. Do danas. Nemam tremu. Međutim, imao sam drukčiju vrstu treme, na neki način opasniju i neugodniju. Na primjer, kad sam radio Hamleta na Lovrijencu 1994. godine, završavao sam svaku treću noć u bolnici, jer mi je pozlilo, kolabirao sam. I došao bih na Hitnu pomoć u Dubrovniku. Pregledali bi me i doktor bi mi rekao: "Nije vam ništa; pa vi ste hipohondar". Rekoh mu: "Nisam hipohondar, ali ne mogu disati, dobivam osip, natiču mi ruke". Nakon mojih šest-sedam dolazaka jedan pametan doktor pitao me nerviram li se posebno zbog nečeg. Rekoh mu: "Radi Hamleta" (smijeh). I onda smo zaključili: 'To je to'. Ali to nije trema. To je bila jedna duboka odgovornost prema onome što radim, duboka odgovornost.

- Trema je možda jedna vrsta oholosti, bojazan da nećeš ispasti dobar pa da će te drugi ismijati.

- Trema je trenutačna stvar, koja se dogodi tog trenutka kad izađeš na pozornicu. Ja to nemam. Ali, recimo, moj prijatelj Arsen Dedić, on, najveći od svih u tom poslu, on je imao tremu. U početku bi uvijek nešto fulao, a ja sam svjedok tome jer smo puno puta nastupili zajedno. U prve tri pjesme uvijek bi fulao nešto, ili u ritmu, ili u nekom stihu.

- Edo Maajka je nedavno u 'Nedjeljom u dva' kazao da ljudi ne znaju koliko etabliranih javnih ličnosti imaju problem treme uoči javnih nastupa.

- Jest. Mnogi imaju napadaj panike, gotovo ne mogu nastupiti.

- Koliko ste u postavljanju Albeejeve drame "Tko se boji Virginije Woolf?, unatoč crnilu, ostavili humora?

- O, naša predstava je puna humora, kao i Albeeijev tekst, koji je kombinacija humora i teških razdoblja. Kao i ljudski život. Kao Čehov. Albee je briljantan pisac. Smatram tu njegovu dramu jednom od najvećih drama 20. stoljeća. I nije to samo moje mišljenje, već i mnogih svjetskih kritičara i dramaturga. Osim toga, i njegova zadnja drama "Koza", pa to je vrhunska drama, apsolutno savršenstvo jedne moderne apsurdne drame.

Ponekad zaustavim vrijeme

- Svojedobno je Albee kazao da većina ljudi potroši previše vremena kao da nikad neće umrijeti, i onda žale za stvarima koje nisu učinili. Misleći da imaju vremena, ljudi kao odgode cijeli svoj život.

- Lijepo rečeno, To je priča o "bezbrižnima" (smijeh).

- Kako se vi nosite s, uvjetno rečeno, starošću, budući da radite punom parom?

- Ja sam davno rekao, a ne bih želio da bude proročanstvo, kada sam došao do 40-te rekao sam: "Ja idem sad natrag".

- Teku li vam minute i sati dulje nego ostalima?

- Ne u odnosu na ostale, nego jednostavno osjećam i mislim da svaki čovjek, kao što različito živi, tako i različito osjeća vrijeme. Ima odnos prema vremenu. Nekim ljudima kao da drukčije otkucavaju minute, sekunde i sati. Ja osjećam na taj način da mi ponekad uspijeva zaustaviti vrijeme.

- Samo na sceni ili i izvan nje?

- I izvan scene. Život je brz. Recimo, je se ne sjećam kad sam imao ljetni odmor, da sam provodio vrijeme mirno, ležao na plaži, hodao uz more, sjedio u restorančićima. Možda je toga bilo, ali je trajalo dva - tri dana, a nakon toga ne bih više to mogao izdržati. Čak i za ljetnih igara u Dubrovniku ili kad sam radio u Splitu, kad bih imao potpuno slobodno iza toga, nikad ne bih turistički provodio odmor. Kad sam bio potpuno van filma i teatra, onda bih odmah išao na nogomet ili bilo koju vrstu sporta, do kraja, do kraja… ribolov.

- Kad smo kod vremena i starosti, ali i intime, razgovarao bih o vašem ocu. Usput, posljednje poglavlje o ocu u vašoj autobiografiji "Poslije kiše" meni je najbolji dio knjige.

- Pa i meni. Zapravo, literarno najjače. Tu je ipak najviše emocija.

- On je umro s punih 103 godina. Nije cijelog života priznavao vaš glumački izbor, nikad vas nije gledao ni u kazalištu ni na televiziji. Da li se to promijenilo možda u zadnjim godinama života?

- Nikad se nije promijenilo. On je najprije to činio zbog protesta. Bio sam jako dobar učenik u gimnaziji i on je očekivao da ću biti neki znanstvenik ili doktor. Čak me time jako zakinuo, jer kad sam se kasnije bavio muzikom i kad su ga neki njegovi prijatelji savjetovali, čak i molili da me upiše u muzičku školu, da sviram klavir, on to nije htio, misleći da ću pokvariti svoj uspjeh u školi. To mu nikad neću oprostiti. I toliko mi to nedostaje. Uvijek kad se napijem počnem svirati klavir po stolu (smijeh). To mi je uvijek bila želja. A ta je želja bila podsvjesno toliko jaka da kad sam igrao glavnu ulogu u Grlićevom filmu "Bravo maestro"…

- Meni je to njegov najbolji film.

- Odličan film. Trebao sam kao mladi glazbenik svirati na klaviru Chopinov valcer. Radio sam to s jednim profesorom na Muzičkoj akademiji koji je, kao i ja tada, bio jako ambiciozan. Uglavnom, toliko sam dobro to savladao da je taj moj snimak uživo na snimanju ušao u film. Nije im trebao profesionalni pijanist. Volim taj perfekcionizam u mojoj umjetnosti. Kolikogod volim i slobodu i anarhiju, ljubim anarhiju i improvizaciju, čiji je kralj na našim prostorima bio Zoran Radmilović, a poslije i Dragan Nikolić, ljubim i poštujem perfekcionizam. U tom smislu, kad sam radio također jako dobar film, "Život je lep", (1985.), igrao sam harmonikaša, a onda sam svirao "dugmetaru". Onda je došao jedan frajer na ideju i stavio u svaku tipku papir, i kad bih ja pritisnuo zrak bi išao, ali ne bi bilo zvuka. Ali svejedno, svirao sam profesionalno tu dionicu. Volim tu vrst perfekcionizma u umjetnosti.

Obračun s ocem policajcem

- S Ulyssesom ste već 19 godina na Brijunima. No, za vrijeme Tita tamo su se donosile dalekosežne odluke koje su određivale sudbinu naroda ovih prostora. Među takvima bila je i smjena čelnika Udbe Aleksandra Rankovića 1966. godine. Iako je donijela liberalizaciju društva, bar par godina, u vašem obiteljskom slučaju imala je negativnu, egzistencijalnu posljedicu - u pratećoj čistki šefova policije stradao je i vaš otac.

- Moj otac nije bio neka značajna figura; bio je jedan od tih načelnika SUP-a u bivšoj Jugoslaviji, ali tada su bez ikakve krivnje svi načelnici SUP-a bili smijenjeni. Bio je to obračun s cijelom službom, ne s pojedincima, koji u toj aferi nisu imali nikakve veze s Rankovićem. Moj je otac bio užasno pravedan i moralan čovjek. Kad je poslije toga otišao u mirovinu, inercijom su mu nudili šefovi grada, jer su ga voljeli i poštovali, bio je poštovan čovjek u Vinkovcima, a bio je mlad, nudili su mu da bude direktor kožare, najveće tvornice u Vinkovcima. A on im je rekao: "Izvinite gospodo, pa zar nema nekih mladih ljudi koji su završili tehnološke kemijske fakultete, koji bi to trebali raditi? Ja o tome pojma nemam". Moj je otac bio takav, jako pravičan čovjek i nije želio poslije toga sudjelovati ni u čemu. Otišao je u mirovinu i bavio se ribolovom. Svaki je dan odlazio u ribolov.

- Nije mu bio lak život, a doživio je 103 godine. Par godina je kao mlad čovjek radio kao rudar na Kosovu da bi prehranio obitelj.

- Iz Like je otišao pješice na Kosovo. I to je trajalo mjesecima.

- I njegov djed je dugo živio. Dugovječnost vam je očito genetsko obilježje?

- Je.

- A s mamine strane?

- Ma i s mamine strane su dugo živjeli. Jedino je majka kraće živjela. Imala je rak i umrla je sa 76 godina.

- Može li se vaša glumačka karijera podijeliti na razdoblje prije filma "Prije kiše", i nakon tog filma, odnosno na razdoblje jugoslavenskog kazališta i filma i na postratnu međunarodnu karijeru?

- Pa da, apsolutno tako. Do filma "Prije kiše" bio sam glumac ovih prostora, a iza toga krenula je ta moja internacionalna karijera. Iako sam ja i prije toga radio vani neke filmove, primjerice "Manifesto" s Makavejevim.

Stanley Kubrick bio je "terorist"

- Redatelj i nekad talentirani glumac Antun Vrdoljak kazao nam je u nedavnom intervjuu da glumac nije autor. To mi nekako grubo zvuči, jer mi se čini da je i glumačka izvedba autorsko djelo. Bez toga nema ničeg.

- Tome mogu samo proturječiti izjavom moga profesora Koste Spajića, koju pamtim. Zajedno smo radili "Kiklopa" i druga djela u HNK-u i na Ljetnim igrama. On mi je jedanput rekao: "Mali, ti si moja ribica". Kakva ribica, profesore? Pa ona što je glavna u misiji morskog psa. Svaki morski pas ima svoju ribicu koja ide ispred njega, a on je slijedi, kao antena. To si ti". E, to se odnosi na kreativne glumce koji rade s velikim režiserima. Svaki veliki režiser ima takve svoje glumce. Zamislite kojim je sve režiserima Pero Kvrgić bio ta ribica? Vodilja kroz njegovu ideju. Jest, režiser je pravi autor, i u filmu i u teatru jer on zamisli stvar, odredi je politički, socijalno. Ali, glumac je taj koji mu donosi inspiraciju i koji ga vodi putem božanskog nadahnuća, a pametan ga redatelj slijedi. Ja to tako smatram i doživljavam. A takva iskustva imao sam i s najvećim svjetskim režiserima poput Stanleya Kubricka, koji je bio perfekcionist, 'terorist', apsolutist, ali isto tako znao je u važnim trenucima pustiti glumca da povede svojom imaginacijom tamo negdje gdje on ne može doći.

- Imali ste čast glumiti u njegovom zadnjem filmu?

- Da. Kažem, to je odlika velikih redatelja koji su uvijek imali interakciju sa svojim glumcima.

- Idol vam je bio Žika Pavlović?

- Bili smo veliki prijatelji. On je redatelj s kojim sam snimio najviše filmova. Snimio sam pet glavnih uloga u njegovim filmovima, tako da se mogu zvati i glumcem Žike Pavlovića.

- Što je vama dom? Surađivali se s pokojnim Goranom Stefanovskim, a on je rekao da je dom tamo gdje boli.

- Meni je najbliža misao da je dom tamo gdje potpaljuješ ognjište svojoj familiji, tamo gdje praviš objed za svoju ženu i djecu.

- To je vama sada Istra?

- Da, to je meni sada Istra, ali je to uvijek i ona kuća, onaj grad gdje sam sa svojom familijom. Dom je tamo gdje si sa svojom familijom… Ili sam, ako si sam.

- Sjećam se meni najdirljivije scene u filmu "Prije kiše", kad dolazite pred svoju derutnu rodnu kuću.

- To je lijepa scena.

- Uz odlučnu glazbenu pozadinu grupe Anastasia.

- Divno.

Šešir je - Slavonija

- Na tu scenu asocirao me je dio vaše autobiografije kad opisujete svoj susret s razrušenom rodnom kućom u Lici. Koliko vas je odredila Lika?

- Lika je u meni vrlo jaka, gotov kao i Slavonija. Iako je Lika bila samo rođenje.

- Samo rođenje, ali i par stoljeća vaših predaka.

- Točno, ja sam se rodio tamo, ali je moj otac prvo otišao u Slunj, pa u Vinkovce, gdje sam odrastao. Tako da je moja najdublja korjenitost podijeljena između Like i Slavonije. I ne znam što je jače u meni… Ipak, mislim da je Lika jača. Nikad ne bih mogao odigrati Matana u "Prosjacima i sinovima", kažu uspješno, bez mojih ličkih korijena.

- Tako je, vezano uz tu seriju, svoje imotsko porijeklo presudnim naveo i Vrdoljak, spominjući istodobno i isto porijeklo autora, pisca Ivana Raosa.

- Vrdoljak je to stvarno radio briljantno. I uopće, sve što sam radio s Vrdoljakom bila su fantastična iskustva. I "Prosjake" i "Kiklopa"… On je veliki režiser. I kad god je radio, imao je divan odnos s cijelom ekipom.

- Možda zato što je na počecima bio dobar glumac?

- Bio je odličan filmski glumac.

- Vratimo se sutrašnjoj premijeri "Tko se boji Virginije Woolf?". Jesu li možda zadnjih tjedana između vas, glavnog glumca u predstavi i vaše supruge Lenke Udovički, redateljice ove predstave fraze iz ove drame ušle i u vaš privatni život?

- Lenka se šali i kaže da je zadnja stvar koju bi savjetovala da Virginiju Woolf rade bračni parovi (smijeh). Ima neke zabave u tome. Jer, bez obzira na konotacije Marthe i Georgea koje su toliko duboke, dramske i dramatične, strašne i užasne, ali u svakom, pa i najidealnijem braku postoje te stvari, različitosti, borbe. To daje dinamičnost životu. To je Albee genijalno napisao. Ja sam zaljubljen u taj komad.

- Otkad i zašto nosite šešir? Sada, doduše, nosite šiltericu.

- Sad ga nemam jer idem gliserom, pa mi šešir padne u more, a već sam ih dosta poklonio Fažanskom kanalu. Zato nosim šilterice. Mi smo svi u Slavoniji nosili šešire. Fabijan Šovagović, Ivo Štivičić, Ivo Gregurević, ja... Svi smo šeširdžije. Jer, to je Slavonija; tamo nemaš hlada i šešir te čuva od sunca. Kao što su šilterice u Dalmaciji, po uzoru na Talijane. Šešir je Slavonija.

Povezane vijesti

• Imam kuću u Istri, kazalište, družim se s ribarima, to je život!
• Rade Šerbedžija dobitnik nagrade "Eastern Star 2018." 
• Rade Šerbedžija dobitnik nagrade Mary Pickford