film o propasti hrvatske tvornice
Prvo je nestao rad, onda radnik
Iz filma "Što da se radi?"
U Kinu Valli preksinoć je u sklopu Dokudana održana pulska premijera dokumentarnog, i nesuđenog igranog, filma Gorana Devića "Što da se radi?" o sudbini Tvornice vlakova Gredelj.
Publike je bilo toliko da se moglo popuniti prosječni obiteljski automobil i još bi ostalo mjesta, što je šteta jer se radi o filmu koji je odličan, i to ne samo zbog sadržaja i stila nego i zbog konteksta u kojem je sniman i u kojem se počeo prikazivati.
Bačva fermentirane ironije
S jedne strane imamo priču o propasti još jedne značajne hrvatske tvornice i bilo bi čak i dobro reći da je to jedina takva priča, ali znamo da nije i prisjetimo se toga svaki put kada, npr. gledamo prema pulskoj luci i ostacima ostataka Uljanika. Priča prati pomalo preko ramena sindikalnog povjerenika Željka Starčevića dok Gredelj odlazi u stečaj i radnici dobivaju otkaze. Ali zašto, kada je očito da firmi ne ide toliko loše? Zato što je, vjerojatno, netko negdje, tko zna gdje, odlučio da Hrvatskoj tvornica koja proizvodi vlakove ne treba. Priča počinje 2012. i traje godinama, scene povezuju natpisi koliko je prošlo od proglašenja stečaja i koliko je radnika dobilo otkaze, no Starčević ne gubi nadu. Štoviše, vjerni je i ponosni član Hrvatske demokratske zajednice koja je u to vrijeme u opoziciji, ali vraća se na vlast na oduševljenje Starčevića koji svoju nesuzdržanu sreću izražava na izbornu noć u sjedištu stranke. I tako se vlast promijeni, ali sudbina Gredelja ostaje ista. Ovo pogotovo i dalje odzvanja u toj nekoj metaforičnoj bačvi fermentirane ironije kada se zna da su zadnji parlamentarni izbori u Hrvatskoj održani prošli tjedan, uz poznate rezultate.
Na početku završnog čina radnici koji su dobili otkaz, uključujući i Starčevića gledaju snimljeni materijal i u suzama ispovijedaju svoje tragične sudbine koje su uključivale bolesti koje su ih snašle nakon otkaza. Deklarirano desničarski sindikalist u šoku gleda kako su ih iznevjerili njegovi ideološki kolege koji vladaju državom. Prije toga on i drugovi nastupaju u spotu "Privatizacija" Hladnog piva. Kao što govori Starčević dok ga za potrebe spota snima pulski redatelj Andrej Korovljev, više nema ni tvornica ni radnika. U zadnjem činu, u praznim i devastiranim tvorničkim salama vidimo radnike kako pokazuju što su radili, kako u nekom pantomimičkom performansu, što čak može djelovati čudno, no radnici u tim scenama su jednako predani kao što su bili predani dok su radili, 20, 30 ili 40 godina. To su oni, to je njihov život. Zbog njih je firma funkcionirala, zbog njih su se proizvodili vlakovi, a sada više nemaju ništa. Koliko se god autori filma držali po strani i puštali da sama kamera snima što bi trebala snimati, film uspijeva biti potresan baš zato što je stvaran i prikazuje sudbine ljudi, prisjećajući se onih kojih više nisu među živima. Kao da to nije dovoljno, stečajni upravitelj se smije od uha do uha dok objavljuje stečaj i govori o otkazima.
Postepeni nestanak proizvodnje
Nakon projekcije Dević i producent Hrvoje Osvadić popričali su s voditeljicom kina Natašom Šimunov.
Dević kaže da mu je ovaj zadnji dio, s radnicima koji u radnim odijelima pokazuju kako su radili, za njega zapravo bio jako ugodan.
- Imao sam osjećaj kao da radimo neku ispravnu stvar. Imao sam osjećaj kao da smo doista postali neka vrsta ekipe na tih 15 dana koju smo imali na raspolaganju i čini mi se ako ima emocija u ovom filmu da je to baš iz ploda tog odnosa gdje je bilo maksimalno potpuno povjerenje. Nije bilo razlike "mi" i "oni", kaže Dević.
- Prvo je nestao rad, onda radnik, mi više ne proizvodimo. Naš minuli rad je fiktivan postao, tak da smo se odmaknuli od toga, onda smo isključeni s time da su i radnici počeli polako nestajati. Nestajat će do kraja, smatra Osvadić.
Samo jedna igrana scena
Za Starčevića kažu da ima toliko energije da bi, navečer, nakon što bi svi pali od umora, on htio još. Bivši radnici Gredelja imali su prilike vidjeti film, premijera je bila na Human Rights Film Festivalu gdje su ovacije otišle upravo njima, te su radnice pričale s publikom i palo je puno suza.
- To je njihov film, kaže Dević napominjući da su on i njegova filmska ekipa u nekom trenutku bili prvi koji su ih, kroz taj proces pitali kako se oni osjećaju i što imaju za reći. "I onda kad su nam oni dali to povjerenje, mi više nismo mogli, tu nema nazad više, tu nema figa u džepu i tu nema ničega. Tako da smo se jako s njima povezali, oni su nam jako vjerovali u tome svemu i svima im se jako svidio film. I smatraju ga svojim", kazali su preksinoć autori.
Film je zapravo trebao biti igrani, a scene koje su snimali trebali su biti tek priprema za jedan takav projekt, zato i Starčević kaže u jednom trenutku da snimaju igrani film, no, kako kaže Dević, "bolje da je nastao ovakav film nego onaj koji sam planirao u startu". Definitivno. Ipak, scena proglašenja stečajnog postupka je igrana, odnosno rekonstruirana jer nije bilo moguće snimiti pravi sastanak, a imali su i još neke ideje za završni dio.
Film tek kreće u svoj život po kinima tako da bi se opet trebao pojaviti u Puli, a trebao bi se prikazati i na 71. Pulskom filmskom festivalu. Kada god "Što da se radi?" bude prikazan bit će dobra prilika koju treba iskoristiti. Ovo su priče koje treba pričati i koje treba čuti, ovo je film koji treba vidjeti. Dević je snimio film o Hrvatskoj kakva je kada se reflektori ugase i lažni sjaj nestane.
Ovacije i suze
Bivši radnici Gredelja imali su prilike vidjeti film, premijera je bila na Human Rights Film Festivalu gdje su ovacije otišle upravo njima, te su radnice pričale s publikom i palo je puno suza.
- To je njihov film, kaže Dević napominjući da su on i njegova filmska ekipa u nekom trenutku bili prvi koji su ih, kroz taj proces pitali kako se oni osjećaju i što imaju za reći.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
