Prije stotinu godina, na Božić 1920. godine, Rijeka i Sušak bili su poprište žestokih obračuna, nagovijestivši kraj vladavine Gabriela D'Annunzija, koji je 12. rujna 1919. prevratom zauzeo grad. Nakon petodnevne bitke, D'Annunzio je poražen i morao je iseliti iz Guvernerove palače. Rijeku je napustio tek 18. siječnja 1921. godine.

U pet dana Krvavog Božića 1920., Natale di sanque ili Pet riječkih dana, Rijeka je razarana, srušeno je pet mostova, dva vijadukta i na stotine kuća. Grad je 25. prosinca bombardiran s bojnog broda "Andrea Doria", pogođena je Guvernerova palača i pritom je D'Annunzio lakše ranjen.

Prvi sukobi počeli su na Kantridi. Korzo i Mlaka bili su puni uličnih barikada iza kojih su stajali naoružani vojnici. Sukob je završio s nekoliko desetaka ubijenih.

Pet dana prije Božića general Enrico Caviglia proglašava kopnenu blokadu Rijeke, D'Annunzio odgovara objavom rata Italiji. Regularne trupe imale su 20 tisuća vojnika, a D'Annuzio šest tisuća. Talijanska vlada poručuje D'Annunziju: "Grad neće biti predan Jugoslaviji nego proglašen slobodnim gradom i Italija će raditi na tome da se Rijeka jednog dana pripoji Italiji".

Gabriele D'Anunzio

Rapallskim ugovorom Rijeka je postala slobodna i nezavisna država, koju priznaju sve svjetske sile, uključujući SAD, Veliku Britaniju i Francusku. D'Anunzio ne prihvaća Rapallski ugovor, štoviše, najavljuje rat Italiji, te 8. rujna 1920. proglašava "državu": Talijansku upravu za Kvarner (Reggenza Italiana del Carnaro), vjerojatno najneobičniju državu na svijetu, s ustavom koji je sadržavao mnoge elemente kasnijeg talijanskog fašizma i u kojem je on dobio titulu vođe (duce). Kad je talijanska država shvatila da joj je D'Annunzio postao odveć veliki politički teret, pokrenula je napad regularnih snaga na grad. Ratno stanje u Rijeci proglašeno je 21. prosinca 1920. Talijanska vlada željela je na silu otjerati D'Annunzija iz Rijeke i njene okolice. General Enrico Caviglia dao je 48 sati strancima, stranim brodovima, ali i D'Annunziju i njegovim vojnicima da izađu iz grada prije završne blokade. Nakon ultimatuma i opetovanih ponuda da se časno povuče bez prolijevanja krvi, D'Annunzio odgovara objavom ratnog stanja.

Tu počinju krvavi Božić u Rijeci, Natale di sangue, odnosno Pet riječkih dana 1920. godine.

Kako je uopće došlo do te priče? Nakon što je Italija u travnju 1915., mijenjajući ratne partnere, napustila Trojni sporazum ugovoren s Austro-Ugarskom i Njemačkom te se priključila silama Antante - Velikoj Britaniji, Francuskoj i Rusiji - dobila je i jamstva za proširenje granice na istočnoj obali Jadrana. Londonskim ugovorom obećani su joj Trst, Istra, kvarnerski otoci i dio dalmatinskog kopna s otocima, ali ne i Rijeka.

Na mirovnoj konferenciji u Parizu američki predsjednik Woodrow Wilson smatrao je da Rijeka nije talijanska luka, već međunarodna te služi zemljama istočno i sjeverno od Kvarnerskog zaljeva. Takav Wilsonov stav izazvao je političku buru na Apeninskom poluotoku. Među ratnim saveznicima nastao je zbog Rijeke ozbiljan spor. Što će se dogoditi s Rijekom? Saveznici se oko toga nisu mogli dogovoriti. Rijeka je trebala postati samostalna tampon-država, ali na scenu stupa Gabriele D'Annunzio – njega su riječki Talijani izabrali za vođu. Do Prvog svjetskog rata više je bio poznat kao ekscentrik, navodno istančanog ukusa, književnik, pustolov i plejboj; potom se pretvorio u čovjeka od akcije.

Dr. Antonio Grossich

Put Rijeke krenuo je iz Ronchija, gradića nedaleko Trsta, s oko 2.500 vojnika, uglavnom pobunjenika i dezertera, a do Rijeke imao je već 10 do 15 tisuća vojnika. Grad je ovog hodočasnika Italije, kako su ga nazivali, dočekao euforično, ušetao je bez poteškoća. Neki povjesničari nazvali su to Sveti ulazak - Santa entrata. U predvečerje 12. rujna ušao je u Guvernerovu palaču i s balkona objavio okupljenom mnoštvu da je Rijeka pripojena Italiji: "Riječki Talijani! U ovom ludom svijetu, Rijeka je danas znak slobode; u ovom ludom svijetu ima samo jedna stvar čista i izvorna: Rijeka; Samo je jedna istina: i to je Rijeka; samo je jedna ljubav: i to je Rijeka! Rijeka je kao svjetionik koji sjaji u moru neistina... Ja vojnik, ja dobrovoljac, ja izmučen ratovima, vjerujem da mogu interpretirati volju cijelog normalnog stanovništva Italije proglašavajući aneksiju Rijeke".

Time je D’Annunzio počeo svoju riječku pustolovinu koja će državno-pravno završiti 1924. priključenjem Rijeke Italiji.

D'Annunzija će radosno dočekati dr. Antonio Grossich, predsjednik riječkog Talijanskog nacionalnog vijeća, koji ga je prozvao "božanskim vođom". Dr. Grossich je nekoliko mjeseci prije, u travnju 1919. godine, talijanskom generalu Emiliju Grazioliju predao odluku o sjedinjenju Rijeke s Italijom; pozvan je da u ime Italije preuzme vlast, ali on tada nije pristao na formalnu aneksiju grada. Doktor će se razići s Vođom, kada je u rješavanju riječkog pitanja zatražio podršku talijanske Vlade.

Antonio Grossich

Antun Grošić (Antonio Grossich), kirurg i političar, rođen je u Draguću 7. lipnja 1849., preminuo je u Rijeci 1. listopada 1926. Premda su mu i otac i majka bili Hrvati, smatrao se Talijanom. Studij medicine završio je u Beču 1875. Liječničku praksu počinje u Kastvu, godine 1879. vraća u Beč na specijalizaciju iz kirurgije i porodništva. Od 1886. šef je kirurško-ginekološkog odjela Gradske bolnice u Rijeci. U medicini se istaknuo upotrebom jodne tinkture za dezinfekciju kože preoperativnog polja i površinskih rana. U politički život Rijeke ušao je 1898. kao pristaša autonomaša. Godine 1914. bio je zatočen u Beču odakle se potkraj Prvog svjetskog rata vratio u Rijeku, gdje postaje predsjednikom lokalne vlade (Consiglio Nazionale Italiano). On je 1919. proglasio pripojenje Rijeke Italiji. Kasnije se odvojio od D'Annunzija. Od završetka krvavog Božića, 31. prosinca 1920. do 27. travnja 1921. obnaša dužnost predsjednika privremene Vlade Rijeke. Mussolini ga je 1923. imenovao doživotnim senatorom. Nakon sporazuma između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, u siječnju 1924., u Rimu je simbolički predao kralju Viktoru Emanuelu III. ključeve grada Rijeke.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam