IRENA VALES JAVILA SE GLASU ISTRE IZ BRESCIE "U 'zatvoru' smo već više od mjesec dana. Mnogi od nas svo to vrijeme nisu izašli iz svojih kuća. Od jutra do večeri, ali i cijelu noć slušamo sirene hitne pomoći i znamo da su UGROŽENI ŽIVOTI JOŠ NEKOG OD ONIH KOJE POZNAJEMO"

Morate znati da je već krajem ožujka situacija bila takva da je svatko od nas nekog bliskog izgubio. Slušali smo preporuke o odlasku u dućane ili ljekarne, a ja sam cijelo vrijeme nabavljala hranu online. Moram reći da su trgovine u Bresciji bile dobro opskrbljene i nakon početnog šoka ljudi više nisu stvarali rezerve hrane

Irena Vales rođena je u Beogradu, ali već više od trideset godina stanovnica Brescije. Uz Bergamo, Brescija je uz još neke gradove Lombardije bila najviše pogođena koronavirusom, koji je do sada uzeo 15.000 života u Italiji.

"Stanujem blizu Civilne bolnice i doslovno sam sve proživljavala na prvoj liniji. Vrijeme je u ožujku i sada početkom travnja lijepo, prozori su otvoreni i stalno čujete sirene. Uz to stalno lete i helikopteri prevozeći oboljele koji imaju teške probleme s disanjem u jednu od bolnica u Bresciji. Isto tako često su odvozili oboljele i kada više nije bilo respiratora", priča Irena Vales za Glas Istre.

Sin u Kini

Dvojica sinova gospođe Vales su u Bresciji, rade od kuće, dok treći sin, profesor glazbe i kompozitor, već duže vrijeme živi u Kini. Tako su vijesti o zlokobnom virusu do obitelji Vales došle i mnogo prije nego što se virus proširio Europom. Danijel, najstariji sin, danima je bio u izolaciji jer su Kinezi pooštrili mjere čim su potvrđeni brojni slučajevi oboljelih u pokrajini Hubei i gradu Wuhanu.

”Možete samo misliti kako mi je bilo dok sam od svog sina dobivala vijesti o virusu. A onda je sve počelo i u našem susjedstvu”, govori Irena, koja je i sama godinama radila u zdravstvenom sustavu po kojem je ova regija inače poznata. U Bresciji su mnoge privatne bolnice koje pružaju vrhunsku zdravstvenu uslugu, tu su i specijalizirane ustanove koje se brinu za najteže bolesnike. Brescija, manje od stotinjak kilometara udaljena od Milana, inače je vrlo bogat grad, u njemu rade brojni uspješni talijanski poduzetnici, a na potezu do Lago di Garde su i brojne male kompanije koje svoje proizvode izvoze po cijelome svijetu. No unatoč tom uspjehu smrt je zagospodarila gradom.

”Nedavno mi je umrla prijateljica i gotovo da nema stanovnika Brescije koji ne poznaje nekoga tko je umro od virusa. Moja sirota Anna danima je imala visoku temperaturu i probleme s disanjem, pa su je ambulantnim vozilom prebacili u Civilnu bolnicu. Tamo, nažalost, više nije bilo mjesta i odlučeno je da bude prebačena u bolnicu u Paviji, gdje je dobar odjel intenzivne njege. U teškom stanju je prebačena, ali su u međuvremenu i u Paviju stigli mnogi oboljeli i više nije ni na intenzivnom odjelu bilo mjesta. Ponovo su je odlučili prebaciti negdje drugdje i izbor je pao na jednu malu bolnicu na periferiji Milana, gdje je došla u izuzetno teškom stanju. Jedva je disala i nakon što je četiri dana na glavi imala CPAP kacigu umrla je. Srce je popustilo”.

To je samo jedna od niz tužnih priča koje su se dogodile u Lombardiji posljednjih mjesec dana.

Ljudi su svakodnevno brojali zaražene i umrle. Umirali su mladi i stari, do tada zdravi i bolesni, virus nije birao. Dramatični događaji redali su se nevjerojatnom brzinom, a stanovnici Brescije, kao i mnogih drugih gradova u sjevernoj Italiji bili su šokirani brzinom širenja virusa, ali i nevjerojatnim posljedicama koje je ostavljao iza sebe.

”Odmah, na početku, kada su počeli u Bresciju pristizati prvi oboljeli, vidjelo se da su u najgorem stanju oni kod kojih su počele komplikacije s plućima. Pacijenti su redom govorili da imaju 'kratki dah', da im nedostaje zraka, što je ujedno značilo da je počela upala pluća. Oboljeli su odlazili u bolnicu svjesni da je to možda i posljednji put što vide svoju obitelj”, kaže nam Irena Vales.

A onda su se proširile one najteže informacije da više nema dovoljno respiratora, da oboljeli leže po hodnicima, jer su bolnički kreveti puni.

Najmodernije talijanske, ali i europske bolnice, bile su blokirane. ”Oni koji nisu uspjeli samostalno početi disati, uz svu terapiju bili su osuđeni na smrt. U potpuno lucidnom stanju su se gušili”.

Naša sugovornica kaže da su ljudi u Bresciji bili disciplinirani, iako su često bile emitirane slike na televizijskim ekranima sa sjevera Italije na kojima su se vidjeli otvoreni barovi i pune teretane.

”Morate znati da je već krajem ožujka situacija bila takva da je svatko od nas izgubio nekog bliskog. Slušali smo preporuke o odlasku u dućane ili ljekarne, a ja sam cijelo vrijeme nabavljala hranu online plaćajući kreditnom karticom. Moram reći da su trgovine u Bresciji sve vrijeme bile dobro opskrbljene i nakon početnog šoka ljudi više nisu stvarali rezerve hrane”.

Sada, talijanske novine, od nacionalnih do lokalnih, izgledaju gotovo nevjerojatno. Nakon prvih stranica na kojima su najnovije informacije o suzbijanju epidemije slijedi deset do četrnaest stranica osmrtnica. Mnogi se sa svojim najbližima nisu stigli ni oprostiti, ostat će zapamćene strašne snimke iz Bergama gdje su vojnim vozilima lijesovi bili odvoženi do krematorija.

”Nevjerojatno je ali istinito, da cijela ova epidemija izgleda i kao pobuna prirode protiv čovječanstva. Od kada su ljudi zatvoreni u kućama pročistio se zrak, u Veneciji u laguni plivaju ribe, u Sardiniji delfini dolaze do luka. U Rimu je invazija divljih svinja koje šeću po ulicama. Čak i kod nas ovdje, u mondenom mjestu Sirmione na Lago di Gardi, patke disciplinirano hodaju jedna za drugom, na udaljenosti kao da poštuju mjere u borbi protiv koronavirusa”, kaže gospođa Irena.

Talijani su jako ljuti na Europsku uniju. Bruxelles i europska administracija ostavili su ih na cjedilu. Nitko im nije pomogao kada je bilo najpotrebnije. Pokazalo se da je EU krajnje nespremna suočiti se s epidemijom, a bilo je vremena za pripremu.

”Gotovo mjesec dana su dolazile informacije iz Kine, ali nitko nije reagirao. Nisu napravljeni planovi, nije se išlo u nabavku zaštitne opreme i medicinskog materijala. Zakasnili smo i mi u Italiji, ali i svi u Europskoj uniji i sada plaćamo tako visoku cijenu”, kaže Irena.

U Lombardiji je mnogo zaraženih bilo i među liječnicima i medicinskim sestrama, mnogi su i umrli, a na prvoj liniji bili su bez zaštitne opreme. Samo posljednjih dana bilo je još osam smrtnih slučajeva među liječnicima, a ukupno je umrlo čak 94 liječnika. Talijani su prvu veću pomoć dobili iz Kine, a ne iz Bruxellesa.

Što slijedi u mjesecima koji su pred nama malo tko želi govoriti, ali je sigurno da slijede veliki politički potresi u samoj europskoj obitelji. Irena Vales nam kaže da su Talijani bili zgroženi i izjavama pojedinih europskih čelnika, prije svega Christine Lagarde koja je davala nespretne izjave nakon kojih su potonule burze u Milanu. I patetične izjave Ursule von der Leyen nisu naišle na dobar prijem.

Sada se svi pitaju što će biti dalje. Vijesti o manje zaraženih i manje umrlih svakako su optimistične, ali je još daleko od toga da ljudi mogu planirati budućnost. U Italiji je sada aktualno razmišljanje o ”fazi 2”, životu poslije najjačeg udara korone. Pitanja je napretek, jer se u početku tvrdilo da virus ubija samo stare i bolesne, a na kraju se pokazalo da je pokosio i mlade i zdrave. Sve je više pacijenata između 40 i 50 godina, a postoji strah da se epidemija ne proširi i na jug.

Pandemija

Kao i u Hrvatskoj učenje 'na daljinu' je obavezno, bez obzira na podatak da mnogi kod kuće nemaju računalo ili tablet, prije svega stanovnici juga Italije. Papa Franjo stalno govori iz Santa Marte o posljedicama epidemije, zalaže se za najranjivije skupine. Izrazio je zabrinutost i za zatvorenike, pogotovo u prenapučenim zatvorima širom svijeta.

”Postoji opasnost da pandemija završi katastrofom”. Svi se i u Italiji spremaju za Uskrs koji ove godine neće biti nimalo sličan onima na koje su Talijani navikli. ”Sjedimo u kućama, tako će proći i Uskrs”, kaže nam Irena Vales, dok kardinal Matteo Zuppi poručuje da bi volio slaviti misu, ali pravila se moraju poštivati.

Kada je prvih dana ožujka u Italiji sve počelo sigurno nitko nije očekivao ovakav epilog. Sada se po prvi put čuje poneka riječ optimizma, iako nam naša sugovornica iz Brescije kaže da je još daleki put do normalizacije života. Što tek slijedi, koliko će biti uništenih radnih mjesta, što je s turizmom u Veneciji, Milanu, Veroni, Padovi, nitko ne želi prognozirati. Bitka za život poslije korone tek slijedi.