GODIŠNJICA GENOCIDA

EU I State Department otvoreno poručuju Srbiji i njihovom političkom vodstvu: DOSTA JE! PRESTANITE NIJEKATI GENOCID U SREBRENICI! 

Srebrenica je bila i ostala početna i završna točka promašene i genocidne velikosrpske politike od koje se njihovo političko vodstvo do današnjeg dana nije ni milimetra udaljilo

| Autor: Robert FRANK
(Foto EPA)

(Foto EPA)


Srebrenica. Točno, u dan, prije 26 godina, bio je 19. srpanj 1995. Upravo se događao zadnji genocid u Europi. Prvi nakon 2. svjetskog rata. Prisjetimo se, na trenutak, tog razdoblja. Topli su ljetni dani užareni visokim temperaturama. Uniforme srpskih vojski i paravojski natopljene su znojem. Spodobe su pomalo umorne od masovnih likvidacija. Šteketanje kalašnjikova znade im biti ubitačno dosadno. Monotono, danima po istom, metodičnom obrascu, skidaju s kamiona i autobusa netom dovedene muslimane, može se reći i Bošnjake. Srbi namjerno, uvredljivo, kažu balije. Grupiraju ih po nekoliko pa pucaju po njima. Dim izlazi iz puščanih cijevi. Pregrijavaju se. Zazelenjene livade plivaju u krvi tamošnjih muslimana. Crvena tekućina teče u potocima. Prolazi kroz prvi sloj trave i meke zemlje. Leševi su posvuda. Iz rupa u tijelima izlazi meso, crijeva, kosti, mozak. Nadrealne scene kao da dolaze iz ratnog filma. Naivni promatrač pomislio bi da je iza scene, skriven na onoj prepoznatljivoj režiserskoj stolici, legendarni Oliver Stone. Ili Steven Spielberg. Netko još naivniji ponadao bi se da će sada iz obližnje šume izaći, kao spasitelj, junak, pozitivac Tom Hanks. Takav scenarij ipak je samo filmski. Kulisa u tih sedam tragičnih dana Srebrenice bio je stvarni događaj sa svim obilježjima genocida, zbog kojeg se Europa tada crvenjela, danas joj je neugodno, a sutra, valjda i konačno, želi stati na kraj službenoj politici Beograda koji i dalje, posprdno, cinično i rezolutno relativizira likvidaciju po kratkom postupku tek nešto manje od 9.000 muslimana.

Malo ohrabruju vijesti koje dolaze iz dva svjetska centra moći: EU i State Departmenta. Prigodno i na godišnjicu genocida poslali su Beogradu dosta jasnu poruku – ne niječite genocid u Srebrenici! Kao da je tim silama koje svijetom upravljaju nekad malo uspješnije, a nekad krajnje neefikasno, nekad pravedno, a nekad nepravednije od onog najgoreg na što čovjek može pomisliti, sada ipak dozlogrdilo slušati krajnje neprimjerene i neprihvatljive političke stavove predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, predsjednika skupštine Ivice Dačića, ministra unutarnjih poslova Aleksandra Vulina i premijerke Ane Brnabić, koji se pak, po pitanju Srebrenice i srpske odgovornosti za genocid tako i toliko razgnjeve da pobijenima i njihovim obiteljima naprosto postane žao tih korifeja srpske recentne politike koja se od Miloševićevog ekspanzionizma i hegemonizma nije pomakla ni za pedalj, već je samo malo bolje prikrivena, uvijena u celofan formalno pristojnog, a suštinski bezobrazno-negacijskog stava da su se, recimo, pijane balije u Srebrenici same pobile! Ili da ih je bilo puno manje, ili da su sami za to krivi…

Pa ako već nasjedne na neku takvu patološku laž koja bi, s druge strane, mogla postati neki novi srpski mit, čovjek naprosto treba naćuliti uši i približiti ih ljesovima srebreničkih žrtava. Od tamo će iz dubine zemlje i njene utrobe začuti molećivi glas muslimanskih žrtava kako se svojim krvnicima ispričavaju što ovi sada, eto ti vraga, zbog njih trpe nelagodu te imaju neke političke probleme i pritiske nekakvog State Departmenta i EU-a koji im, zamislite sad zabranjuju nijekanje srebreničkog genocida. Jedino se ovakvim jeftinim cinizmom može prikazati sva bijeda, jad i čemer Vučićeve politike koja se Srebrenicom sprda kao da se ne radi o neviđenoj tragediji i genocidu, nego o međukvartovskom sukobu dviju zaraćenih skupina koje se tuku i mire iz dosade, obijesti i gluposti.

Srpska vojska zauvijek se osramotila

Nema te prirodne sile koja je mogla spriječiti neminovno, ono što se najavljivalo, prepoznavalo i očekivalo još od Miloševićevog dolaska na vlast. Spremao se, riječima, mišlju i djelima, genocid. Pokolj. Masakriranje. Likvidacija po staljinističkom modelu. Metak u potiljak. Ili rafal po leđima. Sretni su bili oni koji nisu preživjeli. Bolje je bilo umrijeti odmah nego naknadno, u nezamislivim bolovima. Neki su muslimani prije strijeljanja zatražili samo kap vode. Ni toj im želji, posljednjoj, nije udovoljeno. No zato su dobili metak. Smrtonosan. Kao kartu za vječnost. Odlazak bez povratka.

Posjetimo, genocid u Srebrenici odvijao se između 13. i 19 . srpnja. Pobijeno je 8372 Bošnjaka, odraslih, ali i djece. Time se srpska zločinačka vojska, isto kao i njihova politika, bez trunke časti i natruhe poštovanja, mimo svih ratnih pravila, Ženevskih konvencija i, što je još važnije, bez elementarne ljudskosti, zauvijek osramotila.

Kako je režim mobilizirao ubojice?

Američki povjesničar Eric D. Weitz, autor knjige „Stoljeće genocida: utopije rase i nacije“, u tom djelu pokušao je, kako sam kaže, „pružiti povijesni prikaz eskalacije genocida u 20. stoljeću, i to detaljnim ispitivanjem četiri slučaja: nacističke Njemačke, Sovjetskog saveza pod Lenjinom i Staljinom, posebno etničke čistke koje je proveo Staljin, zatim Kambodže pod Crvenim Kmerima i bivše Jugoslavije“, s posebnim, ekstenzivnim poglavljem o „Srbiji i ratu u Bosni“.

Weitz navodi da su svi pokreti i režimi kojima je posvećena njegova knjiga artikulirali snažne vizije budućnosti te je svaki od njih obećao da će stvoriti utopiju „ovdje i sada“. Tisuću godišnji Reich trebao je biti izričito rasni poredak predvođen arijevcima. Sovjeti su pak tvrdili da stvaraju egalitarnu budućnost za sve narode. A da bi ona bila moguća, država je trebala oteti tvornice i posjede iz ruku kapitalista i aristokrata. Pritom su pobijeni milijuni, desetine milijuna ljudi. Nastojeći stvoriti vlastiti egalitarni poredak, Crveni Kmeri reproducirali su i radikalizirali sovjetsku i kinesku komunističku politiku te su, kako bi stvorili svoju utopiju, željeli ne samo uništiti moć urbanih elita nego i zatrti tradicionalne načine života većinski seoskog stanovništva.

Za srpske nacionaliste utopija je bila država očišćena od svih „stranih“ elemenata, dok bi srpski narod mogao doživjeti procvat samo u nacionalno čistoj „Velikoj Srbiji“.

Ključnim za provođenje genocida u sva četiri slučaja, autor knjige Eric D. Weitz smatra činjenicu što su ti režimi mobilizirali ljude za provođenje populacijskim politika. Organizirali su ih tako da su im dodjeljivali uloge zapovjednika brigada, socijalnih radnika, ali i tamničara, stražara, mučitelja i ubojica u revoluciji. Uz to, svaki od tih režima imao je brojne i moćne paravojne snage i snage sigurnosti koje su mobilizirale desetke i stotine tisuća muškaraca u čije su se glavne zadatke ubrajale čistke neprijateljskog stanovništva. Tako su u Sovjetskom savezu to bile jedinice Ministarstva unutarnjih poslova, u Njemačkoj nacistički SS, u Kambodži vojska Crvenih Kmera, a u Srbiji, prije svega, paravojne jedinice poput Arkanovih „Tigrova“.

Vječna krivnja za Srbe, sramota za Zapad i UN

Autor knjige cijelo je jedno poglavlje, od preko pedesetak stranica, posvetio prostoru bivše Jugoslavije, s jakim naglaskom na srpsku osvajačku politiku. On konstatira da se Srbija „krajem 80-ih i 90-ih upustila u nepromišljene, bezobzirne, neuredne ratove, etničko čišćenje i genocid“.

Pojašnjava što se zbivalo u Bosni, gdje je čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić zaprijetio da Bosna, ako bude priznata kao nezavisna država, neće preživjeti niti jedan dan i da će dovesti muslimanski narod do uništenja. Konačni srpski obračun s muslimanima je – Srebrenica. Tragedija za muslimane, vječna krivnja za Srbe, sramota za Zapad i UN.

„Genocid nad bosanskim muslimanima, kao u slučaju Čečena i Tatara u Sovjetskom Savezu, Židova u nacističkoj Njemačkoj, Čama i Vijetnamaca u Kambodži, bila je operacija koju je vodila država. Uspješna provedba genocida u BiH zahtijevala je suradnju ljudi na mnogim razinama srpskog društva“.

Brutalnost premlaćivanja i bestijalnog mučenja, primjerice u Omarskoj, mogla bi ući u katalog najnevjerojatnijih iživljavanja čovjeka nad čovjekom.

„Svjedoku H je zaprijećeno da će mu nožem iskopati oba oka ukoliko ne bude držao Harambašićeva usta zatvorena kako ovaj ne bi vrištao. G je zatim natjeran da legne između Harambašićevih golih nogu i da ga, dok se ovaj otimao, udara po genitalijama i odgrize ih. G je zatim odgrizao jedan od Harambašićevih testisa i ispljunuo ga te mu je rečeno da ode. Harambašić od tada nije viđen niti se za njega čulo“. Autor knjige Eric D. Weitz tvrdi da je dominantni srpski režim proizveo stanje u kojem je pojedincima dana sloboda u realizaciji sadističkih tendencija.

„Njihova nasilna djela ipak su imala političko značenje. Cilj im je bio terorizirati muslimansko stanovništvo kako bi, ako ne budu ubijeni, pobjegli iz područja za koja su Srbi tvrdili da su njihova. Krajnje poniženje i degradacija muslimana, koji su ne samo pretrpjeli nasilje Srba nego su, kao i u ovom slučaju bili prisiljeni i jedan nad drugim vršiti nasilje, mogli su uništiti bilo koji osjećaj zajednice među tim ljudima. Uništenje je bilo totalno – tijelo, savjest i osjećaj društvenosti koji ljudski život čine mogućim. Cilj je bio fizički uništiti značajni dio muslimanske zajednice“.

Presuda Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu opisala je u procesu protiv zapovjednika drinskog korpusa vojske bosanskih Srba Radislava Krstića masovna ubojstva i genocid u Srebrenici:

„Većina masovnih egzekucija odvijala se prema točno utvrđenom obrascu. Muškarce su prvo odvodili u prazne škole ili skladišta. Ukrcali bi ih u kamione ili autobuse, odveli na neko drugo mjesto i tamo ih pogubili. Polja na kojima su se vršile egzekucije obično su se nalazila na osami. Zarobljenici su bili nenaoružani, ruke su im vezali na leđima i stavljali poveze na oči. Kad bi stizali na ta mjesta, ljude su u malim skupinama skidali s kamiona, postrojavali ih i strijeljali. One koji su preživjeli prve rafale iz vatrenog oružja ubijali bi pojedinačnim hicem, no ponekad ih se ostavljalo da neko vrijeme pate. Odmah poslije, a ponekad i tijekom pogubljenja, stizala bi mehanizacija za prekopavanje zemlje i tijela bi se pokapala. Srpski vozači autobusa, koji nisu bili borci, morali su, svatko od njih, ubiti barem jednog muslimana. Tako bi ubojice bile sigurne da ovi nikada neće svjedočiti protiv njih. “      

Srpski su nacionalisti, zaključuje autor knjige „Stoljeće genocida“ Eric D. Weitz, u određenoj mjeri bili uspješni. Uništili su živote muslimana, uključujući i one preživjele, progonjene traumama prošlosti, i srušili multinacionalnu Jugoslaviju, čineći njezinu obnovu nemogućom. Srebrenica je bila i ostala početna i završna točka promašene i genocidne velikosrpske politike od koje se njihovo političko vodstvo do današnjeg dana nije ni milimetra udaljilo. I zato iz Brisela i Washingtona, sa zakašnjenjem ali ne i prekasno, Beogradu stiže poruka da prestanu s nijekanjem, relativiziranjem ili osporavanjem genocida nad muslimanima.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of