TRBUHOM ZA KRUHOM OTIŠAO U ENGLESKU

Životna priča velikog pulskog MMA borca Zelga Galešića: Sjećam se kako smo frend i ja sjedili na plaži. Iznad nas netko prodaje limunadu, a mi nemamo kune u džepu. Nismo imali pet kuna... Kad sam potpisao za Cage Rage, ZA JEDNU BORBU SAM DOBIO VIŠE PARA NEGO ZA CIJELU GODINU RADA U ULJANIKU!

Nakon dolaska u Englesku u početku, borio sam se iz mjeseca u mjesec, samo da preživim. Nakon prve godine stekao sam poznanstva i počeli su me zvati za konkretnije borbe

| Autor: Robert FRANK
Zelg Galešić

Zelg Galešić


Kod mene je to bila neka vrsta evolucije. Kao klinac, krenuo sam s taekwondoom. Preko toga sam prešao u kick box, pa sam nešto malo i boksao za Pulu. I onda je došao ključni trenutak – trbuhom za kruhom krenuo sam u Englesku! Htio sam postati profesionalni borac, svejedno u kojoj od tih vještina i borilačkih sportova kojima sam se dotad bavio. Naprosto sam se želio izvući iz bijede i siromaštva. Imao sam drugačiju viziju svog života od one koja mi je možda bila namijenjena. U tom trenutku slobodna borba, MMA, pokazala je najveći potencijal. Dvorane su bile krcate, vladala je euforija. MMA se pokazao kao krajnje brutalan sport koji me u potpunosti privukao. Stalno se pričalo o borbama u kavezu. Želio sam postati dio te priče. To je bio sport kao stvoren za mene, nametljivog, kompetitivnog i željnog dokazivanja. Sjećam se prvih dvorana u Puli u kojima sam trenirao. Čim je netko novi, jači, snažniji i opasniji došao u klub, odmah sam s takvim tražio sparing. Iako sam bio klinac i mlađi od novog borca, vjerojatno u svemu pomalo inferioran, naprosto sam funkcionirao na taj način. Povlačio me natjecateljski duh, duh borca koji oduvijek imam. Očito sam s njime rođen.

U Englesku sam doslovno išao trbuhom za kruhom, definitivno. U životu za mene nije bilo previše opcija. Dotad sam radio u Uljaniku za 3.000 kuna, bio sam šef radilišta za jednog privatnika. Skupljao sam sate radnika. Struka? Nula! Za taj posao trebao mi je najmanji intelekt! Radio sam od 7 do 3, petak i subota redarenje, plus svaku večer treninzi. To je bio maksimum u tom trenutku i u tadašnjim okolnostima. Roditelji me nisu mogli materijalno pogurati. Iako dolaze iz poznatih obitelji, nikada nisu imali financije kojima bi mogli značajnije stati iza mene. Otac je bio kapetan na plovnoj dizalici u Puli, imao je dobru plaću, dovoljno za njega, za njih, da se lagano živi, preživljava. Ja sam pak za sebe uvijek želio nešto više, želio sam iskorak. Zanimljivo, otac mi nije mogao pomoći novcem, ali mi je dao nešto, možda, i puno vrjednije. Naslijedio sam, očito, njegovu veliku agresivnost, i taj duh borca. I po fizičkim osobinama sam na njega: tvrdoća, široki zglobovi, široke kosti. Po nekim parametrima moje tijelo je stvoreno za borbu. Bilo bi glupo te komparativne prednosti ne iskoristiti. Kad sam već htio izaći iz realnosti ondašnjeg pulskog života, iz bijede u kojoj sam se nalazio, očevo nasljedstvo kroz moje borilačko tijelo predstavljalo je izlaznicu iz Pule i, pokazat će se, ulaznicu za Englesku i poslije cijeli svijet.

Moram iskreno priznati da moji roditelji u početku nisu razumjeli moje nezadovoljstvo životom u Puli. Njima je takav život, jednoličan, ali siguran, bio dovoljno stabilan da budu zadovoljni. Radiš, plaća, iz dana u dan krpaš, skupiš nešto sa strane, oni za novi ormar, ja za nove patike… Mene to nije impresioniralo, vjerovao sam da mogu više postići i da sam rođen za veće stvari. Kad sam u 21. godini postao najtrofejniji borac u povijesti hrvatskog taekwondoa, na što sam ponosan i za što sam dobio medalju Hrvatskog olimpijskog odbora, pomirio sam se sa činjenicom da u tome i od toga nema kune! A trebalo je preživjeti, trebalo je izboriti i proživjeti svoje snove! Dotad ništa nisam materijalizirao, stari je posuđivao pare da bi pripomogao u plaćanju troškova za svjetska i europska prvenstva. To više nije imalo smisla. Radi se o poslijeratnom vremenu, nije bilo novaca, sami smo sve kupovali, trenerke, šalove, kape, reprezentacija nije snosila gotovo nikakve troškove. Cijelo ljeto bih radio samo za plaćanje troškova na europskom prvenstvu na kojem bih osvojio medalju i opet – nikome ništa! Istodobno sam vjerovao u sebe i da imam svjetsku kvalitetu. Vjerovao sam da sam predodređen za veće stvari. Prisjećam se jednog trenutka: već sam osvojio gomilu medalja na europskoj i svjetskoj razini. Frend i ja sjedimo na plaži, uz more. Iznad nas netko prodaje limunadu, a mi nemamo kune u džepu! Ni to si ne možemo kupiti! Nismo imali pet kuna! Poludio sam! Obećao sam samom sebi – neću više tako živjeti!

Zelg Galešić (Snimio Milivoj Mijošek)

Sretna okolnost je bila što sam tada upoznao djevojku, sada mi je to i žena, koja je iz Engleske. Upoznali smo se u Ricioneu, a u vezu smo krenuli u Buenos Airesu. Ona je bila britanska reprezentativka u taekwondou. Ponudila mi je da dođem u Englesku. Shvatili smo da se gore moram pokušati realizirati. Stvari su se poklopile, Pula me više ničim nije mogla zadržati, i otišao sam. Nalazio sam se s razno raznim gangsterima i organizatorima podrumskih borbi. Tada sam shvatio, kao i kod pregovora s japanskim yakuzama, koliko je riječ važna. I stisak ruke. Koliko je važno kad stojiš iza onoga što pričaš, obećavaš i radiš. I krenulo je. Nekako. Borio sam se u svakakvim halama, noćnim klubovima, opskurnim prostorima. Ono, dođeš na turnir i na licu mjesta, neposredno pred borbu, kažu ti pravila koja su se mijenjala pa jednom možeš nogom udarati protivnika na podu, drugi put ne možeš. Mene nikada nisu ni pokušali uvući u kladioničarske poslove ili namještanja, no prijetnji je znalo biti. Posebno je bilo nezgodno u Liverpoolu, tamo je snažna radnička klasa i tradicija borbi, raznih šaketanja, sukobljavanja. Puno sam toga doživio. Recimo, dobivaš poruke da će te ubiti ako pobijediš u sutrašnjem meču! Iza mojih suparnika često su kao sponzori stajali gangsteri… Navikneš se, to je dio priče koja prati ovakve sportove i borbe. To me, međutim, nikada nije ni plašilo ni impresioniralo. Imao sam i ja određenu zaštitu, ali ipak si ti na njihovom teritoriju, izloženiji si. Uvijek smo imali plan ulaska i izlaska iz dvorane gdje sam se borio. Pokrivali bi me nekom dekom dok bih prolazio kroz špalir neprijateljski raspoloženih navijača. Tako su me štitili, a ja sam, s druge strane, toliko bio fokusiran na borbu da me ništa drugo ni najmanje nije zanimalo. U počecima, bilo je filmski: zadimljeni prostori, prigušena svjetla, miris viskija i kubanki, jeftinog piva, neprijateljsko ozračje, nesnosna buka… Ujedno je MMA zbog brutalnosti bio zabranjen i živio je samo na internetu. U Engleskoj je cage rage, borba u kavezu u kojoj sam poslije postao i prvak, doživjela procvat kad se o tome počelo raspravljati u Parlamentu. To je MMA i cage rage podignulo na najvišu razinu popularnosti. S vremenom se i stadion Wembley punio kad su se odvijale borbe. I ja sam se tamo borio, više puta, pa i pred 12 tisuća ljudi. Loša reklama u početku, do danas je taj spot podignula na najvišu razinu atraktivnosti i praćenosti. Danas je MMA u SAD-u top sport, treći najgledaniji, prestigao je, prvi puta, i NBA. U Hrvatskoj je to, trenutno, drugi najgledaniji sport. Komentator Joe Rogan, kojeg znaju svi koji prate MMA i UFC, dosad je zarađivao oko 30 milijuna dolara godišnje. Sad se prodao na Spotify, a nagađa se da je cijena preko 100 milijuna dolara! Dionice Spotifyja samo zbog toga su narasle za 3 milijarde dolara. Te su brojke danas nevjerojatne, toliko neusporedive s onime što sam ja, recimo, zarađivao kod dolaska u Englesku. U početku, borio sam se iz mjeseca u mjesec, samo da preživim. Nisam imao ni menadžera, dolazio bih u Pulu, radio, trenirao i vikendom odlazio na borbu u Englesku. Već u ponedjeljak bih bio u Puli, u Uljaniku. Sjećam se kako smo frend Buli i ja redarili u Šerpi, samo tjedan prije mog meča u Londonu. Nakon prve godine stekao sam poznanstva i počeli su me zvati za konkretnije borbe. U jednom trenutku, kad sam potpisao za Cage Rage, za jednu borbu sam dobio više para nego za cijelu godinu rada u Uljaniku! Shvatio sam da je to – to! Prilika, situacija, i treba je iskoristiti. Došao sam na posao u Uljaniku, sa svima se rukovao, pozdravio i rekao – dečki, ja odlazim!

Zelg Galešić (Snimio Danilo Memedović)

Naravno da u samim (pra)počecima u Engleskoj, u Bristolu, odnosno Glouchesteru, nije bilo lako. To je milijunski, studentski grad, na zapadu. Borbe sam odrađivao, kad je bila ponuda, i po seljačkim priredbama, a cura mi je bila u kutu! Možete samo zamisliti na što je to izgledalo. Ali borio sam se! Problem je bio što nisam imao svoj klub, dvoranu, bio sam svugdje pomalo, a nigdje konkretno. U jednom trenutku bio sam pozvan na Ultimate Combat, turnir najveće engleske organizacije, gdje sam nokautirao njihovog iskusnog džudo reprezentativca Jima Bentleya. Na toj večeri se borio i James Thompson čiji je menadžer Charlie Joseph vidio koju borbu i nokaut koji sam ostvario u 16-oj sekundi borbe. Odmah je počeo razgovore s mojom curom. Pregovarali smo i prešao sam kod njega, odmah sam dobio sponzorsku plaću i živio sam u kući s 10 soba s drugim borcima. Neki dečki nisu imali gdje staviti krevete pa smo ih montirali i u kupatilima. Brazilci, Afrikanci, ja – svi skupa! U jednom trenutku bio sam jedini bijelac u kući. Živjeli smo kao psi. Ujutro trening, popodne trening, navečer trening. I dvorana kao jedina zabava i smisao života. Ma bili smo kao obitelj! To su sve divni dečki, siromašni, ali korektni. Brinuli smo se jedan za drugoga, kad je netko bio ozlijeđen, drugi su mu nosili led, međusobno smo se shvaćali, dolazili smo iz vrlo sličnih okruženja i životnih priča. Jedino što su mi stalno mažnjavali hranu iz frižidera! Ne daj bože pustit je negdje na vidljivom mjestu! Sve pojedu! Na treningu je vladala konkurencija, no nakon i prije toga u svemu smo si bili podrška. Oni su pomagali svoje obitelji. Brazilci posebno. Uglavnom su dolazili iz favela. Svojima su slali novac. To su obitelji po 10, 15 djece.

Šalili smo se s jedim Brazilcem, zvao se Italo Fereira – ajd' nam nabroji imena braće i sestara! Nije znao, ha, ha! Nije uspio kao borac, ali je zato trener u Dubaiu. Drago mi je za njega, dobar dečko. Život u toj kući je bio sadržajan, zanimljiv, ali surov. Većina njih imala je lošu obiteljsku priču: sirotinja, ubojstva, kriminal, zatvori. Engleska i borbe bili su pokušaj izlaza – ili će uspjeti ili se vraćaju u surovu stvarnost, na cestu. Realno, u njihovim okolnostima, što može raditi borac koji ne uspije ostvariti karijeru? Ti dečki nisu imali opciju B. Shvaćao sam zašto tako grizu i žele uspjeti ni ne pitajući za cijenu. Ja sam s njima živio i to mi je pomoglo. No dolazile su tamo i zvijezde, svašta sam i od njih naučio, stekao poznanstva, prijateljstva i neprocjenjivo iskustvo. Sve to skupa, kroz te četiri godine, nezamjenjiva je škola života. To je možda i najveća privilegija koju sam dobio u Engleskoj. Nakon toga prešao sam u London Shootfighters, jednu od najpoznatijih britanskih dvorana. Imao sam, naime, svađu sa svojim dotadašnjim menadžerom koju nismo uspjeli prevladati. Moram priznati, unatoč tome, da je Charlie Joseph zaslužan za moju karijeru. Trening u novoj dvorani, sada u Londonu, bio je pun pogodak. Uvjeti s bili odlični, konkurencija ogromna, pristup je bio drugačiji, sparinzi kontinuirani, na razini pravih mečeva. Imao sam 29 godina i nasuprot sebe mlade dečke iz cijelog svijeta koji ti žele otkinuti glavu kako bi se dokazali svojim šefovima. S njima sam se na treninzima doslovno borio. Iz Londona, iz Trojan free fightersa, kretao sam na svoje sve veće i značajnije mečeve.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum