PIŠE ROBERT MATTEONI

Od crno-bijele do kolor Pule

Mate Parlov i Aldo Buršić

Mate Parlov i Aldo Buršić


Osmi razred. Misliš da si postao veliki dečko. Moja generacija iz Neven Kirca, današnje OŠ Šijana, bila je odlična škvadra. I svaki put kad bih pomislio da će nam se za manje od godinu dana putovi razići, prevladavalo je uvjerenje, ok, ali sada smo odrasli. Bit će nam i bolje, otkrit ćemo život, svijet, pa su golema očekivanja dovoljno djelovala kao opuštajuća terapija završetku osnovne.

Sa svojima iz tog našeg razreda sastali smo se prije tri godine, 8.rujna, i na uistinu opuštajućoj večeri u Boccaporti, prebirali po proteklih 40 godina "od onog ljeta". Kad se nađeš s generacijama, kako iz osnovne, tako i iz srednje škole, a čini mi se da je tako i na godišnjicama neke druge priče, sportske i društvene, čini se kao da je vrijeme stalo. Kao da smo se našli i samo nastavili onaj film, iako je između istrgnuto vrijeme od 40-ak ljeta. I kako se prisjećamo onih dana, uklopljenih u ove dane, spoznamo kako je šteta da se ne vidimo češće, i kako bi bilo ljepše održavati kontakte. Meni se nekad čini da je to jedan od sigurnijih znakova starenja, ali ne biti star, nego procesa protoka vremena. I kako ga sve više prođe iznova se vraćamo našim emocijama iz prethodnih faza života. Podsjećanja na njih su ugodna, možda baš zato što su povremena, a kako vrijeme teče sve više blijede slabije, a jačaju pozitivne dobre vibracije. Kako god, ako nešto treba imati na umu iz tih revivala, onda je to činjenica da vrijeme teče i da je zapravo prava šteta ako se u međuvremenu ne održavaju kontakti s generacijama, prijateljima, suigračima, profesorima, trenerima.

Kirac naših dana

Kad me profesor fizičkog odgoja, Zlatko Homoki, promovirao u predsjednika školskog sportskog društva Sloboda, i to simbolički i pred organizaciju školske olimpijade (s paljenjem baklje!), nisam mogao zamisliti da će mi tako odrediti putove profesionalne karijere. Slijed je okolnosti da je nekoliko medijskih gostovanja oko organizacije olimpijade potaklo novinarsku znatiželju. I tako je to krenulo, 1975. godine. U rujnu, kad je krenula posljednja nam školska godina u Neven Kircu, sjećam se dobro, bilo je uzbuđenja jer je tri dana poslije, 13. rujna, u Areni boksao Mate Parlov. Tih smo dana samo o tome pričali, i tada sam se još jednom naslušao priče kako je Mate bio učenik naše škole. O tome sam pisao kasnije neke školske zadaće, jer ipak je to bila dojmljiva vijest za nas. Naravno, bio sam među tisućama euforičnih navijača iz Pule i svih prostora bivše Juge, koji su se te subote navečer okupili u našoj prekrasnoj i kolosalnoj Areni. Za kolosalnog boksača i kasnije s pravom proglašenim najboljim sportašem Hrvatske svih vremena. Mate Parlov svladao je Argentinca Jose Evarista Gomeza i nekako me, s ove distance, na to vrijeme asociraju crno-bijeli kadrovi ondašnjih emisija i novina. Vaganje, koje je održano u kultnom nam hotelu Brioni, tada tek četiri godine starom (izgrađen 1971.), samo jedan auto ispred, crveni Mercedes, autobusi gradskog đira MAN-ovi nebesko plave boje, mnoštvo Renaulta 4, 8, Wartburga, Austina, Stojadina, Fiće, ispred amfiteatra gdje se tražilo karte. Kakvi dani boksa, dani, mjeseci i godine Mate Parlova, legende kojoj više neće biti pandana, jer se njegovo fantastično sportsko djelo, ne samo praktično nego i teoretski ne može ponoviti.

Šijana novijeg doba

Kada su crno-bijeli filmovi 1970-ih zaključeni, u 1980-ima se već počelo dosta kolorirati stvarnost. U raznim bojama. No, crne kanotjere i dalje su bile sinonim boksačke moći naše Pule. Osvojili su naši fajteri u Domu mladosti, a pogotovo na užarenim ringovima širom bivše države, prvu i jedinu momčadsku titulu prvaka Jugoslavije za jedan klub iz Hrvatske. I mislim da ima u tome velike simbolike da je upravo Pula bila ta povijesna škvadra. Ovdje je boks imao uzvišeni status, a njegovi akteri status ikona. Na tim tragovima sjajne tradicije, velikih dosega, još je jedan momak iz Osnovne škole u Šijani započinjao novu važnu priču ovdašnjeg boksa, Stipe Drviš. Škola koja je 1991. godine promijenila naziva u OŠ Šijana, bila je okvir i momku koji će 1992. godine započeti karijeru. Drviš, koji je stanovao na početku Vodnjanske, praktično na Punti, zaredat će u karijeri s naslovima prvaka Hrvatske, nastupio je na Olimpijskim igrama, Svjetskom prvenstvu, a medalju je osvojio na Mediteranskim igrama u Bariju. Dvadeset godina od kraja veličanstvene Parlovljeve karijere, Drviš je krenuo u profesionalni boks. U jednom drugom vremenu, milenijskom, u kojem je boks postao sasvim nešto drugo u odnosu na nekad, pogotovo na planu prioriteta biznisa. I Stipe, u poluteškoj kategoriji, nastupio je u Areni. Bilo je to također u subotu, trideset godina nakon Matinog meča s Gomezom, i dvije godine nakon Stipina osvajanja europskog naslova. I Drviš je pobijedio Argentinca, Omara Eduarda Gonzalesa. U večeri pod okriljem RTL-a, koji je kadrove iz Arene i Pule prenio satelitskim putevima širom svijeta, Drviš je uzeo interkontinentalni WBO pojas. Dvije godine kasnije došao je do svog vrhunca, kada je osvojio svjetski naslov po WBA verziji. Dva svjetska prvaka iz jednog malog grada kao Pula, dva svjetska prvaka iz jedne osnovne škole, u Šijani. Škole stare dame Pule, koja sa svojih 121 godinu i dalje djeluje poletno.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter