PIŠE ROBERT MATTEONI

Duhom blagdanskog duha

(M. MIJOŠEK)

(M. MIJOŠEK)


U našim mladim godinama, tamo 1970-tih, Hotel Pula bio je nova priča. Imao je zanimljiv disco, ugodnu atmosferu u foajeu, pa smo se često tamo družili. Bio nam je pristupačan i cijenama. Prošle subote, sa starom i mladom gardom Avenije, tamo smo uživali večeru 50. godišnjice. I 40-tak godina kasnije "Pula" je osuvremenjeni objekt koji nudi sličnu nirvanu ambijenta i ugodno osoblje. Zato smo se i opustili, raspričali generacijski o raznim temama koje su se smjestile unutar navedenog vremenskog raspona.

Varijacije na iste teme

Kad imate svekolika generacijska i ina obilježavanja, mijenjaju se ritmovi. Kao na parketu, gdje smo nekad mogli činiti mala čuda, a danas moramo paziti, doslovno, da ne zapnemo za liniju (trake) i padnemo. Jednostavno je, um i dalje zna što bi trebalo, ali reakcija kasni. Zato ispadnemo nerijetko smiješni. Zato i bude dobrih lajt motiva na večerama i sjedeljkama. Dok smo 1980-tih slične prigode garnirali živahnim plesom i pjevanjem do zore, sada je logičnije bilo sjediti, pričati, smijati se gafovima iz dvorane, podsjetiti se na slične iz mladih dana. I nema šanse da jedne te iste priče budu ispričane u istom scenariju. Vremeplovi se uglavnom pretvore u lovačke priče. Osvježavanje događanja s ušminkavanjima i jest jedan od primjera dobrog duha unutar društva.

Puležani koji su tada bili već u godinama razumijevanja zbilje oko sebe, danas se rado podsjećaju onih vremena. U kojima su naši roditelji, djedovi i bake nama pričali njihove štorije. I uvijek je to bilo bolje u "prošlim vremenima". Teme i pristupi se, gledajući sada iskustvom srednje dobi, ponavljaju samo s varijacijama.

Hvala na pitanju, volim svoj grad. Bilo je tako 1970-tih, tako je danas. Volim i posjetiti druge urbane stvarnosti, zemlje, spoznati mentalitete, ali samo na gostovanju. Je li to razlog što ne uspijevam potpuno shvatiti one koji stalno grintaju, pa im u Puli smetaju ili gradski putovi, odnosi, ljudi, događanja, ili ono što se nije dogodilo "a trebalo bi", ili ono što još nisu odlučili da će im smetati.

Tragovi prošlih vremena

Prije nekoliko mjeseci, za potrebe jedne tiskane edicije trebao sam malo konzultirati medijske arhive prošlih vremena. I u nekim rubrikama gradskih tema, pisama čitatelja, u nekim intervjuima i reportažama, gotovo se može pomisliti da čitamo današnje medije. Karikiram malo, naravno, jer su i po izgledu, i po pristupima, mediji sasvim drugačiji. O strukturi komunikacije, kroz društvene mreže i elektronske platforme, da ne govorimo. No, zaintrigiralo me čitanje tih tekstova od prije 30, 40 i 50 godina. I eto, zapisao sam si neke natuknice o tome što su ljudi pričali, što su htjeli a nije bilo, što im je smetalo u gradu. U nekom logičnom vremenskom razmaku, da ne vjeruješ, grintalo se kako je grad "mrtve atmosfere". Ono, kao ne događa se ništa, ljeti je nešto življe, a zimi se radi i spava. Nailazim na temu kako bi bilo lijepo da se napokon obnovi dugo zatvoreno i ruinirano Istarsko kazalište. Neki problematiziraju kako bi obilaznica mogla biti rješenje za rasterećenje prometa u gradu. Idem koju godinu naprijed, i opet, priča kako je umrtvljena atmosfera, nema ničega za mlade, stariji ionako samo rade na poslu a potom u kampanji. Javljaju se sportski entuzijasti, kukaju da nema dvorane, nešto kasnije je polemika o sramoti kako Pula nema pristojan stadion. U jednom od pisma čitatelja jasno se nazire ljutnja neke gospođe kako je sramota da Pula nema "pravu bolnicu", što god to značilo. Reportaža s fotografijama ukazuje mi na neko plivačko natjecanje, izjave u kojima se o istoj temi rabe i riječ tuga i ofenzivniji pojam – sramota, jer nema bazena u gradu na moru. Idem još malo naprijed kroz prerije arhive i nalazim sada na polemiku o gradnji, "kome treba novi stadion kad nema bolnice, vrtića, škola…". Ima i tema eksplozije plina i opasnog letenja šahtova po ulici.

Čitam žaljenja kako je gradski plin ionako nikakav po kaloričnosti, skup i nekvalitetan, a sada je eto i dodatno opasan. Negdje između naiđoh na politička prepucavanja što se rekonstruira Dom sportova, a grad nema dom za studente, djeca odlaze iz grada na studije. Sada se već prva verzija obilaznice grinta da je zagušena i nema protočnosti prometa. Mnoštvo je tema kako "ovaj Grad nema niti jednu robnu kuću, trgovački centar, nego se mora na put i trošiti kod drugih"…

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter