GOSTOVANJE U PULI

Vodeći stručnjak za rani razvoj inteligencije kod djece i autor NTC programa za edukaciju roditelja i učitelja dr. Ranko Rajović: MOZAK NAŠE DJECE RADI DRUGAČIJE OD NAŠEG

Rajović predstavlja NTC šah za djecu (M. MIJOŠEK)

Rajović predstavlja NTC šah za djecu (M. MIJOŠEK)


Jedan od najvećih problema današnjice su mobilni telefoni, jer mozak radi na drugoj frekvenciji pa djeci sve postaje dosadno izvan virtualnog svijeta. Svjesni smo da se promjene jako brzo događaju, nove tehnologije dolaze, okruženje se mijenja i mozak naše djece se mijenja, radi drugačije od našeg. Mi imamo duboku pažnju oni imaju hiperpažnju. Oni prime 100 informacija ali nemaju dubinu obrade

Dr. Ranko Rajović iz Novog Sada autor je NTC programa za edukaciju roditelja i učitelja koji se provodi u osamnaest zemalja Europe i jedan je od vodećih stručnjaka za rani razvoj inteligencije kod djece. Član Vijeća za darovitu djecu svjetske Mense,   simpatičan, neposredan i iznimno stručan rado je viđen gost gdjegod se pojavi u Istri, a za njegova predavanja nerijetko se traži stolica više. Povezujući znanja medicine i pedagogije, stvorio je program koji razvija kognitivne sposobnosti djece, vrlo je dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole. Dr. Rajović i sam otac četvero djece, često predaje na konferencijama u Hrvatskoj, povremeno u Zagrebu na Učiteljskom fakultetu, a u Rijeci, Puli i Zadru studenti rade na diplomskim i master radovima iz NTC programa. Ovoga je tjedna gostovao u Puli.

- Naglasili ste da je u odgoju rana intervencija itekako nužna. A i kasnije izgleda da imamo krivi pristup učenju?

- Djecu još uvijek učimo onako kako smo ih učili prije 20, 50 ili više godina. To znači, dobijemo lekciju, pročitamo nekoliko puta, ponovimo i podvučemo ključne riječi. Ove godine u istraživanju koje sam radio pokazalo je da preko 60 posto učenika 5. i 6. razreda tako uči. Pročitaju lekciju nekoliko puta dok ne upamte ili podvuku, ili pak rade s mamom i tatom koji im čitaju lekciju. Zamislite, mame i tate im čitaju lekciju pa im prepričavaju?! Ili uče na neki drugi način tako da na internetu pogledaju neki videoklip. Ili ako imaju lektiru pogledaju skraćenu verziju, opet na internetu. Zapravo, ispada da naša djeca uče pogrešno ili napamet. A kada uče napamet ne povezuju ili jako slabo povezuju informacije. Nama je cilj, ne samo u regiji, već i u cijelom svijetu učiti djecu povezivati informacije i razvijati funkcionalno znanje. To je upotrebno znanje. Od tog znanja sutra ovisi bruto nacionalni dohodak. To ne znači da dijete treba stvarati velike stvari, ali dozvolite mu da misli pa će danas sutra lakše naći posao. Danas je prioritet u novim poslovima naučiti ih misliti, jer zanimanja u kojima se ne mora puno misliti polako nestaju. Zamijenit će ih roboti i kompjuteri. I dolazimo do apsurdne situacije da uz svu novu tehnologiju mi i dalje učimo napamet.

- Istovremeno se događa da svaka nova generacija ima sve lošije rezultate u školi?

-Istraživanja koja su rađena u Hrvatskoj, Sloveniji i Češkoj pokazala su, a to su opservacije preko 800 učitelja, da je svaka nova generacija upisanih u prvi razred malo slabija od prethodne dvije. Ono što je dominatno, a to je jako slaba motorika, slaba koncentracija, slab vokabular i općenito slabo znanje.

Ako je motorika slabija imamo problem jer je motorički razvoj važan i za kognitivni razvoj. Mi u pokretu, trčanju, skakanju povezujemo regije mozga. Ako to nije povezano kako treba, možda ćemo imati poremećaj koncentracije i nedostatak nekih misaonih procesa neće biti omogućen. Zapravo, ako imamo motorički sve slabiju djecu, imat ćemo i sve slabije rezultate u školi. Često govorim roditeljima da je njihov posao do pete godine da dijete bude spretno i okretno i da ga kroz igru uče povezivanju informacija. Osnova je motorika i razvoj mozga, odnosno povezivanje regija mozga kroz igru, trčanje, skakanje, preskakanje itd...

- Koliko nam tehnologija u svemu tome pomaže, ali i odmaže?

- Tu moramo biti oprezni jer su nove tehnologije jako dobre u mnogim stvarima poput napretka u medicini i svim oblastima gdje ljudi rade. Nova tehnologija je vrhunska, potrebna je za razvoj, ali može biti opasna. Pitanje je kada mi možemo prepustiti našem djetetu da određuje hoće li igrati kompjuter pola sata, jedan ili dva sata? Predajem od Norveške do Grčke, u 28 zemalja i svi me pitaju što da rade s korištenjem tehnologije koja postaje sve veći problem u odnosu roditelja i djeteta. Primjerice, dogovorite se s djetetom da koristi mobitel pola sata, no onda dijete ode dva tri puta u wc po 15 minuta kako bi igralo skrivečki. Noću, dok roditelji spavaju, dijete se budi i igra se na mobitelu po sat dva i ujutro se ne može ustati. I ispada, da se načelni dogovor od pola sata na kraju produži na dva, tri sata. Roditelji su očajni. Uzimaju mobitel djetetu, ono pak plače i ucjenjuje, ne želi učiti. Roditelji mu opet vraćaju telefon, ono obećava da će učiti, pa opet ne uči. Začarani krug. Ponašaju se kao narkomani, postaju ovisni o mobitelu jer on aktivira endorfinske receptore u mozgu. Kada pređe novi nivo u video igrici onda aktivira opet te receptore, i svake dvije minute kad pređe novi nivo, pojavljuje se endorfin. I tako dva tri puta i za deset minuta mama kaže večera, a dijete odgovara "Molim te još jedan nivo". On zapravo kao da se drogira. Endorfinski receptori zapravo su morfinski receptori. Roditelji moraju znati da je to jako opasno.

Profesorica Maja Ružić iz Pule, profesor Andrea Debeljuh iz Pule i ja radili smo istraživanja u pet država gdje smo dobili poražavajuće rezultate da 70 posto djece preko 10 godina ima mobitele. Iako savjetujem roditeljima da ne kupe jer to nije dobro za njihovu djecu, oni će ga opet kupiti. Napravili smo jedan Erasmus+ projekt u kojemu sudjeluju Slovenija, Češka, Slovačka i Italija. Dobio sam konkretan zadatak kako u 10 prijedloga unaprijediti edukaciju i rad s djecom. Napravio sam aplikaciju za mobitele koju smo nazvali NTC Green. Dakle, dijete dobije telefon, a vi ste se s njim dogovorili da će igrati pola sata. Na telefonu ima zeleni krug čijim se pritiskom otvaraju sve ikonice, ali pola sata. Bilo 15 minuta instagrama, 10 minuta youtubea, pet minuta facebooka, ali nakon pola sata to se gasi i može ga se koristiti tek sljedećeg dana. Ono što je stalno dostupno na mobitelu jesu pozivi i sms poruke. Imamo i opcije da kada dijete ide na put ili ekskurziju ima viber koji mu roditelji sa svog mobitela uključe da se može javiti. Dobiva i 20 minuta bonusa ako pređe četiri kilometara taj dan. U istraživanju smo pitali djecu kako bi onda prevarili mamu i tatu. Odgovorili su, primjerice kada imaju matematiku dat će telefon nekome tko ima primjerice neku sportsku aktivnost, pa će se taj kretati mobitelom i tako možda preći kilometar-dva. Onda smo napravili dodatnu aplikaciju gdje roditelj može pratiti raspored djeteta. To znači da ako je, recimo, Marija imala matematiku i za vrijeme nje prešla kilometar, to je nemoguće. Spriječit ćemo dječje varanje tako što ćemo mu pratiti kretanje. I to je ono što roditeljima treba. Isto tako, dok dijete tih pola sata koristi mobitel ima apsolutnu privatnost. Znači, roditelj neće vidjeti i sadržaj. Dakle, dijete ima sve, ali na pola sata. Ne smijemo dopustiti da on sam određuje vrijeme i da nas vara. Jedan od najvećih problema današnjice su mobilni telefoni jer mozak radi na drugoj frekvenciji. Tako ispada da je djeci sve dosadno izvan virtualnog svijeta. Nove su tehnologije dobre, ali moramo biti oprezni.

- Kako se iz perspektive roditelja postaviti prema svemu tome. Danas roditelji puno kukaju kako provode puno vremena s djecom, jer djeca se više ne igraju vani, zajednice su drugačije, voze ih u školu ...

- Problem je u prezaštićenosti. Kada dijete previše štitimo stvaramo od njega biološki nesposobno dijete. Prezaštićujemo dijete jer smo u strahu da ne padne s drva, da ne ide samo u školu pa ga se iz našeg straha vozi. A istovremeno mu se govori kako je najbolji, najjači, najljepši... Stalno ga se hvali. I kada primjerice, promaši koš u košarci roditelji kliču kako je super. Kada potom dijete ode među vršnjake odjednom shvati da to nije dobro, gubi samopouzdanje i nestaje. To je krah. I onda ide roditeljima gdje može sve. Dijete ne treba biti centar porodice, već član porodice. Mora imati obaveze – ići u trgovinu, pomagati u kući, sudjelovati. Mora imati obavezu da nešto radi i da se potrudi za obitelj i za sebe. Kada se dijete trudi i napravi nešto korisno, onda je sretno. Kada mi to učinimo umjesto njega to je medvjeđa usluga i dijete nije sretno. Roditelji moraju shvatiti da se dijete samo mora izboriti za neke stvari da bi sutra kad odraste, bilo samostalnija i sretnija osoba.

- Roditelji su danas također jako angažirani oko školskog gradiva. Uče s njima, djeca idu na instrukcije...

- Moramo djetetu pomoći. Imam četvoro djece i znam da ne mogu savladati neko gradivo. Možda je školsko gradivo obimno, možda im taj reproduktivni način učenja ne odgovara, pa traže dodatnu pomoć. I ja sam povremeno pomagao svojoj djeci, ali želim da uče sami. Nekada je to teško. Moramo neke metode u školi prilagoditi djeci, da učenje više bude kao igra, a ne kao "moranje". Kada dijete nešto mora, onda stvara otpor, a kada se igra, igra se. Metodu učenja moramo preokrenuti da liči na igru. U NTC programu to smo napravili i zato nas i zovu iz cijelog svijeta.

- Što bi trebalo napraviti u školskom obrazovnom programu koji se bazira na čistoj reprodukciji?

- Program je takav kakav je, i ne treba ga mijenjati, nego metode rada trebaju biti u skladu s fiziologijom. Dijete ne treba dobivati gotove informacije već se mora sam snalaziti. Primjerice, ja kada pitam u kakvoj su vezi slon i broj 14. Oni ne znaju, počnu misliti. Pa kažu žive 14 godina, ja kažem odlično ali žive 70, pa kažu mladunče slona je teško 14 kilograma, a ja kažem dobro razmišljate ali je teško 100 kilograma, pa kažu da slon pojede 14 kilograma hrane svaki dan, ja kažem bravo ali pojede 150 kilograma. Tako sve te usputne informacije nauče kroz igru dok ne dođu do prave informacije a to je količina vode koju slon može uvući u surlu. Ako pričam klasično o slonu, učenicima je dosadno i skoro sve zaborave. Ako ovako pričam, onda svaki učenik misli, razmišlja, povezuje i nauči te informacije uz moju pomoć. Zato je učitelj važan kako bi im pomogao da taj proces liči na igru. I na taj način dijete jedva čeka sljedeće pitanje. Tako možemo učiti i biologiju, zemljopis, fiziku, a mi to radimo u klasičnoj reproduktivnoj školi.

-Na predavanju ste predstavili rezultate PISA testova, gdje je Finska godinama prednjačila. Svi stremimo biti kao Finska, a vi ste rekli da je to pogrešno.

- Finska je čak objavila da napušta svoj model obrazovanja. Ne može nama Finska biti uzor , mi sami moramo stvarati obrazovni model jer okruženje je važno za stvaranje inteligencije. Moramo pomoći našem djetetu da uči u njegovom okruženju sa njegovim jezikom, njegovom kulturom i njegovom tradicijom. Svatko mora imati svoj model. Svim školama koje prođu naš NTC seminar u Hrvatskoj mi pomažemo u programu te istovremeno formiramo sekciju za darovitu djecu. A kada učitelj nauči raditi s darovitom djecom te metode prenosi i na druge učenike. Dodatna pomoć je što otvaramo NTC centre po cijeloj Europi. U Istri NTC centre imamo u Puli, Bujama i Pazinu. Na neki način pomažemo roditeljima da se uključe. Tako sam i prvu knjigu nazvao "IQ djeteta briga roditelja". A to i je, roditelji jesu najvažnija karika u razvoju djeteta. Napisao sam i drugu knjige za roditelje „Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ“.

- Znači u Istri su pojedine škole uključene u NTC programe. .

- Škole su uključene u to. Educirani učitelji održavaju satove, za darovitu djecu radimo volonterski. Kada darovita djeca to nauče, onda to ona prenesu vršnjacima. Dostupne su i knjige, a jako puno tekstova nalazi se na našem site ntcucenje.com. Moja preporuka je tekst "Dječji sat drugačije kuca" , namirenjem je ambicioznim roditeljima kako bi vidjeli koliko je štetno djecu gurati u sto aktivnosti, te da vide kako se dječji mozak razvija i što moramo raditi za njegov što bolji razvoj.

- Darovita se djeca često zanemaruju, odnosno teško je s njima raditi u sklopu klasičnog školskog programa.

-Dugo godina se vjerovalo da će se darovita djeca snaći, no ispalo je drugačije. Od 20 darovitih neće uspjeti njih 17. Mora se s njima raditi. Ono što mi radimo je da aktiviramo njihove skrivene potencijale i u tome smo uspjeli. Zato je važno da škola koja radi NTC program dodatno radi i s darovitim učenicima. Bilo bi odlično od 20 darovite djece sačuvati barem njih deset. Moramo shvatiti da stare metode moramo mijenjati, jer je svaka generacija sve slabija. Ako ne budemo mijenjali metode bit će sve slabiji.

- Ipak na kraju možemo zaključiti da sve kreće od kuće.

- Da, genetika je važna kao potencijal 100 posto, ali razvoj potencijala zavisi i od okruženja isto skoro 100 posto. Okruženje se mijenja i mi u skladu s time moramo mijenjati metode. Svjesni smo   da se promjene jako brzo događaju, nove tehnologije dolaze i mozak naše djece se mijenja. Radi drugačije od našeg. Mi imamo duboku pažnju, oni imaju hiperpažnju. Oni prime 100 informacija, ali nemaju dubinu obrade. Čim se dešavaju neke promjene, moramo čim prije mijenjati metode rada. Samo na taj način, multidisciplinarnim pristupom, možemo pomoći da se naša djeca razvijaju i da dosegnu svoj puni biološki potencijal. (Lara BAGAR)

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater