Ne predstavlja nikakvo zadovoljstvo pisati tekst o Uljaniku u ovako emotivnom trenutku, u kojem se isprepliću predstave za narod raznih gospodarsko-političkih interesa sa željama i beznađem (ne njihovom krivnjom) obespravljenih radnika. Mitovi o snazi, slavna prošlost, izdajice i lopovi, politički gubitnici i oni koji se žele proširiti na njihov račun, EU komisija i priče o depopulaciji, propast industrije i (ne)stručna mišljenja dežurnih TV ekonomista opće prakse ipak su nebitni u odnosu na jedino stvarno pitanje: Ima li stvarne, realne, kapitalističke EU nade da Uljanik za 10 ili 20 godina i dalje živi?

Odgovor je jednostavan, ali za njegovo razumijevanje potrebno je ipak zaroniti u neke dublje vode.

Dva su bitna elementa koji određuju i uzroke i konačno rješenje za Uljanik. Prvi element zove se inteligentna globalna konkurencija. Kina, koja je danas najveći izvoznik i najveći proizvođač na svijetu, 1999. je godine zasnovala dvije nove tvrtke za brodogradnju. Upište u Google potragu za "10 najvećih brodograđevnih tvrtki u svijetu" i naći ćete ih na broju 1 i broju 4. U svijetu. Kako je to moguće, pitate se, kad te tvrtke prije 19 godina nisu imale niti tamo nekakav najobičniji navoz, a kamo li hrvatsku najpamet, najvrijedne najradnike, najprekrasnije najtradicije i još ljepše najlokacije za izgradnju najbrodova? Pa, Kinezi su kao i u mnogim drugim industrijama imali nešto drugo: STRATEGIJU. Koja je uključivala transfer (legalan ili ne) pa potom i samostalni razvoj tehnologije, jeftinu radnu snagu, bezgranična financijska sredstva po smiješno niskim kamatnim stopama, direktne poticaje i sirovine (poput čelika) po subvencioniranim cijenama. Procjene o ukupnim subvencijama u kineskoj brodogradnji su 14-20 posto, vjerujem da su u počecima bile i veće (međunarodni trgovinski sporazumi ih naravno zabranjuju, pa Kinezi kriju podatke kao zmija noge). Nije naodmet spomenuti i zagarantiran plasman na ogromno domaće kinesko tržište. Dodajte ekonomiju volumena i reći ćete: prvi element ne zvuči baš pošteno ni pravedno za Uljanik. I bit ćete u pravu. Zaista, bilo bi olakšavajuće kad bismo za Uljanik mogli okriviti nekog drugog: rat, Srbe, Jugoslaviju, vlast u Zagrebu, slovenske teritorijalne pretenzije ili recimo baš Kineze. (PIŠE Ivan MATASIĆ, konzultant, bivši član uprave HEP-a i HŽ-a)

Povezane vijesti

• Svjetleći divovi ne svijetle
• Hrvatska brodogradnja želi uvoziti radnu snagu
• Uljanikova knjiga narudžbi vrijedi milijardu eura