Vjerujte mi, ja sam tu samo zbog ovog vrta, jer mi je jako lijep i to je moj mirni kutak u kojem se još uvijek mogu opustiti. Ne znam koliko još može izdržati međukatna konstrukcija na ovoj drugoj strani, možda još godinu, dvije, a onda… Ne znam, stvarno ne znam što će biti ni sa mnom ni sa kućom, kaže 57-godišnji Valter Butković

U ulici Katalinića Jeretova na kućnom broju 5, točno preko puta crkve Gospe od mora, visoko raslinje zaklanja pogled na jednu staru ruševnu dvokatnicu do čijeg ulaza vode kamene stube. Malo tko uopće primjećuje tu kuću ili jednostavno smatraju da je to samo još jedna propala stara građevina, ni po čemu posebna. Nije to neka velebna vila s krasnim ornamentima na pročelju da bi privlačila znatiželjne poglede prolaznika, mada je iz razdoblja Austro-ugarske, no nije ni nebitna.

Komanda talijanske kapetanije

Na ovoj kući krova već odavno nema i prostorije na drugom katu prepuštene su na milost i nemilost vremenskim prilikama. Ispod njih, na prvom katu, nalaze se dva prozora i jedan balkon koji je, na naše čuđenje, otkrio da u ovoj ruševini još uvijek netko živi. U prizemlju su zaključana drvena vrata i dva prozora zatvorena teškim drvenim škurama, a lijevo i desno od kuće pruža se prostrani vrt sada zarastao u divlje bilje, koji je nekad, u nekom daleko boljem razdoblju života ovog zdanja, morao biti jako bogat i lijep.

Na vratima nema zvona, a kucanje je uzaludno, pa smo pokušali glasno dozvati stanara ili stanare s prvog kata. Nakon nekoliko minuta nepovjerljivog provirivanja ispod zavjesa na kuhinjskom prozoru, u vrt se spustio jedini preostali stanovnik ove zgrade. I nekako ipak pristao ispričati nam svoju priču, jer nam je zaista bilo nevjerojatno da ovdje netko živi, usprkos ozbiljnoj opasnosti od popuštanja međukatne konstrukcije.

- U ovoj kući, koja je sagrađena 1902. ili 1912., nisam više siguran, nekada je bila komanda talijanske kapetanije za cijeli Sjeverni Jadran. Daljnju njezinu povijest ne znam, ali sigurno negdje piše u papirima. Znam samo da je kuća u vrijeme Jugoslavije nacionalizirana, a svaki kat je pripao nekoj drugoj instituciji. Gornji kat, taj gdje je urušen krov, pripao je MORH-u, ali su ga oni, valjda, otpisali, prvi kat je dobio moj očuh preko firme, cijeli život je odslužio kao kapetan ribarskog broda, a prizemlje je u vlasništvu Mornaričke crkve. I ova kuća do nas nekada je služila kao vojni stacionar, kasnije je bila jedno vrijeme dom u vlasništvu crkve, ali su i to zatvorili. E, s njima praktički ratujemo cijelo vrijeme, još od kada smo uselili u ovaj stan. Oduvijek su nas htjeli istjerati odavde da bi preuzeli cijelu kuću. Čak je u vrijeme Domovinskog rata pokojni svećenik Miroslav Milovan dolazio s vojnom policijom da bi nas iselio, ali moja mama nije htjela iseliti, osim ako joj ne ponude zamjenski smještaj. Međutim, ono što su nam nudili bio je neki manji stan u nekoj kasarni, tako nešto, gdje se nije htjela preseliti, počeo je s pričom 57-godišnji Valter Butković. (Snimila i zapisala Patricija SOFTIĆ)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti

• Privremena regulacija prometa u dijelu Ulice Stoja
• Sudar Yamahe i Fiata Dobloa na Stoji
• Dan Barakera: Rekreativna utrka za male i velike