Problem nisu, kaže prodavačica Safija Agić, samo trgovački centri. U centru grada nema parkinga. Ovo malo što ima, brzo se popuni. Ljudi nemaju vremena ni živaca. Takva su vremena. Spašava nas, priznaje Safija, što imamo stalne mušterije, penzionere koji dođu po frišku ribu na peškariju. Oni navrate i po koji list salate

Žamor, ćakule, prazne kašete zaprljane zemljom, povrćem zatrpani kameni stolovi podno davno posađenih stabala kestena, Puležani s punim vrećicama verdure. Na merkatu u centru grada naizgled je sve uvijek isto. No, tako je samo na prvi pogled. Tih sat vremena u danu, oko 10 ujutro. Sve se, zapravo, promijenilo. Unazad nekoliko godina trbuh grada se pretvorio u slijepo crijevo. Nema ni približno onoliko ljudi kao nekada. Ako ih i ima, manje kupuju. Otkako je na Stoji otvoren šoping centar Max City situacija je još gora. A tome je samo nekoliko dana. Barem tako govore prodavačice.

- Mi smo to prvi osjetili. Cijeli je grad bio prazan taj dan kad je otvoren centar na Stoji, govori Safija Agić. Na tržnici prodaje već dugo, niti sama ne zna koliko točno godina. Okvirno skoro tri desetljeća. Problem nisu, kaže, samo trgovački centri. U centru grada nema parkinga. Ovo malo što ima, brzo se popuni. Ljudi nemaju vremena ni živaca. Takva su vremena. Spašava nas, priznaje Safija, što imamo stalne mušterije, penzionere koji dođu po frišku ribu na peškariju. Oni navrate i po koji list salate.

- Naučeni su. Znaju što će dobiti i gdje, pa ne traže dalje. Ja se jako obradujem kad vidim mame s bebama. Voljela bih vidjeti i više mladih, ali izgleda da oni više idu po tim centrima, govori Safija.

Ima ljudi, priča Safija, koji dođu, ali taj dan nemaju novaca. Nema veze, nastavlja, platit će kad stigne plaća, mirovina. S kupcima odnos prerasta u prijateljstvo. Postoji uzajamno povjerenje.

Safija na tržnicu dolazi prije svitanja, dok se magla još povlači po ulicama. Već oko pet sati. Ne zato što mora, nema tome već dugo potrebe. Ljudi u kupovinu krenu kasnije, gužva je tek prije podne. Ipak, rano ujutro se baterije za radni dan pune u kafiću Fantastico, na ćošku, upućuje nas Safija. Tamo se njih nekolicina, govori, okuplja iz navike. U Fantasticu se, dakle, formiraju cijene?, pitamo ju.

- Ma kakvi, o tome niti ne razgovaramo. Ako i spomenemo, to je samo u šali, zezanciji, iskrena je Safija. Potom se mršti, zamišljeno se osvrće. Zuri u neku zamišljenu točku daleko iza zgrade tržnice. Uljanik će nas sve puno koštati, govori nam, kao da se prenula iz sna, potiho, ispod glasa. Neki su se snašli, dodaje, ali dosta ih navrati, pa kukaju. Rekla mi je jedna gospođa prije neki dan, prepričava, da mora sa svojom mirovinom uzdržavati cijelu obitelj, sina i njegovu suprugu, oboje rade u Uljaniku, a imaju djecu.

Od Safije uzimamo brokulu, pola kile špinata i još toliko blitve. Sve je domaće, svježe, ubrano na njezinim kampanjama u Valdebeku i Pomeru. Sad su se, pojašnjava, spojile ljetne, jesenske i zimske namirnice, ima svega pomalo.

Nekoliko glavica radića dalje, isto nam priča i prodavačica Nelda Vale. Petak i subota su, priča, uvijek jači. Oko Dušnih dana se ne kupuje pretjerano, to je normalno, ali sada kao da Mrtvi dani traju unedogled. Penzije i plaće su došle, konstatira, ali ljudi ne troše, važu svaku kunu. Bit će posla oko Nove Godine, onda do Uskrsa opet ništa.

- Ljude je strah što će biti sutra. Tako je zadnjih dvije, tri godine. Imamo da zaradimo za radnike i to je to. Umirovljenici, koji su učestale mušterije, nemaju baš puno mogućnosti. Penzije su mižerija. Neke pute pitaju i za pola glavice salate, veli Nelda... (Chiara BILIĆ)

Povezane vijesti

• Milanović: Ni dragi Bog ne zna zašto je stala izgradnja Opće bolnice
• Nakić: Bolnica se gradi, Milanovićeva izjava je izmišljotina
• Na tržnici buzara od 120 kilograma pedoća