Jedan njegov bliski suradnik kaže da je nevjerojatno kakve je sve laži i gluposti o Uljaniku Bulić čuo, a da nije imao ni najmanju potrebu to demantirati. Odatle i ta neugodna sumnja u vrhu kompanije da je Bulić možda na strani Vlade te da je tu kako bi osigurao, ako drugačije ne bude moglo ići, eutanaziju Uljanika

"Dobar je za člana Uprave, ali nije za njenog predsjednika. Nema taj kapacitet. Izvršitelj je, ali nema lidersku crtu. On nije menadžer, ali financijama može upravljati". S te dvije, tri rečenice jedan bivši suradnik iz Adrisa opisao je Emila Bulića. Rekao je to prije nekoliko mjeseci njegovom tadašnjem šefu Gianniju Rossandi. U međuvremenu, Bulić je postao predsjednik Uprave Uljanik Grupe, a njegov prethodnik Rossanda, koji ga je i doveo u kompaniju, završio je u jednomjesečnom istražnom zatvoru.

Kriza u Uljanik Grupi je eskalirala do mjere da se stečaj i brisanje kompanije čini izvjesnijim od restrukturiranja. I dok radnici masovno napuštaju brodogradilište tražeći sreću po Italiji i Njemačkoj, a IDS se na čelu s predsjednikom i pulskim gradonačelnikom Borisom Miletićem i županom Valterom Flegom bori protiv HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića oko opstanka Uljanika, Emil Bulić se ponaša gotovo kao da ga se sve to previše i ne tiče. Povremeno se misteriozno pojavi u javnosti pa isto tako misteriozno nestane. Kao da propadne u morski bezdan. Na stranu to što bi čovjek vjerojatno nestao s lica zemlje kad ujutro dođe na posao i ne može na šahovskoj ploči pomaknuti nijednu figuru jer mu je svaki potez unaprijed blokiran. Nije Buliću lako, nije. No u njemu nema ni potrebe, ni želje, ni shvaćanja da Uljanik Grupa nije njegovo leno, nego imovina poreznih obveznika čiji novac se godinama utrpava u taj bunar bez dna, a da ih se ništa ne pita.

E pa kad je već tako, bilo bi logično i pravedno da Emil Bulić te iste porezne obveznike informira o stanju u Uljanik Grupi. Ali on to ne radi, ignorira javnost i ponaša se krajnje introvertirano pa je i portretiranje te poslovno profiliranje tog čovjeka otežano činjenicom da je prvi uljanikovac komunikacijski nevjerojatno antitalentiran i nekooperativan. Nespreman za razgovore i zakopčan do grla, jedinu komunikaciju vodi prema Zagrebačkoj burzi jer mu je to zakonska obveza. Obzirom da je zatvoren i nepovjerljiv, nedodirljiv te nezainteresiran za plasiranje bilo kakvih izjava i poruka, na prvu bi se moglo reći da je skroman, ponizan i nenametljiv. Ili je pak puno bliže istini da ovakvim ponašanjem svjesno i s visoka izbjegava javnost podcjenjujući njenu elementarnu i legitimnu glad za informacijama. A možda je do te mjere paraliziran strahom od sve neminovnijeg ishoda, pa se ne želi eksponirati i na sebe po bilo čemu skretati pozornost.

Nije pak isključeno ni da je baš ovakav Bulić nakon dolaska u ovaj sustav s vremenom postao nečiji igrač u igri koja možda ima više pozadina. Oko Bulića je, uglavnom, u svemu puno više pitanja nego odgovora na koje proračunski obveznici imaju pravo. Stilom ponašanja koji je autokratski Bulić sam prema sebi otvara sumnje koliko je i je li uopće dovoljno kapacitiran za složen i odgovoran posao vođe Uljanika u najtežem dijelu njegove povijesti.

Maksimum u BAT-u

I dalje nije jasno što je Emila Bulića sa solidno plaćenog posla u BAT-u dovelo u Uljanik. Je li on čovjek koji spašavanjem Uljanik Grupe želi postati heroj, ili je budala? Je li bolesno ili zdravo ambiciozan? Smatra li se velikim spasiteljem, poslovnim Mesijom? Kad se netko iz sređenog sustava, kakvim su bili Adris u većem dijelu Bulićeve karijere te potom BAT, odluči poslovno transferirati u Uljanik Grupu u jeku njene krize i borbe za opstanak, o takvoj se osobi i o razlozima koji su je potaknuli na takvu odluku mogu izvući dva sigurna odgovora. Prvi će odgovor glasiti da se radi o osobi koja je ambiciozna, a u firmi u kojoj je radila dosegla je svoj maksimum. Dalje od šefa kontrolinga Bulić u BAT-u očito nije mogao. Nije bio prepoznat kao kadar za vrh kompanije i odlučio se za odlazak. Takav potez, dobro izvagan s razlozima za i protiv napuštanja sigurnosti BAT-a i odlaska u neizvjesnost Uljanik Grupe, strogo je racionalan. Naime, tamo gdje je sustav posložen za financijaše poput njega nije bilo dovoljno prostora za napredovanje. Bulić se nije želio zadovoljiti prosječnošću koju mu je sudbina u BAT-u namijenila i otišao je kad je to shvatio. Shvatio je i da mu je vrijeme u BAT-u otkucalo zbog njihove kadrovske politike u koju se već u bližoj perspektivi više nije uklapao.

Drugi je odgovor da je Bulić prihvaćanjem pozicije predsjednika Uprave Uljanik Grupe pokazao ambiciju koja nadilazi njegove realne mogućnosti dobro prepoznate i u Adrisu i u BAT-u. Svjesni svih njegovih prednosti i znanja, ali i nedostataka, pustili su ga da ode. Ljudi njegovog poslovnog profila, kada je više ne dobivaju u sređenim sustavima u kojima su dostigli vrhunac karijere, priliku traže u kompanijama u kojima vlada rasulo. Tu su ili pukovnici ili pokojnici. A to je za Bulića bio Uljanik. E sad, možda za njega u situaciji preuzimanja Uljanik Grupe postoji rizik koji mu je podnošljiv i prihvatljiv. No je li rizik za kompaniju koju vodi osoba možda nedorasla toj funkciji opasan i prevelik, to je već ozbiljno pitanje.

Kakav god bio rasplet oko Uljanik Grupe, Bulić nema previše za izgubiti. Ako kompanija ode u stečaj i brisanje, sva će se odgovornost prenijeti na Rossandu i zatvorske mu sudrugove. Težište krivnje bit će na njima i na, dakako, politici. Razlika je samo u tome što će lokalni IDS odgovornim smatrati državni HDZ, a državni HDZ će odgovornim smatrati lokalni IDS, dok će se ostale stranke tom prepirkom naslađivati do mile volje. Ako se pak Uljanik Grupi odobri restrukturiranje, Bulić će moći reći da je i više nego dobro obavio posao. Ispast će da je sudjelovao u oživljavanju mrtvaca te da je Uljanik Grupa invalid koji je i njegovom zaslugom prohodao. Bulić je, ispada, u win-win situaciji. Ako već i ne pobjeđuje, neće ni izgubiti. S mjesta šefa kontrolinga u BAT-u koji ga je pozicionirao na treću razinu odlučivanja i važnosti te gdje nije i nikada ne bi uspio doseći zvjezdani status, ovdje mu se ta mogućnost otvara.

Druga strana zida

Zanimljivo da Emil Bulić kroz svoj dosadašnji mandat predsjednika Uprave Uljanik Grupe nijednom nije ušao u frontalni sukob s Vladom, premijerom Plenkovićem, ministrom gospodarstva Darkom Horvatom ili kompaniji nesklonim ministrima poput Zdravka Marića i Predraga Štromara. Iako je imao gomilu argumenata da razbije dogme i predrasude oko Uljanika, kao što je imao mogućnost demantiranja raznih spinova i "fake" vijesti oko pulskog brodogradilišta, nijednom otkad je 1. studenog 2018. došao na ključnu funkciju nije javno istupio. Osim, što mu se ni ne broji, reagiranjima i kratkim izjavama pred Trgovačkim sudom. Jedan njegov bliski suradnik, koji misli da mu Bulić za razliku od svih ostalih suradnika na dugom štapu možda ipak malo više vjeruje, kaže da je nevjerojatno kakve je sve laži i gluposti o Uljaniku Bulić čuo, a da nije imao ni najmanju potrebu to demantirati. Odatle i ta neugodna sumnja u vrhu kompanije da je Bulić možda na strani Vlade te da je tu kako bi osigurao, ako drugačije ne bude moglo ići, eutanaziju Uljanika. Po tom scenariju napravit će to sporo, dosadno, gotovo neprimjetno, čekajući da što veći broj ljudi otiđe - a trend je svakodnevan i sve masovniji - tako da se spriječe veliki izljevi nezadovoljstva i smanji trošak države u stečaju. Suzdržan i distanciran, Bulić javno uopće ne verbalizira svoja razmišljanja i stavove u obranu Uljanika. Ne trudi se ni najmanje dati pojašnjenja oko dramatične situacije tako da su građani u potpunosti uskraćeni za važne informacije koje su, ipak, kao prvom čovjeku kompanije, samo njemu dostupne. Kad se bolje pogleda, Bulić se u komunikaciji prema javnosti ponaša isto onako bahato kako je radila i većina njegovih prethodnika. I dok su Karlo Radolović i Anton Brajković možda i imali to pravo temeljem ostvarenih rezultata, ni Gianni Rossanda, a ni Emil Bulić za to se nisu izborili.

Očito je da prelaskom s druge strane zidina šefovi Uljanika misle da počinju vrijediti drugačija pravila koja ih stavljaju u poziciju iznad svih i svega, pa tako i politike i građana od kojih sada traže pomoć. Staroj navadi šefova Uljanika, koji su se javnosti obraćali rijetko i s visoka, ni Bulić se nije uspio oduprijeti. Ipak, jedan ga detalj izdiže naspram prethodnika. Dok Radoloviću, Brajkoviću i Rossandi nije palo na pamet u kriznim se ili teškim okolnostima obratiti radnicima, Bulić je za to imao i petlje i smisla. Mora se priznati da je hrabro, potvrđuje nam jedan od njegovih suradnika, u prostoru proizvodnje izašao pred nekoliko stotina radnika i 20. veljače ove godine održao nadahnut, motivirajući i prije svega iskren govor. Nevjerojatno, no radnici su mu, iako tada već mjesecima bez plaće, zapljeskali i podržali ga. To su bili najsvjetliji trenuci njegovog mandata.  

Pola slike

Prošla je točno prva godina od Bulićevog angažmana u Uljanik Grupi. Došao je u trenutku trošenja zadnjih zaliha iz rescue aida od 96 milijuna eura. Prema urbanoj legendi, doveo ga je tadašnji predsjednik Uprave Uljanika Gianni Rossanda. Njegov je cilj bio kadrovski osnažiti financijsku službu jer je to zatražila tadašnja ministrica gospodarstva Martina Dalić. Za Bulića u tom razdoblju uglavnom se mogu čuti riječi hvale.

Padom Rossande tražio se njegov nasljednik. Mišljenje osoba iz vrha kompanije bilo je unisono - Bulić je zaslužio najvišu poziciju. OK, reći će nam neki među njima, nije bio najbolje rješenje, ali je u toj situaciji bio najmanje loše. Prvo je vrijeme opravdao povjerenje. Htio je što prije sve naučiti i ući u način funkcioniranja tako složenog sustava kao što je Uljanik Grupa.

Bulić se odmah primio posla. Vrijedan i predan cilju, stilom bagera ravnao je teren, ali i, često nepotrebno, gazio sve pred sobom. Tako je s jedne strane stjecao poštovanje zbog radne etike i energije, dok su se s druge strane gomilali nezadovoljnici njegovim stilom rada u kojem je često i prve suradnike znao bespotrebno zaobilaziti u donošenju odluka i odrađivanju poslova. Loše strane njegovog vođenja sustava ubrzo su izašle u prvi plan. Počeo se razotkrivati kao loš komunikator, pokazivao je ogromno nepovjerenje prema mnogima i međusobni su se odnosi bitno poremetili. Iako je na to upozoravan, problem nedostatka socijalne inteligencije nije uspio riješiti. To ga prati još iz TDR-a gdje mu je otvoreno i dobronamjerno poručeno da mora poraditi na sebi i komunikacijskim vještinama. Nije to napravio. Postao je još teži i netolerantniji prema onima s drugim mišljenjem. Tako nije tajna da je neprijateljima smatrao sve one koji poslovno ne misle kao on. Prilično isključiv, nije se odlučio na integraciju i povjerenje suradnika, što je nužno u funkcioniranju ovako velikog sustava, već je zaigrao na kartu snage i pokazivanja mišića. Kažu njegovi bliski suradnici da kad vodi sustav i odlučuje - nema pred sobom cijelu sliku. Nema "open mind".

Excel tablice

Naravno da ima i onih koji smatraju da je baš takav Emil Bulić potreban Uljanik Grupi. Kažu: vrijedan, čestit, iskren i vrstan u financijama. No kao klasični financijaš, više je okrenut brojkama nego ljudima s kojima ne podnosi intenzivnu komunikaciju, isto kao i s javnosti. Nekad je to prednost, nekad hendikep. Poslovanje uglavnom promatra kroz excel tablice. I onda, kažu naši izvori, ono najbitnije - što je on točno napravio otkad je 1. studenog 2018. godine preuzeo Uljanik Grupu? Plaće nije osigurao, s brodovlasnicima ništa nije postigao, s državom nije ni zaratio ni pomirio se, isto kao i s lokalnim vlastima. Prvi čovjek Uljanika u javnosti je postao sindikalac Samir Hadžić. Iako s manjkom argumenata i podataka, srčano je branio interese brodogradilišta u desecima javnih nastupa. Emil Bulić se tu štedio, što bi Zagorci rekli - ne bum se štel mešat. Pazio je da se glavešinama u Zagrebu ne zamjeri, a umjesto da se bavi milijardama, u fokusu mu je bilo deložiranje Uljanikovih umirovljenika iz prostora koji im je kompanija još davno ustupila. Bulić energiju troši na gluposti, ne zna se fokusirati na prioritete te ne zna razlikovati bitno od nebitnog. Razumljivo da je onda prvotno oduševljenje njegovim izborom toliko splasnulo da je sada nastupilo kolektivno razočaranje.

A opet, stalno je u upravnoj zgradi Uljanika, upućeniji su sigurni da je odradio svaki dan otkad je stupio na dužnost, sve nedjelje i praznike. Unatoč tome, po mišljenju uljanikovaca je zakazao. Nespornu volju ne prati adekvatno znanje u vođenju ovakvog sustava u najdramatičnijem trenutku njegove povijesti. Sa suženim pogledom na posao i trenutne okolnosti još se ponaša i paranoično s nikim ne dijeleći informacije. Sve mu je poslovna tajna u čemu, kažu njegovi suradnici, pretjeruje do krajnjih granica.

Emil Bulić je misterij. Mnogo toga oko njega nije jasno. Došao je u Uljanik Grupu u trenutku kad su se trošile zadnje zalihe novca za plaće. I onda se pozicionirao negdje na pola puta između ludo hrabrog i ludo ludog čovjeka. Pokušao je, ali sve je jasnije da nije uspio.

Povezane vijesti

• SASTANAK U MINISTARSTVU: Prezentiran dopunjeni program RESTRUKTURIRANJA ULJANIK BRODOGRADILIŠTA
• Osuđujemo sve one koji odgovornost za budućnost Uljanika žele PREBACITI NA RADNIKE
• DEBELJAK I BRODOSPLIT NEMAJU ZNANJE ZA ZAVRŠITI ULJANIKOVE BRODOVE: Na našem dredgeru ne bi znali napraviti APSOLUTNO NIŠTA