Iako je kupalište derutno, i nema niti traga nekadašnjem sjaju i ljepoti, ovi supružnici, on rodom Riječanin, ona rodom Puležanka, tu dolaze već čitav niz godina

Alberto (Tino) Mejak (1940.) i njegova supruga Gianna Kozlović (1945.) najvjerniji su posjetitelji kupališta Stoja. Iako je kupalište derutno, i nema niti traga nekadašnjem sjaju i ljepoti, ovi supružnici, on rodom Riječanin, ona rodom Puležanka, tu dolaze već čitav niz godina.

Ljetovanja

Puno razgovorljivija od simpatičnog Tina bila je supruga Gianna, koja nam je ispričala kako je rodni grad napustila 1947. godine, i onda, nakon nekih privremenih, nužnih smještaja, zajedno s obitelji stigla je do Novare. Sličnu je sudbinu imao i njezin suprug, koji je također s obitelji došao do Italije. Potom su zasnovali obitelj, i u braku su već 52 godine.

Alberto je postao Tino još tijekom djetinjstva, naime zvali su ga Albertino, i od toga je kratak put bio da postane - Tino.

- Budući da sam u Puli imala puno rodbine, Već od 1954. godine počela sam dolaziti ovdje s roditeljima, i provodit cijela ljeta kod nona - jedna je živjela na Barakama, a druga u Šijani. Godinama sam se kupala na Valkanama, cijela obitelj bi odlazila na more, provela sam tu sjajne trenutke. Potom, od 1976. godine sa suprugom, majkom i kćerkom s Valkana smo se "preselili", što se plaža tiče, ovdje i Stoja je mjesto gdje svake godine provodimo ljeto. Dok smo radili - najprije sam bila zaposlena u velikoj parfumeriji, a potom i u tvornici, dok je suprug radio u telefonskoj kompaniji i popravljao vodove, dolazili smo kako smo stizali, za vrijeme godišnjeg. Ja sam već 21 godinu, a suprug 25 godina u mirovini, i od tada imamo još više vremena za provoditi na Stoji. U prosjeku provedemo ovdje osam tjedana, ove godine smo tu sedam tjedana, tako se poklopilo, no uglavnom cijeli srpanj i kolovoz provedemo ovdje, veli šjora Gianna.

Iako je Stoja napuštena i vapi za obnovom, oni provode cijele dane ovdje.

- Dolazimo ujutro, sada već deset godina odsjedamo kod našeg dragog Boba, i potom budemo tu cijelo jutro. Onda idemo ručat kod "Karla", tako još od 1976. Suprug najviše voli pržene lignje i pomfrit, a ja tjesteninu s morskim plodovima, ali i ostalu hranu. Popodne smo opet tu, sve do navečer, kada se družimo s prijateljima, igramo karte. Prijatelja imamo i među domicilnim stanovništvom, kao i među odseljenima koji ovdje dolaze tijekom ljeta. Nekih, nažalost, više nema među nama, neki su prestari i previše bolesni da bi ljeto provodili na Stoji, no i dalje ima stalnih posjetitelja - abitudinaria. Imamo divne prijatelje, tu je posebna naša draga Nada, uvijek su divna ta naša druženja.

Prijateljstva

Kada se samo sjetim kako je njezin suprug Pino dobro kuhao, nevjerojatno je dobro radio morske i riblje specijalitete, šuga, tjesteninu. Volim dobro pojesti, kuham, ali kada sam tu po ljeti - onda ne kuham, volim odmoriti i po cijele dane odlaziti na more. Tijekom cijelog ljeta možda smo dva puta bili do Zelenike, ostalo se sve tu kupamo. Istina, nema tu više puno ljudi kao nekada, na Stoji se svi znamo. Volimo dolaziti tu zbog društva, istina, ne treba nam 50 ljudi da bi nam bilo dobro, ali ipak, ne bih voljela da ovdje ostanemo sami. Svakako bih htjela da se kupalište renovira, da bude sređeno, a s guštom ćemo i dalje dolaziti. Tu dolazimo prije svega zbog nostalgije, uspomena, nema života bez sjećanja, uspomena. Stoja, to su naši Černjuli, njihova proširena obitelj s potomcima, naš Damir s obitelji, Gattonijevi, naša Nada, trener vratara Željko Petrović. Nikada nismo razmišljali o tome da kupimo stan ovdje, dolazimo kao gosti i dolazit ćemo sve dokle god budemo mogli, zaključuju ovi simpatični supružnici.

Povezane vijesti

• Slovenci i Talijani otvaraju sezonu produženih vikenda
• Srebrni pir Središnje knjižnice Talijana u Hrvatskoj
• Privremena regulacija prometa u dijelu Ulice Stoja