Puljanka Tatjana Uzelac, diplomirana inženjerka građevine, dobitnica je nagrade Kolos, godišnje nagrade Hrvatske komore inženjera građevinarstva koja se dodjeljuje za iznimna dostignuća u cestogradnji, organizaciji građenja, statici i hidrotehnici. U potonjoj kategoriji lani je najboljim u zemlji proglašen idejni koncept pulske inženjerke zahvaljujući kojem se Pula skoro pa riješila velikih poplava. Koncept je prvi ispit prošao tijekom rekonstrukcije Nazorove ulice, uz koju su niknuli prvi kišni vrtovi u Puli, a do danas je uspješno primijenjen na još desetak poplavnih lokacija u gradu.

Za nagradu je gospođu Uzelac i nominirao Grad Pula. U kategoriji statike, recimo, nagrađena su tri projekta, dok je za hidrotehniku dodijeljen samo jedan Kolos, upravo pulskoj inženjerki. Ovo je i prvi put da je žena, k tome još i samostalno, osvojila ovu najvišu nacionalnu nagradu struke u hidrotehnici, gdje su žene prava rijetkost.

- Grad Pula je 2009. godine objavio javni natječaj za rekonstrukciju Nazorove ulice i tu sam dobila taj posao. Znamo kako je tada plavilo na Trgu Republike, a mi smo trebali na tu infrastrukturu spojiti i vodu iz Nazorove i s Vidikovca. Vidjela sam da postoje zelene površine uz cestu i predložila sam Gradu da to riješimo na drugačiji način jer je bilo evidentno da se klasičnim načinom, iz cijevi u cijev, nećemo riješiti poplava na Trgu. I pristali su. U Nazorovoj smo napravili tri kišna vrta, preko puta Zavoda za javno zdravstvo s podzemnom retencijom, kod pekare s površinskom retencijom te kod Doma braće Ribar s membranom jer je tamo visoka razina podzemnih voda. Nazorova, nažalost, još nije završena jer donji dio kod Braće Ribar čeka da se riješi sanitarna kanalizacija.

- Opišite nam kako funkcionira taj vaš zeleni model odvodnje oborinskih voda u urbanom okruženju?

- Nije klasičan, na način da se voda skuplja kroz rešetke i cijevi, već je to imitiranje prirodnog otjecanja vode, da se sva voda što je duže moguće zadrži na slivu putem infiltracijskih površina, drenažnih slojeva i retencija. A svih 100-150 godina unazad, otkad se grade sustavi za oborinsku odvodnju, ta se voda odvodila što dalje i to što brže. A to "što brže" došlo je još iz 19. stoljeća, iz Londona, gdje su imali velik problem sa sanitarnom otpadnom vodom. Tamo su izgradnju kanalizacije zapravo potaknuli doktori radi kolere, tifusa i drugih velikih bolesti, jer su se noćne posude praznile preko prozora pa su shvatili da to treba što prije skupiti i maknuti s ceste, a gdje drugdje nego u Temzu. Potom je taj način projektiranja sanitarne kanalizacije prihvaćen i za oborinsku odvodnju, što je apsolutno krivo. Kod oborinskih voda je bitno da se što duže zadrže na slivu, za razliku od sanitarnih, koje treba što brže odvesti van sliva. Ali, kako je skupo odvajati ih, tako su sanitarne i oborinske vode stavljane u istu cijev. To pravi probleme i na uređaju za pročišćavanje jer je različita kvaliteta i sastav tih otpadnih voda. Kada je suša, premali je protok u sanitarnoj kanalizaciji, a kada je velika kiša, onda je cijev premala i nastanu poplave.

- Ali zadnjih se godina i kod nas sustav odvodnje oborinskih voda odvaja od kanalizacije. Međutim, ni to nije dovoljno?

- Zadnjih 10-20 godina prelazimo na taj razdjelni sustav, ali, nažalost, na pogrešan način. U svijetu se više ne rade dvije cijevi, nego se oborinska voda rješava na jedan način, a kad se ona pročisti i procijedi na svom slivu, ostatak se ispušta u najbliži recipijent i/ili sanitarnu kanalizaciju i to je dobro za sanitarnu vodu jer se tako brže očisti cijev i ubrza protok vode. Da nema te oborinske vode unutra, ona ne bi ni tekla. Dakle, razdjelni sustav ne funkcionira ako to opet stavimo u cijevi bez retencioniranja. Oborinsku vodu treba što duže zadržati na slivu, filtrirati i pročistiti, a to čine sve naše autohtone biljke. Nažalost, na našim građevinskim fakultetima ne učimo puno o tom biljnom pročišćavanju, ali zato na PMF-u u Zagrebu postoji Zavod za biologiju u kojem stasaju stručnjaci koji rade na pročišćavanju i oborinskih voda.

Recimo, biljka dubrovačka zečina pročišćava slanu vodu, a kamoli da neće kišnicu. Drugi je velik problem što su gradovi, recimo Zagreb, zacijevili svoje potoke. Svi potoci koji se spuštaju s Medvednice prema Zagrebu i imaju svoje puteve do Save, kroz grad su zacijevljeni te nastaju veliki problemi kod većih intenziteta oborina. Na taj način snižava se i nivo podzemne vode te pitka voda postaje sve nedostupnija. Evo sada novi Zakon o vodama i Pravilnik o graničnim vrijednostima emisija otpadnih voda napokon kažu da se pročišćena oborinska voda može i površinski ispuštati u podzemlje.

- Osim prirodnih rješenja, upojnih vrtova i krovova, biljki pročistača, u tom vašem integralnom modelu odvodnje vjerojatno ima i puno nove tehnologije?

- Ima puno nove tehnologije: rade se podzemne retencije od različitih materijala, pametne spužve koje upijaju određeno zagađivalo, podzemni usmjerivači korijenja biljaka koji zadržavaju vodu a višak ispuštaju, razni materijali za uklanjanje masti, ulja i ostalog otpada. S Holcimom ispitujemo porozne betone, pulska Cesta radi porozne asfalte, radimo s Knaufom, s američkom tvrtkom Stormtech surađujemo na modeliranju sustava. Dogovaramo da u brodogradilištu "Viktor Lenac" napravimo probno polje sa slojem mineralne vune koji i pročišćava i prikuplja vodu, a ispušta višak. Taj sloj od dva centimetra zamjenjuje 30 centimetara zemlje koja je skupa, iako jeftinija od klasične gradnje, a ovako je još jeftinije. 

- Na gospodarenje vodama presudno utječu i klimatske promjene koje su sve veće i brže. Jesmo li ih uopće svjesni, imamo li kakve "građevinske" izlazne strategije?

- Nažalost, 20-30 godina naša zakonska regulativa nije bila na svjetskom nivou, ali se počela mijenjati. Prije godinu dana usvojena je nacionalna Strategija prilagodbe klimatskim promjenama, a Grad Pula i još devet gradova u Istri izradili su i vlastite strategije prilagodbe kroz LIFE program EU-a koji je provodila IDA, i to prvi u Hrvatskoj. Iz toga će nastati akcijski planovi za prilagodbu klimatskim promjenama te, što je najvažnije, osigurati pristup sredstvima za izgradnju kroz EU-fondove. Jedan od načina prilagodbe je baš ovaj naš integralni model odvodnje. Vidimo da su klimatske promjene tu, da imamo povećanje temperature u gradovima i nepropusnih površina koje povećavaju otjecanje a kada (g)radimo, da bi to imalo svoju funkciju, ne možemo se osloniti samo na jednu struku.

Tu moraju biti i arhitekti i urbanisti, i krajobrazni arhitekti, i sociolozi, ekonomisti i drugi stručnjaci i svi zajedno možemo doći do rješenja problema. Primjer kako se ne smije raditi je retencija na ulazu u bolnicu, ispred mrtvačnice, i retencija uz obilaznicu kod Harvey Normana koje su samo ogromne rupe ograđene žičanom ogradom. Ne da su samo ružne i neprimjerene u gradovima, već nemaju ni pravu funkciju. Tu se u praksi vidi što znači kad samo jedna struka riješi svoj dio, a s druge strane napravi štetu u prostoru.

- Poskupljuje li investiciju taj integralni model gradnje pa se gradovi i općine zato teže za to odlučuju?

- Štoviše, ovi su sustavi višestruko jeftiniji od klasičnih, a postoji i ta socijalna komponenta, kada nešto napraviš ljudi moraju vidjeti koristi od toga, da više nema poplava, da mogu prošetati, da im je grad lijepo uređen, a to se sve na ovaj način može postići. Konkretno, oborinska odvodnja na kilometru gradske obilaznice, od Stelle do rotora na Medulinskoj, po klasičnom je sustavu koštala 58 milijuna kuna. Mi smo Gradu Puli ponudili svoj model, jer je puno zelenih površina uz obilaznicu, i izgrađeno je za osam milijuna kuna. Za ušteđenih 50 milijuna napravljeni su i Trg kralja Tomislava i Gradski bazeni.

- Trg kralja Tomislava prije uređenja pamtimo kao veliku baru. Sada je to razigran plato s mnoštvom zelenih oaza koje su tu i radi skupljanja kišnice. To je samo dio novih rješenja?

- Tamo je postavljena i ogromna podzemna retencija. Kako nije bilo novca da se razdijeli sustav odvodnje, nego smo radili opet na mješovitom sustavu, uspjeli smo novim tehnologijama smanjiti opterećenje na uređaj za pročišćavanje otpadnih voda. Oborinska odvodnja se rješava "in situ", a ostatak koji ne uspije prikupiti podzemlje polako se ispušta u sanitarnu kanalizaciju. Kod bivše mljekare, u Lošinjskoj i Ulici Marsovog polja, gdje se za velikih kiša slivaju sve vode s Vidikovca, morali smo raditi i suhozide s velikim retencijama da zaustavimo poplave. Odvodnja po sličnim principima napravljena je i kod Pula City Malla, zatim u Ulici Proštinske bune na Gregovici, iznad novog Lidla. Riva je isto napravljena po tom principu, ali kod rotora na Rivi nismo mogli koristiti taj sustav jer su konzervatori rekli da tu nigdje ne smije biti zelenila, jer ga nikad u povijesti nije bilo. Zato su tu sve kamene kocke, ali to je mali sliv i ne igra veliku ulogu u plavljenju rive. Sve smo nagnuli u drugu stranu, da nam more ne ulazi unutra kada se digne.

- Koncept odvodnje iz Nazorove ulice primijenjen je i na obilaznici, gdje je razdjelni otok zapravo upojni vrt. Gdje još u Puli?

- Prirodne upojne sustave postavili smo i na velikom šijanskom rotoru koji je poplavljen čim je sagrađen, za prve velike kiše. Zatim kod vrtića ispod Monte Gira, kod Lidla i Arube. Cijela Šijanska šuma je isprojektirana po principima održive odvodnje. Kako su Hrvatske ceste i Hrvatske vode gradile prilaz s Ipsilona, radili su taj klasični sustav s cjevovodima i te cijevi kada uđu u grad s tom količinom vode naprave poplavu na Punti. Zato smo unutar velikog rotora u Šijani napravili ogromnu retenciju, da se ta voda zadrži i povremeno ispušta. Još treba rekonstruirati dio od rotora u Šijani do Punte, Ulicu 43. istarske divizije, što je velik i skup projekt, te završiti sliv Marsovog polja, konkretno Marulićevu, Rovinjsku i sam kraj Nazorove ulice.

Povezane vijesti

• PULA ZA GUINNESSA: U Areni najveći ljudski svjetlosni znak
• Tamara Obrovac na Kaštelu promovirala novi album
• Jedinstvena vizualna atrakcija - 360° 3D mapping na Forumu