NAPUSTIO NAS JE KOLEGA
SVESTRAN I OSEBUJAN ČOVJEK: Srce Gorana Zeca okidalo je tisuće fotografija
Rođen prvog dana 1961. godine, Goran Zec proveo je, tijekom rada u Glasu, sve nove godine radno, uvijek uz kakvu zanimljivu bilješku s dočeka, jer osim što je fotografirao, pisao je i zanimljive gradske bilješke o ljudima, običajima
Napustio nas je naš kolega Goran Zec, koji je dobar dio radnog vijeka proveo u Glasu Istre kao fotograf, ali i, što je za novinu bitno, fotoreporter, s darom za priču, razumijevanjem društvenih okolnosti, posebno osjetljivošću za malog čovjeka. Odlikovali su ga strast za fotografijom, oko za kompoziciju, posvećenost cjelokupnom kreativnom procesu, posebno u, sada napuštenom, a zahtjevnom te personalnijem i autorskijem postupku razvijanja fotografije, pasionirana upućenost u nova tehnološka foto dostignuća, ali i umjetnička usmjerenost.
Uvijek pozitiva
S nama kolegama novinarima surađivao je uvijek profesionalno i ljudski, usredotočen na čim sadržajniju, vjerodostojniju priču, odnosno važan detalj koji ju je otkrivao, po čuvenoj misli da "slika govori više od tisuću riječi".
Njegov kolega, poznati pulski fotoreporter Duško Marušić Čiči upoznao je Zeca koncem 70-ih u foto-klubu "Uljanik", u to doba jednom od najboljih u bivšoj Jugoslaviji.
- Dojmila me njegova energija, s obzirom na njegovu konstituciju. Uvijek je bio mršav. Bio je svestran, osebujan čovjek . Čim smo se upoznali, ugodno me iznenadio jer je znao svirati orgulje. Već se tad počeo baviti videom, animacijom, a time se nije hvalio, kaže Čiči.
Pulski fotoreporter Goran Šebelić, svojedobno nagrađen nagradom za fotoreportera godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva, kaže nam da je s Goranom Zecom koncem 80-ih zajedno radio u brodogradilištu Uljanik, on za tvornički bilten, a Zec kao omladinski aktivist i novinar.
- Uvijek je bio pozitiva, iako ga život nije mazio. Bio je jako marljiv i upućen u tehnologiju. Dok smo mi o tome samo pričali, on se već počeo baviti digitalnom fotografijom. Kasnije me baš on naučio svladavanju prvih koraka u Photoshopu, ističe Šebelić.
Goran Zec je za naš list radio kao fotoreporter tijekom devedesetih i početkom dvijetisućitih godina. I nakon odlaska u druge vode nastavio se baviti fotografijom, prenoseći tu svoju ljubav na mlađe generacije i fotografirajući razna zbivanja - sportska i kulturna u Puli i okolici, posebice ona iz svijeta koturaljkaštva.
Rad s djecom
Rođen prvog dana 1961. godine, proveo je, tijekom rada u Glasu, sve nove godine radno, uvijek uz kakvu zanimljivu bilješku s dočeka, jer osim što je fotografirao, pisao je i zanimljive gradske bilješke o ljudima, običajima ili o onim posve jednostavnim stvarima koje su tu, pored nas, a viđene njegovim okom poprimale su drukčiju dimenziju i konotaciju.
Tih kasnih devedesetih, kada nismo bili baš previše informatizirani i umreženi, pokazivao je veliko znanje o kompjuterima i raznim programima, uvijek pun ideja kako unaprijediti tehnički dio rada foto-službe.
Imao je poseban senzibilitet za rad s djecom i mladima - došao je iz prosvjete do fotografije. Sve donedavno njegov su Facebook profil krasile stalno nove fotografije s koturaljkaških natjecanja, snimljene s puno pažnje za svaki detalj.
Supruzi Gordani, kćeri Nicole, sinovima Denielu i Patricku i sestri Jasni te svima onima koji su ga voljeli i poštovali iskrena sućut. Pula je ostala bez još jednog tihog i samozatajnog umjetnika.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
