- Kao čovjek koji je svojevremeno bio važan dio procesa restrukturiranja i planiranja budućnosti hrvatske brodogradnje, te imate puno informacija iz prve ruke o onome što se danas u javnosti govori, nagađa ili samo špekulira, kako gledate na ova zadnja događanja u Uljaniku i na krizu koja iz dana u dan poprima sve veće razmjere?

- Moram priznati da kad se sagledaju svi aspekti krize, današnja situacija u Uljanik Grupi skoro pa izgleda bezizlazno. Situacija je vrlo kritična za oba brodogradilišta, a zbog izostanka pravovremenih poteza kompanija je ostavljena bez mogućnosti redovitog financiranja proizvodnje. Kupci odustaju od narudžbi, vjerovnici više ne vjeruju u Uljanik Grupu i samim time počeli su s masovnim blokadama i prisilnim naplatama. Isplata plaće je primirila situaciju, ali je sa zakašnjelom reakcijom značajno ugrožena opstojnost Uljanik Grupe.

- Premda je sigurno puno važnije pronaći način kako se iz tog stanja izvući ako je to moguće, kao osoba koja je bila važan dio procesa, što mislite tko je najodgovorniji za ovu situaciju?

- Po meni kad dođe do ovakvog stanja u nekom gospodarskom subjektu, uvijek je krivica na Upravi i Nadzornom odboru. Prema tome nema nikakve dvojbe da Uprava Uljanika nije odradila Plan restrukturiranja koji je bio sastavni dio privatizacije i 3. maja i čitave Uljanik Grupe. Po tom restrukturiranju trebalo je smanjiti broj zaposlenih u brodogradnji, trebalo je preusmjeriti poslovanje na neke profitabilnije djelatnosti i s druge strane, trebalo je zaista racionalno organizirati brodogradnju da se možda ipak može s manjim brojem ugovora i narudžbi postići i bolje cijene od onih koje su se postizale. U tom dijelu je odgovornost itekako na Upravi, premda isto tako stoji da se dosta vremena potrošilo i na praznom hodu. Međutim, i u takvoj situaciji Uprava je bila ta koja se morala prilagoditi svemu tome i razmišljati na vrijeme o mjerama koje mora poduzeti da se sustav ne bi urušio.

- Koje su to mjere?

- Koliko god to nepopularno nekima zvučalo, ali Uprava je morala imati hrabrosti i krenuti u smanjenje broja radnika, što je uostalom i bila njezina obaveza i cilj restrukturiranja. Da se to tada, baš u vrijeme nedostatnog posla provelo, bilo bi daleko lakše provesti i ostatak tog procesa i kompaniju učiniti održivom. Uz Upravu tu je naravno i Nadzorni odbor, jer ne radi se o krizi koja se dogodila preko noći već govorimo o dvije ili tri godine negativnog poslovanja. Budimo iskreni, svi su znali da se kasni sa isporukama, da se plaćaju penali i da će to neizbježno rezultirati gubicima u proizvodnji i na to se moralo reagirati. Prema tome, govoriti sad o tome da je kriva lokalna samouprava ili država? Ja to ne prihvaćam. Uljanik je trgovačko društvo koje ima svoje vlasnike neovisno o tome koliko je tko unutra i ima svoja tijela koja moraju snositi odgovornost. Kad gledamo opću klimu, ona nije u korist brodogradnje zato što imamo visoku bruto cijenu rada. Neto plaće nisu dovoljne pa vam kvalitetni radnici bježe, a kad na to dodate brojne doprinose i namete, mi smo dobili bruto plaću koja je veća nego vani. I onda imate bijeg kvalitetnih radnika zbog niske neto plaće, a s druge strane veliko opterećenje za poslodavca zbog visoke bruto plaće, što vam onemogućava da budete konkurentni. No to je situacija u Hrvatskoj, to su znali i Uprava i Nadzorni odbor i oni su morali povlačiti poteze kojim će sustav kojim upravljaju učiniti održivim na način da ga prilagode skupoj hrvatskoj državi. To bi značilo spomenuto smanjivanje broja radnika i stvaranje uvjeta da se oni ključni zadrže uz veće plaće, ali i daleko skromniju knjigu narudžbi u kojoj bi se nalazili specijalni brodovi veće pojedinačne vrijednosti koji bi se u tim izmijenjenim okolnostima mogli i izgraditi i isporučiti na vrijeme.

- Mnogi spominju, a i vi ste, činjenicu da je Uljanik privatno brodogradilište. Iz perspektive ekonomista, je li on to postao na zdrav i održiv način?

- Ja držim da jest. Radnici su vlasnici 47 posto dionica Uljanika, a uz njih su u priču ušli i financijski investitori, znači dio mirovinskih fondova i dio državnih firmi koji su dali sredstva za dokapitalizaciju. Prema tome, smatram da je kapitalno usklađenje u procesu dokapitalizacije bilo kvalitetno. Jedino što procesi restrukturiranja koji su već tada bili najavljeni nisu nikad provedeni. Nisu provedeni iako se dogodilo i smanjenje procesa rada s obzirom da nije bilo dovoljno narudžbi. Dakle, tu je problem, jer da se na vrijeme išlo na smanjenje broja radnika, problemi se ne bi dogodili. Pogotovo se to odnosi na 3. maj koji je od države dobio skoro pola milijarde za restrukturiranje, odnosno za smanjenje broja zaposlenih jer je očito da za dva brodogradilišta objedinjena u istu kompaniju ne trebaju dvije nabave ili dvije prodaje, ali isto tako se trebalo ići i u Puli u restrukturiranje jer je došao svježi kapital od strane mirovinskih fondova i ostalih. To se moralo provesti, ali i već tada polako krenuti u prenamjenu na način da se dio prostora koji bi bio suvišan u odnosu na osnovnu proizvodnju stavi u turističku ili neku drugu funkciju koja će donijeti nova financijska sredstva i nove ulagače. Upravljanjem tim potencijalnim kvalitetnim projektima mogla se itekako osigurati stabilnost u brodogradilištu. No do toga nije došlo.

- Ako sam vas dobro razumio, u Uljaniku je izostalo vlasničko restrukturiranje koje bi kompaniju učinilo održivom?

- Naravno, to je odgovornost vlasnika! Država je pomogla restrukturiranje u 3. maju, Brodosplitu i Brodotrogiru. Brodogradilište Uljanik nije bilo u toj priči jer je kroz dokapitalizaciju dobilo svježi kapital i imalo pozitivno poslovanje. Oni su u tom trenutku bili bez gubitaka i nisu tražili novac za restrukturiranje jer su smatrali da to mogu obaviti sami, a mirovinski fondovi su ušli da bi za to imali dovoljno kapitala. Plan je bio da ulaskom u 3. maj Uljanik Grupa koncentrira izvedbu broda u Rijeci, da se projektiranje, menadžment i nadgradnja zadrže u Puli, te da bi dio prostora bio diversificiran odnosno prenamijenjen za druge profitabilne projekte. Da pojasnim. Uljanik je privatiziran kroz radničko dioničarstvo, ali je kroz sudjelovanje "mirovinaca" i državnih firmi osiguran kapital za provođenje programa restrukturiranja, dok su u 3. maju troškove restrukturiranja trebali podijeliti država i novi vlasnik. Mislim da je za Uljanik Grupu to bila odlična situacija jer je mogao koncentrirati proizvodnju broda na jednom mjestu, zbrinuti dio viška radnika novcem koji je stigao kroz dokapitalizaciju i restrukturiranje, a s druge strane ozbiljno se uhvatiti spomenute prenamjene dijela prostora. To je bio program po kojem su vlasnici, odnosno Uprava, trebali restrukturirati Uljanik Grupu, jedino što za to nisu dobili državni novac i to iz razloga što su imali vlastiti kapital i što su imali dobit.

- Što bi za 3. maj značilo da Uljanik tada nije ušao u priču?

- Da nije bilo novog vlasnika 3. maj bi otišao u stečaj, jer restrukturiranje je bilo moguće jedino ukoliko se pojavi netko zainteresiran za njegovu privatizaciju. U tom kontekstu, s obzirom da drugih zainteresiranih kupaca nismo imali, da se nije postupilo na ovaj način, brodogradilište u Rijeci moralo bi biti likvidirano.

- Tijekom višemjesečnog zastoja u proizvodnji uzrokovanog zastojem u sustavu izdavanja jamstava, u Uljaniku su se redovno isplaćivale plaće i zadržala razina zaposlenosti. Je li takvim iskazivanjem socijalne osjetljivosti Uprava s menadžerske strane činila grijeh nečinjenja?

- To je definitivno bilo financijski neodgovorno ponašanje prema sustavu za koji su im upravljanje vlasnici povjerili, ali i suprotno programu koji su se obvezali provoditi. To je itekako bilo povoljno vrijeme da se kaže: "nema narudžbi, idemo započeti s procesom smanjenja broja zaposlenih, kako radi krize na tržištu, tako i radi samog programa restrukturiranja". Tako su to trebali i ekonomski i socijalno odraditi, jer tada ne bi došli u situaciju da ugroze sve zaposlene u Uljanik Grupi, kako je to danas slučaj.

Stoga ja ne smatram da je socijalno osjetljivo to što su oni činili ignorirajući program koji je bio pred njima. Čak bih kazao da je urušavati likvidnost radi nesposobnosti donošenja upravljačkih odluka socijalno neodgovorno, jer odgovorno bi bilo u takvoj situaciji učiniti sve da se spase oni koji mogu opstati, a ne spašavajući sve riskirati da se potone kompletno.

- Kako se po vama trebala postaviti Uprava u tom trenutku?

- Vrlo jasno. Ostati na programu s kojim su ušli u privatizaciju i koristiti tržišnu situaciju za možda i ozbiljnije rezove. Kako je očito bilo novca za isplatu plaća koje nisu zarađene, ne bi bilo problema ni s novcem za isplatu otpremnina, a mi bismo danas imali dobro organiziran posao. U kojem bi, ponavljam, u Puli bio kvalitetno organiziran projektni ured, kvalitetna Uprava i zajedničke službe kao što su financije, nabava i prodaja, gdje bi vjerojatno okosnica prave proizvodnje bila u Rijeci i gdje bi već ozbiljno bili razvijeni projekti korištenja prostornih resursa koji bi na ovaj način bili oslobođeni. Uvjeren sam da bi, da se to provelo, Uljanik danas bio uspješna kompanija. Naravno, ukoliko bi većinski vlasnici, a većinski vlasnici su radnici, bili protiv takvog plana, ja bih na mjestu Uprave dao ostavku jer bi to značilo da vlasnici ne podupiru program po kojem Uprava smatra da bi Uljanik mogao opstati. A upravo to je bio njihov program iz 2014. godine. Na temelju tog programa su uostalom u priču i ušli mirovinski fondovi. Ne zbog brodogradnje, jer u brodogradnji je niska profitabilnost. Oni su odgovorni svojim ulagačima da imaju profite na ulaganja, a njihov profit se očekivao upravo u prenamjeni prostora. Da je Uprava tako postupila Uljanik bi danas umjesto ovoga o čemu se piše vjerojatno bio jedan od uspješnijih hrvatskih izvoznika.

- Sindikati i dalje inzistiraju na očuvanju što većeg broja radnih mjesta u brodogradnji. Koliko je taj cilj ostvariv u građenju jednog održivog ekonomskog sustava?

- Nitko vam u brodogradnju neće ulagati isključivo da bi se očuvala radna mjesta. Zato mi pomalo čudno zvuče poruke koje ovih dana slušamo - "netko mora". Nitko vam neće dva brodogradilišta držati, nitko vam neće isključivo u brodogradnju ulagati. Država to ne smije i moramo polako shvatiti da je ovakvo postavljanje situacije, u kojoj netko čeka da netko treći nešto uradi, praktički prizivanje stečaja. Jer u stečaju sud u ime države upravlja brodogradilištem i odlučuje ima li svrhe nastaviti ili nema. Budimo iskreni, razlika između Agrokora i Uljanika je u tome što su kod Agrokora vjerovnici imali interes da daju dodatni kapital, a ovdje ne vide potrebu za dodatnim kapitalom jer s ovako narušenom situacijom vi teško možete imati redovite isporuke i zaradu na brodu. Jedna vrlo, vrlo rizična situacija.

- Od rješenja koja se spominju, od restrukturiranja do predstečaja, pa čak i stečaja, koja je po vama opcija najrealnija za Uljanik?

- Najbolje od rješenja koja stoje na raspolaganju po meni bi bila odluka Vlade o restrukturiranju u kojem nemam ništa protiv da ostane i Končar kao osoba koja može pomoći, jer je proveo restrukturiranje Brodotrogira. Ali smatram da treba zainteresirati i mirovinske fondove, a njih se s ovakvim porukama radnika neće zainteresirati. Fondovi moraju vidjeti svoj profit u prenamjeni i novim projektima koje Uljanik može razvijati. U toj odluci o restrukturiranju država može ugraditi i odluke kojima će se pokušati određena potraživanja otpisati. Međutim, nije realno očekivati da će se nešto moći otpisati i od Uljanikovih vjerovnika jer dobavljači i kooperanti su na svojim leđima financijski iznijeli veliki dio ove krize i pokušati njima nešto otpisati značilo bi vjerojatno i zadati fatalan udarac njihovom poslovanju. Dakle što vam ostaje, nekakva potraživanja koja prema Uljaniku imaju država i njena poduzeća, jedinice lokalne samouprave i njihov komunalni sustav, te eventualno financijske institucije ako vide svoj interes u otpisivanju dijela svojih kamata. Restrukturiranje je dakle jedini put koji vodi naprijed, ali sumnjam da njega mogu provesti samo Končar i postojeći vlasnici.

- Što je s ostale dvije opcije?

- Predstečajna nagodba po meni nije opcija, ona vam ništa neće dati. Vjerovnici su, kao što sam rekao, uglavnom dobavljači i kooperanti i njezinim provođenjem u ogromne probleme bi se uvuklo njih. Stečaj bi pak definitivno značio kraj za Uljanik. I bez stečaja naručitelji odlaze, zamislite što bi se dogodilo kad bi se on proglasio? Tko će financirati proces proizvodnje? Zakon o stečajnim upraviteljima kaže da ne možete nastaviti proizvodnju ako ona donosi gubitak. Proizvodnja je i dosad nosila gubitak, a u stečaju bi trebalo završiti taj posao i stvoriti nove gubitke. To stečajni sudac i upravitelj ne smiju i za mene je stečaj kraj brodogradnje. Ni sam ne znam što bi u takvom slučaju ušlo u stečajnu masu s obzirom da brodogradilišta i nemaju svoju imovinu osim nekih strojeva. No potraživanja su enormna i time što bi se prodalo ne bi se, mislim, mogli naplatiti ni radnici, a kamoli ostali. U stečajnom postupku možda bi se moglo prodati 3. maj jer je njegova bilanca solidna i prošao je proces restrukturiranja, ali za Uljanik bi to sigurno značilo zatvaranje.

- Iz Uljanika tvrde kako je sadašnjoj situaciji u dobroj mjeri kumovalo čekanje da nakon ulaska u EU profunkcionira sustav jamstava, zbog čega se kasnilo s početkom realizacije brojnih gradnji. Je li se to moglo izbjeći?

- To je problem gdje se nitko ne može oslanjati na pojedinca. Uljanik i ostala brodogradilišta su se po tom pitanju značajno oslanjali na mene, jer sam ja bio predsjednik Nadzornog odbora HBOR-a i zaista smo se borili, jer mnoge poteze koje smo vukli bili su usmjereni u spašavanje i podršku proizvodnji. Neovisno o rizicima ja sam imao hrabrosti donositi odluke, ali ne možete kriviti druge zato što su po tom pitanju bili daleko oprezniji od mene. A ako vam jamstvo ne daju HBOR i druge državne banke, neće vam ga dati ni komercijalna jer sustav jamstava nije postojao. Istina je da sam prije odlaska iz Vlade radio na modelu sustava jamstava koji bi isto išao jedno vrijeme, ali ja sam osoba koja je nemilosrdna u tom dijelu. Ako netko ne provodi ono što smo se dogovorili, a u ovom slučaju to je program restrukturiranja, onda ne bi dobili ništa. Također bi dobili prijavu, kao što sam je Debeljaku bio poslao. Zato iz Uljanika ne mogu govoriti "nije bilo sustava jamstava". Oni su znali što je država i da se i taj sustav financira zbog politike HBOR-a i politike HPB-a na koju sam ja kao ministar financija imao velik utjecaj, a logika je bila ako se već daju državni novci za restrukturiranje Brodosplita ili Brodotrogira, onda je red i da se na neki način pruži potpora i da se prate i oni koji su uspješni. No oni su propustili učiniti ono što je bila njihova obaveza, provesti restrukturiranje i stvoriti održivo brodogradilište, a za to ne može biti alibi kašnjenje s izdavanjem državnih jamstava. Neprihvatljivo je da ugovarate poslove a da ih ne možete izvesti. Za kašnjenja koja se događaju u Uljaniku i zbog kojih se brodovi grade s gubitkom ne može postojati nikakvo opravdanje.

- Kažete restrukturiranje nema alternativu, no za to nam prvo treba odobrenje iz Bruxellesa. Je li se po vama Hrvatska kao zemlja članica u ovom procesu pravilno postavila prema EU?

- I ja sam radio s Bruxellesom i to u vrijeme kad smo radili restrukturiranje svih brodogradilišta i oni su se itekako priklonili odlukama vlade. Ali smo bili zaduženi naći partnere i mi smo ih našli za sva brodogradilišta koja su ušla u restrukturiranje. Za Kraljevicu, iako se isto javio Končar, nismo željeli riskirati i tamo je proglašen stečaj. Ja sam iz ovog kraja i tu odluku nije bilo lako donijeti, ali smo je donijeli jer je bila nužna. Bruxelles je prihvatio i Končara i Debeljaka i Uljanik kao partnera 3. maja, jer su ti planovi bili ozbiljno pripremljeni i obrazloženi. Vjerujem da će i u ovom slučaju, ako plan bude kvalitetan i održiv, njihova odluka o restrukturiranju biti pozitivna.

- Kako do tog eventualnog ulaska u restrukturiranje zaustaviti ovaj proces urušavanja kompanije?

- Po meni država sad mora imati glavnu riječ. Nepovjerenje radnika prema Upravi je ozbiljan problem, s druge strane tu su međusobne optužbe tko je i za što kriv, a s treće vrlo jasne poruke sindikata "ne želimo smanjenje brodograđevnih kapaciteta i broja radnika u Puli". To je za Vladu vrlo teško, međutim ona mora jasno reći "ne", program je jasno napisan i mi stojimo iza njega, jeste li "za" ili niste. Ako nisu onda dići ruke, a ako jesu onda naći dodatnog ulagača i kroz odluku o restrukturiranju, poduprijetu od Bruxellesa, to se može održati. Ali tu treba više dijaloga, a manje ultimatuma. Netko mora shvatiti da s istim brojem zaposlenih i u Rijeci i u Puli ne može se naprijed i nitko se neće toga uhvatiti. Kad danas slušam pojedine poruke vidim da se ni u ekonomskom smislu po mentalitetu 2018. nismo daleko maknuli od 1990. godine. I dalje bi željeli državno upravljanje u privatnim tvrtkama. Nema toga ljudi moji.

- Koliko ste optimist? Hoće li po vama Hrvatska sutra imati brodogradnju?

- Ja bih se borio i ne bih odustao. Progurao bih restrukturiranje i ne bih se bojao izaći pred radnike i kazati im "hoćete ovako ili nećete nikako?" Treba definirati koliko ljudi treba hrvatska brodogradnja i onda se svom snagom boriti za njih. Na taj način uvjeren sam da bi hrvatska brodogradnja imala sutra. No trebaju se početi donositi odluke. (Milan PAVLOVIĆ)