PIŠE Dubravko GRAKALIĆ
Škola kao život
Ne pokazuju li najnoviji primjeri iz svakodnevnice hrvatskog školstva da je projekt Škola za život aktualne ministrice Blaženke Divjak, zapravo, nepotreban? U našim se školama, o čemu mediji javljaju tek sporadično, nesumnjivo se provodi „projekt” škola kao život – pri čemu se učenici, od prvašića do maturanata – prilagođavaju onome što će susresti pronađu li uopće posao u Hrvatskoj i njezinom skromnom gospodarstvu. Informacije iz Medulina i tamošnje Osnovne škole „Mate Demarin” kako vjeroučiteljica širi božju ljubav lupanjem učenika po glavi, dok ih učiteljica u nižim razredima ne pušta na zahod teško da su golema iznimka u hrvatskom školstvu i društvu u cjelini.
Nije li učenik koji trpi, stisnut u klupi i čeka zvono da bi obavio nuždu samo prapočetak života hrvatskog radnika koji trpi stisnut u kutu da bi dobio svoju plaću? Nije li lupanje po glavi na vjeronauku pritisak koji – doduše bez doslovnog udaranja – trpe građani slušajući birokraciju i uhljebe koji im kroje život, da se o političarima i njihovim lupetanjima i ne govori? Ne počinje li otupljivanje građana u školskim klupama, kako bi kasnije bili radnici koji znaju gdje im je mjesto, birači kojima se i s oltara kaže kako da glasaju na izborima i građani što se ne bune kada ih na to tjera zdravi razum i nepravda koja vapi do neba?
Zanimljiv je i slučaj riječkog učitelja biologije, koji ne vjeruje u Darwina i evoluciju, nego srednjoškolce podučava kreacionizmu i zatucanosti, ponosno se predstavljajući javnosti na društvenim mrežama kao – nacionalsocijalist. Očito se radi o odjeku politike ekstremno-konzervativnih vjerskih udruga čiji su predstavnici na jedvite jade izbačeni iz provođenja reforme školstva koja je u eksperimentalnoj fazi.
Primjeri iz Medulina i Rijeke nesumnjivo se mogu pronaći po cijeloj državi i pitanje je vremena kada će u javnost procuriti još neko bubanje po glavi učenika, stajanje u kutu, šamaranje, maltretiranje zabranama vršenja nužde – kao da djecu spremamo za boravak u radnom logoru, a ne za zdrav, demokratičan i normalan život. Provođenje odredaba Istanbulske konvencije u hrvatskim osnovnim i srednjim školama također je zanimljivo pitanje koje se ne postavlja. Nerijetke su škole, primjerice u Zagrebačkoj županiji, čiji pravilnici propisuju kako djevojčice ne smiju nositi kratke hlače, dok je muškoj djeci to dopušteno. Kratke hlače nose i nastavnici, a učenicama se tako poručuje kako u životu mogu očekivati manja prava od muških kolega.
Hrvatsko školstvo jednom je nogom u dvadesetom, a drugom u devetnaestom stoljeću. Učitelji i nastavnici drže se batine, a vjeroučitelji vjeruju da je ona „izašla iz raja”. Umjesto projekta Škole za život, brojnim je učenicima škola kao život. Puna nepravdi, trpljenja i neočekivanih udaraca. Možda će ih to pripremiti za budućnost više od kabinetskih filozofija nadležnog ministarstva.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
