Ujutro se pogledaš u ogledalo i vidiš tih par čufova na glavi. Nisam ih se htjela odreći, nadala sam se da će se ipak nekako popuniti. Moš' si mislit'! Što se ima za popuniti? Nedostajalo mi je 80 posto kose!, emotivno priča Sara* Sve se počelo preslagivati kada je začet naš danas tromjesečni Otto. Što je točno tome pridonijelo, ne znam. Možda trudnički hormoni ili to što sam zbog trudnoće morala povući kočnicu, stati na loptu, kaže 28-godišnja Puljanka

Pred nama je vedra, mlada žena. Bujne kose. Kratke, ali dovoljno duge da joj se na vjetru poigrava oko lica. Na 28-godišnjoj Puležanki Sari Bužleti nema ničeg neuobičajenog. A opet, djevojka je to koja prije nekoliko mjeseci nije imala niti jednu dlaku na glavi. Bila je ćelava. No, bitka s alopecijom, gubitkom kose, sada je iza nje. Ali ta pojava nema lijeka. Sara ne zna hoće li se morati opet s njom uhvatiti ukoštac.

- Nisam znala da će doći do toga da ću jedan dan u potpunosti ostati bez kose. Ranije je ispadanje pojedinih pramenova bilo neprimjetno. A onda sam na jednom putovanju, na godišnjem odmoru, ostala bez 50 posto kose. Bila sam doslovno očerupana, govori Sara koja je dušu već ogolila na svom blogu. O alopeciji je već ispisala brojne retke.

Rupa za rupom

Kad je ostala bez prvog pramena kose, Sara je bila tek djevojčica vrtićke dobi. Roditelji su se naravno zabrinuli čim su shvatili da nedostatak vlasi nije posljedica nekakve dječje tučnjave. Odmah su otišli na preglede. No, doktori su im rekli da s otpalom kosom ne pronalaze nikakvu poveznicu. Nisu znali uzrok. Uostalom, rupa je zarasla brzo, Sara je to brzo zaboravila. Situacija se potom ponovila u prvom razredu osnovne škole, nakon operacije tonzila. Tada su to protumačili kao posljedicu traume od operacije, anestezije, lijekova. Nakon nekog vremena, a netom nakon skijanja, Sari je otpao još jedan čuperak. Prepisalo se to padu imuniteta, zimi. I to je bilo to. Te rupe su bile neprimjetne, prekrile bi se ostatkom kose, brzo bi zarasle.

A onda, unazad četiri godine…jedna rupa, dvije rupe, četiri…

- To se sve događalo kroz par mjeseci. Tuširaš se i dlake padaju. Mislim si ok, to se sve da prekriti ostatkom kose jer je na području pored uha. Ali u jednom trenutku bila sam doslovno očerupana. Ujutro se pogledaš u ogledalo i vidiš tih par čufova na glavi. Nisam ih se htjela odreći, nadala sam se da će se ipak nekako popuniti. Moš' si mislit'! Što se ima za popuniti? Nedostajalo mi je 80 posto kose! Ta kosa je uvijek nekakav simbol ljepote, ženstvenosti, senzualnosti. U Kini je simbol zdravlja. Na kraju ti bude jasno da nisi zdrav, ali što? Na kraju nisi ni senzualan, ni ženstven, emotivno priča Sara.

Zašto se to počelo događati baš u tom trenutku u životu, a ne ranije? Sara nema odgovor na to pitanje. Sjeća se međutim da je u jednom periodu shvatila da se dugo nije nasmijala od srca. Tako da te zabole trbušni mišići do smijeha. Nešto nije bilo u redu. Primijetili su to i svi ljudi koji je malo bolje poznaju. Sadašnji nevjenčani suprug, a tada prijatelj, ili, kako kaže Sara, supatnik Vili Rosanda gotovo da ju nije prepoznavao. Iako je još imala kosu, već se tada zabrinula za sebe. Bilo je to vrijeme kad je, kaže iskreno, bila u toksičnoj ljubavnoj vezi. Bila je nesretna. A nametnula si je i gotovo neizdrživ tempo na poslu. Visoka i odgovorna pozicija u menadžmentu ne prolazi bez obilate doze stresa. Doduše, ni privatno nije bila blaga prema sebi. Htjela si je izgraditi kuću, postići nešto više. Potom je morala i operirati štitnjaču, piti lijekove.

Ipak, u tim je trenucima zapravo sve počelo ići na bolje. Nastupila je, kaže Sara, neka promjena, sve se smirilo i sjelo na svoje mjesto. Trgnula se. A kosa je tek onda u potpunosti otpala. Na godišnjem odmoru. Ostao je tek poneki čuf. Bilo je to na Siciliji, dok je bila opuštena. Sara taj dan na svojem blogu opisuje kao dan žalosti.

- Uzela sam Vilijev brijač i skinula one čuperke koji su ostali. Zatvorila sam se u WC i to odradila. Bila sam ćelava. Gledam se i mislim si, ok, ovako definitivno izgledam bolje, prepričava.

Naravno, otišla je kod dermatologa. Primala je injekcije u glavu. I to, priznaje, jako boli i peče. Ali prave muke, moglo bi se tako reći, započele su kad je nakon prvog ljeta bez kose, a kojeg je provela s maramom na glavi, odlučila kupiti periku. Jer i ta je marama bila dio negiranja situacije. Sara je vjerovala da će kosa u međuvremenu narasti, da će sve prikriti. No, onda je shvatila da je ipak vrijeme za periku. I to je bio šok.

- Prvu periku kupila sam u Zagrebu. Plakala sam kao kišna godina. U Hrvatskoj je nemoguće naći za nekakav prihvatljiv novac pronaći nešto pristojno. Kao da nije dovoljno što si bolestan. Perika koja liči na nešto košta tisuća kuna. I to ne od prirodnog materijala. Usred ljeta na glavi zapravo nosiš najlon. Malo duža perika od prirodne kose košta i po nekoliko tisuća kuna. To sa sobom nosi i financijske probleme. Pogotovo osobama koje su teže bolesne, veli Sara.

Situacija da ostaneš bez kose, priča Sara, zaista ti promijeni dan, uobičajenu rutinu. Nije znala kako ići u teretanu, pa nije odlazila na treninge. Čekala bi da padne mrak, a na trčanje je odlazila s kapom glavi. I to ne ljeti. Tada je vruće. Jesen je jedina dolazila u obzir. U ljetu je općenito uživala puno manje. Bila je zatočena u hladu, perika ju je grijala. More je dodirivala vršcima prstiju. Jer ne daj bože da se perika smoči. Osim toga, zbog neprirodnih pokreta često bi joj se ukočio vrat. Zbog svega je bila tužna, a u jednom trenutku se doslovno raspala.