GODINE OPASNOG RONJENJA
Ronioci samostalnog odreda za podvodna djelovanja Pula u četiri ratne godine odradili su 4.755 borbenih sati. IZ PODMORJA SU IZVADILI VIŠE OD 17,5 TONA GRANATA
Podvodna eksplozija u medulinskom zaljevu
Hrvatska je u to vrijeme bila pod embargom i naše su snage ovisile i o oružju koje su ovi ronioci pronašli. U moru su uglavnom skupljali granate i tenkovske mine koje je vojska odbacivala u posebnim, čeličnim kontejnerima. Sve je to, nakon sušenja i remonta, odlazilo na ratište. Kada zbog lošeg vremena nisu mogli na more, odmah bi nastao problem
Ronioci Samostalnog odreda za podvodna djelovanja Pula, njih 70-ak, od mobiliziranja u studenom 1991. do demobiliziranja u prosincu 1995. godine odradili su čak 4.755 borbenih sati te iz pulskog podmorja locirali i izvadili više od 17,5 tona granata! Sve su to odradili, kako kažu, bez ijednog ronilačkog incidenta, odnosno bez stradavanja.
Njih gotovo 40 okupilo se u Fažani kako bi, kao i svake godine, obilježili godišnjicu svoje mobilizacije i prisjetili se davnih vremena. Od zapovjednika odreda Ivana Franinovića doznajemo da je jedinica imala dvije osnovne zadaće - protuminsku i protudiverzantsku. Drugim riječima, ronioci su na otvorenom moru tražili granate i oružje koje je prilikom povlačenja u more odbacivala neprijateljska vojska. Mine su morali najprije locirati, a onda izvaditi i poslati u radionicu za remont streljiva na Fiželi.
Jer, podsjetimo, Hrvatska je u to vrijeme bila pod embargom i naše su snage ovisile i o oružju koje su ovi ronioci pronašli. Osim mina JNA, tijekom ronjenja su pronašli i nekoliko eksplozivnih naprava zaostalih još iz Drugoga svjetskog rata te ih deaktivirali.
Stalno na usluzi
- Stalno smo bili na usluzi, pozivali su nas od danas do sutra. Osim što su svakodnevno ronili i tražili streljivo, naši su ronioci bili u timu za spašavanje na moru, a jedan je bio na dispoziciji posadi helikoptera na aerodromu, govori Franinović te ističe da su sate i sate ronjenja odrađivali po svakakvom vremenu. Sve to u početku sa svojom opremom i bez iskustva u radu s eksplozivnim sredstvima.
- Naša je jedinica bila u sklopu jedinica teritorijalne obrane, a imali smo desetak dana obuke godišnje. Ipak, kad smo '91. mobilizirani, upustili smo se u prilično opasan posao za koji nismo bili obučeni. Locirali smo i podizali granate koje je vojska pobacala u more, ali i radili na osiguranju raketne topovnjače "Petar Krešimir IV." u Kraljevici, ispričao nam je Goran Vidušin, zapovjednik voda i viši instruktor ronjenja. Pojašnjava da je njihova snaga bila upravo u tome što su se svi znali otprije i imali puno znanja i iskustva pod vodom.
Kazao nam je da su u moru uglavnom skupljali granate i tenkovske mine koje je vojska odbacivala u posebnim čeličnim kontejnerima. Sve je to, nakon sušenja i remonta, odlazilo na ratište. Kada zbog lošeg vremena nisu mogli na more, odmah bi nastao problem. Vidušin se tako prisjetio i ronjenja kod Barbarige nakon odlaska JNA. Sve što vojska nije uspjela uzeti, pobacala je u more.
- U trenutku kad smo ronili, Istru su nadlijetali neprijateljski avioni koji su raketirali Vrsar. Mi smo, gledajući zračnu liniju, bili jako blizu i u našim je redovima također nastala panika. Nismo znali granatiraju li nas, hoće li zapucati po nama ili nas preletjeti, prisjeća se Vidušin.
Na oprezu
Njegov kolega, ronilac Denis Hudoletnjak priznaje da mu prvi susret s eksplozivnim sredstvima nije bio niti malo ugodan. Prve su granate iz mora, prisjeća se, iznosili oprezno, ko' jaja. Posebice što je ponekad vidljivost pod morem bila jako loša. No, s dodatnom obukom koju im je pružio jedan slovenski miner i iskustvom na terenu, posao su kasnije radili s puno više sigurnosti.
Za pronalazak sanduka sa streljivom trebalo je, prisjeća se, puno iskustva, a kad bi locirali prve, pokušavali su, znajući da su ih bacali u plovidbi, locirati kretanje broda i tražiti dalje po zamišljenoj putanji. U tome su im pomagali ribari koji bi im javljali približne koordinate. Kada bi ih pronašli, posao nije postao lakši - sanduke koji su imali više od stotinu kilograma trebalo je podići na površinu. To su, kaže, radili pomoću balona punjenih zrakom.
Na pitanje je li moguće da u pulskom podmorju i dalje ima zaostalog oružja, Hudoletnjak kaže da je to itekako moguće jer nitko ne zna koliko je toga bilo odbačeno.
- Mi smo ovaj posao radili tri godine. Moguće da sanduka s granatama u moru ima još. Jer i sami smo primijetili da ih je, kako je vrijeme odmicalo, bilo sve teže pronaći. Već nakon dvije godine sanduke je pokrivao mulj, a crvi su ih djelomično pojeli, zaključio je Hudoletnjak.
Priznanje civilnog sektora
Hrvatskoj ratnoj mornarici i Ratnoj luci Pula 5. studenog 1991. pridodan je već formirani, mobilizacijski provjeren i spreman za djelovanje Samostalni odred za podvodna djelovanja Pula. Sav zapovjedni kadar i većina ronilaca bili su članovi Centra za podvodne aktivnosti Pula. Taj im je centar dao i kompletnu ronilačku i logističku podršku.
Nakon što su demobilizirani i ukinuti, članovi ove postrojbe vratili su se u civilno društvo, a nijedan od njih nije dobio vojni čin niti su od struktura vlasti nagrađeni za svoju požrtvovanost. Značaj ove jedinice prepoznao je ipak civilni sektor. Tako je predsjednik Hrvatskog društva za pomorsku, podvodnu i hiperbaričnu medicinu dr. Nadan M. Petri Ivanu Franinoviću nedavno dodijelio Povelju za životno djelo.
- Velika djela traže i osobnu žrtvu i siguran sam da Istra i Hrvatska znaju tko se, kako i zašto žrtvovao. Jedan od tih heroja zasigurno je i Franinović, kazao je tom prigodom Petri, te napomenuo da liječnike podvodne medicine i danas zadivljuje činjenica da su tisuće sati pod morem i brojna ronjenja, u osobito teškim uvjetima, prošla bez ijednog incidenta.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
