PRAVI ŠKVERANIN

ROBERTO PIERI NA ULJANIKOVOM JE OTOKU ROĐEN, U ULJANIKU JE ODRADIO RADNI VIJEK. "Danas sam jako tužan kad vidim da je Uljanik nestao"

| Autor: Vanesa BEGIĆ
Roberto Pieri (Dejan ŠTIFANIĆ)

Za Uljanik me, osim rođenja, vežu jako lijepe uspomene. Toliko smo putovali, surađivali, družili se, rođena su i lijepa prijateljstva. Kada se sjetim koliko sam divnih ljudi upoznao, kako su izvrsno surađivali inženjeri i ekonomisti…, prisjeća se Pieri

Mjesto rođenja uvelike određuje jednu osobu. Takav je i životni put Roberta Pierija. Mjesto rođenja: Uljanikov otok, kuća koja danas više ne postoji. Tamo je Roberto Pieri rođen 30. siječnja 1943. godine, jer su tamo živjeli njegova majka te baka i djed s majčine strane.

Bila je to kuća s dva stana: jedan gdje su živjeli njegovi mama, baka i djed, odnosno obitelj Ivesa, a drugi je bio stan obitelji Germanis.

Ljubav iz susjedstva

Pierijev tata Luigi radio je na talijanskim podmornicama, i jednoga dana primijetio jednu lijepu mladu djevojku kako trese plahte iz jedine stambene kuće s Uljanika. Budući da je poznavao njenog brata, krenuo je po malo "u akciju". Najprije je Luigi Pieri nosio obitelji Ivesa hranu za svinje, onda ga je gospođa Ivesa pozvala na večeru i tada je poželio izaći na spoj s lijepom Brunom, kćerkom obitelji Ivesa. Budući da su to bile godine Drugog svjetskog rata i opasna vremena, otac Ivesa predložio je da Bruna izađe, da odu u kino, ali - s majkom.

I tako je, malo po malo, krenulo to udvaranje, a Bruna Ivesa i Luigi Pieri oženili su se 12. prosinca 1941. Iako su bile to teške, ratne godine, otišli su put Rima na bračno putovanje, i tamo je začet Roberto, rođen 30. siječnja 1943. upravo u toj Uljanikovoj kući. Pošto je Luigi Pieri bio iz Monfalconea gdje je imao roditelje, tri brata i tri sestre, tamo je mladi bračni par boravio do 1948. godine, i onda je ponovno Pula postala njihov novi dom.

Monvidal

- Kad su došli u Pulu 1948. godine, majka je počela plakati, nije bilo hrane, bila je kriza. Tada smo živjeli ispod tvrđave Monvidal, u jedinoj kući koja je tada postojala u ovome sada velikom naselju. Tu je bila kuća none Foške, koja me jako voljela, svi su pričali talijanski i ja sam krenuo u tadašnji talijanski odjel osnovne škole Šijana. Nisam znao hrvatski, svi su kući

pričali talijanski. Kada se doselio blizu nas jedan Hrvat iz Banjaluke, majka se poveselila da ću naučiti hrvatski, no prije je mali naučio talijanski nego ja hrvatski. Kasnije sam pohađao hrvatsku školu, potom gimnaziju, završio sam zagrebački Ekonomski fakultet, a za vrijeme studija oženio sam se s Gracijelom s kojom sam proveo više od 50 sretnih godina, sve do njezine smrti prije nešto više od četiri godine. Iz tog braka rođena su dva sina, Maksimilijan (1966.) i Alexander (1971.), veli Pieri.

Prvo mu je radno mjesto bio upravo Uljanik, gdje je najprije radio u deviznoj uvoznoj poslovnici, a potom je postao šef poslovnice crne i obojene metalurgije.

Dugi je niz godina radio u nabavi, a i danas pamti kako ga je Ladislav Stihović zvao za posao šefa nabave.

- Nerijetko sam radio po cijele dane, i do 23 sata, puno sam putovao, proputovao sam cijeli svijet. Kada sam rođen, babica je rekla da ću biti sretno dijete, a karijeru sam gradio po etapama, sve sam prošao, stepenicu po stepenicu. Cijeli je moj radni vijek vezan uz Uljanik, tu sam radio do 2009. godine i onda sam još godinu dana bio član Uprave. Danas sam jako tužan kada vidim u što se sve to pretvorilo, kako je Uljanik nestao, Uljanik nije hranio samo te dvije-tri tisuće duša, već su tu bile i sve velike firme koje su radila za Uljanik, surađivale s Uljanikom, a kojih danas više nema. Sve je to jako tužno, kako su privatizacija i pohlepa učinile svoje. Kada bi ovdje bili pametni, nastavilo bi se u Puli s brodogradnjom, no sada dolazi i do drugog problema, gubitka kadrova.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU
Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater