Ove će nas godine na crkvi u Brazilu raditi 40, a lani nas je bilo 23. To je mala grupa ljudi dobro raspoređena na toj ogromnoj površini. Mi smo kao stonoga - puno ruku iz jednog tijela. Odlično smo koordinirani. Osobno pratim projekt od crteža do izvedbe, od biranja i pripreme materijala u Rimu do slanja u Brazil. To je užasno naporan fizički posao, a pogotovo na tamošnjoj vrućini. Na najvišoj točci na kojoj radimo je 50 metara visine i moramo biti sigurni da je svaki dio mozaika dobro učvršćen. Da vam se samo jedan kamenčić od centimetar puta centimetar odvoji i padne s te visine, ubio bi nekoga u podnožju, kaže Renata Trifković
Renata Trifković
Mozaik od 20 tisuća četvornih metara. Kamenčić po kamenčić. Najmanji pola centimetra, najveći 15. Godine će biti potrebne da se dovrši, možda još pet ili šest. Mozaik je to na kojem trenutno radi Renata Trifković, rođena Puležanka. Zatekli smo je ovih dana u Puli, gdje je trenutno na kraćem odmoru. Inače je na relaciji između Rima i Brazila, gdje spomenuti mozaik radi na fasadi druge po veličini crkve na svijetu, odmah iza bazilike sv. Petra u Vatikanu. Riječ je o marijanskom svetištu koje se u originalu zove Catedral Basílica do Santuário Nacional de Nossa Senhora Aparecida i koje može primiti čak 45 tisuća vjernika.
Specijalizirala se Trifković za dekoraciju marijanskih svetišta po čitavom svijetu. Radila je na onom u Lurdu, zatim u Fátimi, u svetištu Ivana Pavla II. u Washingtonu, padre Pija u Italiji… "Osjetljiva su to mjesta gdje se ljudima otvara srce i dotiče duša. Mozaici moraju biti s vjerskim motivima, moraju imati svoju simboliku i vezati čovjeka uz mističnost vjere. Jer ako ti dođeš tamo i samo se kreneš klanjati, a ne znaš čemu, kome, onda nema smisla. U modernoj se umjetnosti ta duhovnost izgubila, previše je koncentrirana na filozofiju. Čovjekova vjera mora biti vezana uz sliku, ikonu. Ako vjerujemo da se Bog utjelovio u Kristu, onda nema veće slike od toga. Čovjek ima potrebu da ga netko prati očima. Kada uđeš u neku crkvu i u njoj nema figurativnosti, nikakvog ljudskog obličja, imaš osjećaj da čovjek više ne razumije svoju vjeru i da je vjera samo filozofija, nešto apstraktno, a što nas Sveto pismo uči da nije. Ne mogu vam opisati osjećaj kada vidim čovjeka koji se moli pred mozaikom koji smo napravili. Prođu me trnci. Umjetnost koju mi radimo za Katoličku crkvu su prihvatili mnogi - i pravoslavci i protestanti koji su potpuno odbacili sliku", kaže Trifković.