Kada se trebalo naslikavati na gradilištu centra i držati govorancije zajedno s ministrima i veleposlanicima Europske komisije, rado se lamentiralo o novom županijskom centru za gospodarenje otpadom. Kaštijun je pao na ispitu. Stotine nedostataka, smrad iz postrojenja, premalo mjesta za otpad u sezoni, neriješeno pitanje plasmana goriva iz otpada koji nitko neće!? Glavno da nam je smeće poskupilo, a kada se o Kaštijunu radi, bit će to bunar bez dna kojem je samo nebo granica 

Vrijeme je da istarske vlasti napokon kažu koliko je Kaštijun sveukupno koštao građane, koliko će ih još koštati i hoće li netko uopće snositi političku odgovornost što Istra u ovom trenutku ima nepremostiv problem s novim županijskim Centrom za gospodarenje otpadom Kaštijun koji je od samog početka na klimavim nogama!

Priča oko novog centra krenula je još prije desetak godina kada se spremao teren da se upravo na najatraktivnijoj turističkoj lokaciji u neposrednoj blizini općine Medulin, a koja obara rekorde u turističkim noćenjima i jedna je od perjanica istarskog i hrvatskog turizma, sagradi centralno odlagalište u koje bi otpad stizao iz cijele Istre.

Rukama i nogama

Na noge su se već tada digle građanske inicijative upozoravajući na štetnost cijelog projekta, prvenstveno na skroz promašenu lokaciju u srcu turističke oaze, ali i na zastarjelu tehnologiju koju su istarske vlasti svim silama gurale kroz koncept gradnje novog Centra. Građane ni tada nitko nije želio slušati, a pulske su se vlasti oglušile na zahtjeve tadašnje oporbe da se o gradnji mastodonta u neposrednoj blizini mora, održi referendum. Umjesto toga, vlast se bavila uklanjanjem plakata tadašnje građanske inicijative "NE Kaštijun" koja je apelirala na vladajuće da nađu neku novu lokaciju dok ne bude prekasno.

No, tadašnji župan Ivan Jakovčić i njemu bliski suradnici uvjeravali su puk da je model gradnje Kaštijuna nešto najbolje što se Istri u kontekstu zbrinjavanja otpada može dogoditi, a nerijetko se na tu temu Istra spominjala kao regija lider. Istu je retoriku vješto nastavio i bivši župan Valter Flego koji se često hvalio projektom Kaštijun kao najznačajnijom istarskom investicijom kojom će se riješiti problem zbrinjavanja otpada.

Tko reciklira više, manje će plaćati, uvjeravao je Flego, no pokazalo se da su to bile tek prazne riječi. Cijena odvoza otpada je od puštanja Kaštijuna u rad otišla u nebo, a Istru su preplavila divlja odlagališta. Umjesto da budu nagrađeni i motivirani nižim cijenama zbog odvajanja, građani su kažnjeni. U pozadini svega stoji nevjerojatno skupa istarska tvornica otpada koju ćemo još dugo plaćati.

Od samog početka vlasti su ignorirale sve druge tehnologije, ali i potencijalno zainteresirane investitore koji su zagovarali reciklažu i alternativne metode spaljivanja otpada. Gurao se Kaštijun svim silama, doslovno rukama i nogama, obilazili su se pogoni po Europi, ali ništa nije bilo važnije nego kroz političke floskule uvjeriti neuku javnost da druge alternativne nema. U protivnom, građani Istre, osobito Pule, mogli bi zaplivati u smeću i doživjeti napuljski scenarij.

Holcim digao ruke

Umjesto da se novinare vodilo u Krk ili Čakovec koji su još prije desetak godina bili miljama ispred, novinare se uvjeravalo da su neki europski centri s MBO tehnologijama prava stvar za Istru. Kaštijun je dugo, dugo bio omiljena tema političkih protivnika koji su kao i u slučaju nikad realiziranog i jednako krucijalnog turističkog projekta Brijuni rivijera, preko Kaštijuna jedni druge udarali ispod pojasa i skupljali političke bodove.

U samim počecima, dakle prije desetak godina, nitko nije ni sanjao da će se izjaloviti dogovor s cementarom u Koromačnu koja je od starta bila uključena u planove oko Kaštijuna. O tome svjedoči i pismo namjere koje su još davne 2007. godine potpisali tadašnji župan Ivan Jakovčić, pulski gradonačelnik Boris Miletić i direktori Holcimove tvrtke kćeri Ecorec d.o.o. Cristian Abl i Danijel Vadlja. Radilo se o pismu namjere o instaliranju pilot-postrojenja za zbrinjavanje komunalnog otpada kao alternativnog goriva u cementnoj industriji. Dakle, prije 12 godina bilo je jasno da bi goriv otpad koji bi nastajao u Kaštijunu, kao frakciju iz komunalnog otpada, preuzimao upravo Holcim za gorivo u proizvodnji cementa.

Holcim je u međuvremenu od Kaštijuna digao ruke. Odbio je preuzimati nusprodukt, taj famozni SRF (gorivo iz otpada) koji nastaje u postrojenju te po zadnjim informacijama uzima tek manje količine u rasutom obliku. U Holcimu se kunu da im kvaliteta ne odgovara, dok s Kaštijuna tvrde da im je cementara zabila nož u leđa jer im nije odgovarala cijena.

I dok je s debelim zakašnjenjem Centar ipak ugledao svjetlo dana te je i službeno otvoren prije jedne godine, problemi su vrlo brzo počeli izlaziti na površinu. Pokazalo se da novo postrojenje u koje su utučeni milijuni i milijuni eura, ne funkcionira kako treba i da ga treba doraditi. Otvorena je Pandorina kutija. Na površinu je igrom slučaja, bolje rečeno zbog novinarske radoznalosti, izašao podatak da Kaštijun hitno treba još dodatnih 16 milijuna kuna kako bi jezgra MBO postrojenja mogla raditi kako treba. Još se ne znam tko će to i kada platiti.

Fulali u kapacitetima

Pokazalo se da bale s gorivom iz otpada koje su preplavile centar, nitko u Hrvatskoj ne može i neće preuzeti pa se tvrtka Kaštijun kroz periodične javne natječaje pokušava svim silama snaći i otpremiti taj otpad. Za vratom im je cijelo vrijeme i inspekcija. Zadnje se zna da SRF odlazi u Tuzlu, no pitanje dokad i pod kojim uvjetima. Ne manje važno je reći da umjesto da Kaštijun naplaćuje plasman i preuzimanje goriva iz otpada, imamo apsurdnu situaciju u kojoj Kaštijun plaća tvrtkama da preuzmu SRF i kasnije ga koriste kao pogonsko gorivo. Takav nepošten i nelogičan dogovor, u kojem preuzimatelj štedi na gorivu i to naplaćuje, građane Istre godišnje košta oko četiri milijuna kuna.

Ovih su dana problemi na novom centru kulminirali. Nesnosan smrad koji se širio iz pravca centra, alarmirao je građane koji su bili primorani zatvarati kuće i prozore. Mirisi su se probijali i kroz zatvorena vrata. Smrad se najviše osjetio u Medulinu, Pomeru, Banjolama i Vinkuranu, a stizao je i do Pule. Ponovno u tišini, kao i mnogo puta dosad, javnost je tek nakon intervencije novinara dobila kakvo-takvo pojašnjenje što to smrdi.

Opet s velikom zakašnjenjem, saznajemo da je pogon premalen za sav otpad koji se strava u Istri u jeku turističke sezone. Nevjerojatno da nitko nije vodio računa o broju gostiju koji će stizati i stvarati smeće u jednoj turistički progresivnoj regiji, a što će morati preuzimati novi Kaštijun. Sada na svjetlo dana izlazi da u pogonu nema mjesta!? Umjesto planiranih 400 tona dnevno, u pogon stiže preko 600 tona, što je čak 200 tona više! Tko je i zašto pogriješio u računici i skroz fulao u kapacitetu, pitanje je za milijunaša. Nadležni se pravdaju da su turisti bili uračunati, ali, eto, zakazala je reciklaža na koju su svi skupa računali. Ispada da su građani krivi jer nisu dovoljno odvajali smeće, a možda bi to i činili da su im gradovi i općine na terenu osigurali dovoljan broj kanti i baja.

No, jedno je činjenica. Dok se lokalni političari hvale brojem noćenja, ovo što se događa na Kaštijunu moglo bi se svima vratiti kao bumerang u glavu. Turisti koji su ovih dana boravili u južnoj Istri i koji su odlazili nekoliko dana ranije jer nisu mogli izdržati smrad, možda se već iduće godine neće vratiti. Totalni kolaps sustava u jeku turističke sezone vrlo je ozbiljan problem koji istarske i pulske vlasti moraju ozbiljno shvatiti, a ne gurati pod tepih.

Odvratan smrad zbog kojeg su neki mještani već najavili prodaju kuća, mogao bi ugroziti Istru kao destinaciju čistog mora i netaknute prirode. Jer što ima gore nego kada vam u apartmane u koje ste doveli goste, kontinuirano ulazi nesnosan smrad truleži i ustajalog smeća? Osim što je ozbiljna prijetnja turizmu, još je važnije i zdravlje građana koji se pitaju što to udišu.

Nisam ja odavde

Kako je moguće da se smrad širio iz centra kada su se ranije svi kleli da toga ni u ludilu neće biti. "Postrojenje je posve zatvoreno i radi u podtlaku tako da ne postoji mogućnost izlaska neugodnih mirisa", jedna je od izjava koju nalazimo u našoj arhivi. Pa što se onda dogodilo i zbog čega onda iritirajući miomirisi ipak probijaju zidine centra? Službeno obrazloženje je da se to dogodilo zbog manjeg kapaciteta centra koji, gle čuda, ne može primiti sav otpad koji nastaje u sezoni te je znatno skraćen period njegove stabilizacije. Nisam sasvim sigurna da su vladajući svjesni ovog gorućeg problema pred vlastitim nosom? Vjerojatno jesu, ali bi najradije da ih radi Kaštijuna nitko previše ne gnjavi.

Kada se trebalo naslikavati na gradilištu centra i držati govorancije zajedno s ministrima i veleposlanicima Europske komisije, rado se lamentiralo o Kaštijunu. Sada to nikome iz vladajuće garniture ne pada na pamet. Prije nekoliko dana smo novoizabranog EU-parlamentarca Valtera Flega pitali ima li štogod novog vezano uz trajno rješavanje problema zbrinjavanja goriva iz otpada, a on je k'o iz šuba ispalio: "Nisam više u Županiji, trebam vidjeti". Druga funkcija - druga briga. I Kaštijun za donedavnog župana prestaje biti tema.

Isto se ponaša još jedan bivši župan, Ivan Jakovčić, također europarlamentarac u čijem je mandatu dogovaran Kaštijun i kojeg mnogi smatraju najodgovornijim što se Istra odlučila za takav koncept. Kaštijun je definitivno pao na ispitu. Stotine nedostataka, smrad iz postrojenja, premalo mjesta za otpad u sezoni, neriješeno pitanje plasmana goriva iz otpada koji nitko neće!? Glavno da nam je smeće poskupilo jer kada se o novom Kaštijunu radi, to je bunar bez dna kojem je samo nebo granica!

Povezane vijesti

• Počelo testiranje opreme, otpad stiže krajem studenog
• Darko Višnjić na čelu tvrtke Kaštijun
• Kaštijun počinje s radom krajem siječnja