RASPARGANOV MIR NA SCOGLIO OLIVI: Ima li što tužnije od brodova koji ruzinavi stoje nedovršeni na navozima, a da more nikad nisu ni dodirnuli?

Mir narušavaju tek krici galebova koji su odlaskom ljudi, na dizalicama i u halama pronašli mjesto za svoje nove domove te rijetke mačke koje se teško prilagođavaju na život u "divljini". Ljudi nema, premda dok hodamo tim pustim prostorima većina onoga što vidimo po halama izgleda kao da je posao zaustavljen zbog marende ili neke druge kratke pauze te da bi svakog trena mogao biti nastavljen

Svi oni koji su, pa čak i nakratko, odrastali ili živjeli u Puli i njezinoj okolici bez sumnje su se susretali s brojnim pričama, doživljajima i anegdotama iz svakodnevnog života pulskih brodograditelja od kojih je najveći broj njih nastajao na mjestu na kojem su se "rađali brodovi", legendarnom Otoku. Čak i ako nikad u životu niste kročili na Scoglio Olivi, a takvih je bilo sve manje nakon što su se za svečanosti porinuća porte brodogradilišta počele otvarati za građane, zbog svih tih priča rođaka, prijatelja, poznanika ili susjeda imali ste dojam kao da ste i vi bili tamo i da o tom poslu građenja brodova jako puno znate.

To je takovo delo

Istina je, naravno, da su te priče Uljanikovaca koje smo slušali bile samo jedna dimenzija svakodnevnog života i rada u brodogradilištu i za nas neupućene vjerojatno tek pojednostavljena i romantizirana verzija nastanka tih čeličnih grdosija koje smo raširenih očiju i otvorenih usta zadivljeno gledali dok uz zvuk sirene s navoza uranjaju u more. Nismo mi, ustvari, znali ništa o tome kako se ti silni limovi zahvaljujući vještim rukama brodograditelja, strojevima i dizalicama pretvaraju u brod, niti je to ono o čemu se u pričama govorilo. To je bilo jednostavno tako, svakodnevan posao brodograditelja. Čak i u ekstremnim vremenskim uvjetima, sličnim ovima koji vladaju ovih ljetnih dana, radilo se na otoku tek o još jednom od uobičajenih radnih dana.

- Ha, pa znalo je tu ljeti biti stvarno vruće. Poraste temperatura na iznad trideset stupnjeva, a oko vas sve limovi koji se užare toliko da ih ne možete dodirnuti rukom. Ali radilo se dalje, to je takovo delo. Ne možeš očekivati da ćeš ga odrađivati pod suncobranom ili klimom, prisjeća se sa sjetnim osmjehom tih dana Neven Radolović.

Neven je zadnjih nekoliko godina bio zaposlen na Otoku kao skladištar u skladištu limova te se zajedno s kolegom i sindikalnim liderom Borisom Cerovcem ljubazno ponudio biti vodič našoj novinarskoj ekipi u obilasku otoka i danas tako tužno pustih prostora i hala koje su mnogo desetljeća unazad predstavljale samo srce pulske i hrvatske brodogradnje. Pokušavamo zajednički zbrojiti i dolazimo do nekakve brojke od oko 800 ljudi koji su svakodnevno prije jutarnjeg zvuka sirene prelazili preko mosta i pretvarali ovo mjesto u pravi mali grad. Bilo ih je u nekakvim "zlatnim vremenima" iz onih brodograđevnih priča i daleko više, no tehnologija i napredak su, kao uostalom i u brojnim drugim djelatnostima, vremenom učinili svoje.

- Težak je ovo posao, i to ne samo ljeti na visokim temperaturama ili zimi kad zbog snažne bure ponekad nismo čak ni mogli koristiti dizalice, već i u sasvim normalnim vremenskim uvjetima. Potrebno je puno znanja, truda i znoja velikog broja ljudi da bi se napravio jedan brod, pa opet većina nas voljela je taj posao i nije nam bilo teško odrađivati ga čak ni u takvim ekstremnim uvjetima. Bili smo dobra škvadra, skoro pa druga obitelj, a i rezultat tog rada bi nas napunio ponosom doslovce sa svakim porinućem ili primopredajom broda koji smo svojim rukama na ovim navozima od nule izgradili, priča Neven.

Galebovi i mačke

No, porinuća na Otoku već predugo nema. Zadnja je u more, još zadnjeg dana siječnja prošle godine porinuta gradnja 530, luksuzni kruzer "Scenic Eclipse" koji je zahvaljujući upornosti naručitelja Glena Moroneya, u Puli i dovršen. Najskuplji i bez premca najljepši brod izgrađen ikad u hrvatskim brodogradilištima ovog je tjedna krenuo i na svoje prvo kruzing putovanje iz Reykjavika prema Kanadi, pri čemu je, uz spomenuti ponos, svojim graditeljima bez sumnje ponovno gorak okus u ustima ostavilo pitanje je li se u toj priči oko sudbine Uljanika moralo i moglo puno bolje od onoga kako je sve na koncu završilo.

A završilo je "olujom" koja se nazirala već prilikom te zadnje svečanosti porinuća i "brodolomom" nakon kojeg su pred ovo ljeto definitivno opustjele i hale i gradilišta i navozi. Tišina se spustila na Otok i nakon više od stoljeća ponovno donijela mir i roksolanskom kralju Rasparganu koji je nakon poraza od legija rimskog cara Hadrijana u 2. stoljeću navodno morao u egzil na ovaj otočić nedaleko Pule koji je, vjeruje se, postalo i njegovo posljednje počivalište. Rasparganov mir narušavaju danas tek krici galebova koji su odlaskom ljudi na dizalicama i u halama pronašli mjesto za svoje nove domove te rijetke mačke koje se teško prilagođavaju na život u "divljini". Ljudi nema, premda dok hodamo tim pustim prostorima, izuzev bijelih tragova i perja na mjestima koja se nalaze ispod mjesta okupljanja galebova, većina onoga što vidimo po halama izgleda kao da se posao zaustavio zbog marende ili neke druge kratke pauze te da bi svakog trena mogao biti nastavljen.

Pogled u zrak prema dizalicama koje polako počinje nagrizati ruzina i nedovršenoj novogradnji na drugom navozu pokazuje da onaj prvi dojam ipak vara i da se čitav taj velik poslovni stroj ipak nije zaustavio jučer ili nakratko. Zaustavio se daleko prije nego što su ljudi otišli s Otoka i sad stoji i polako propada brojeći dane do ovakvog ili onakvog novog početka kojeg, nažalost, još nema na horizontu.

- Evo, ovo je moja kancelarija u kojoj nitko nije bio otkad sam ja zadnji put bio ovdje, govori Neven Radolović pokazujući nam skromnu barakicu koja se nalazi na onoj strani Uljanika koju su mnogi od nas mogli vidjeti eventualno s broda prilikom uplovljavanja u pulsku luku.

Brojke i brodovi

Skladište limova nalazi se nedaleko platforme koja je zbog nedostatka posla, na tom mjestu usidrena i ostavljena na "čuvanje" još prije nekoliko godina. Naknada za to čuvanje nije bio bogznakakav prihod u kasi Brodogradilišta, međutim u ovoj situaciji kada je svaka kuna izuzetno značajna, taj novac, među ostalim, jako dobro dođe za financiranje troškova stečajnog postupka.

- Ovo je zapravo nekakva početna točka od koje je počinjala gradnja broda s obzirom da su na ovaj prostor stizali svi limovi neophodni za proizvodnju. Zadnji materijal stigao je u travnju prošle godine, odmah negdje nakon Uskrsa, i to tako da su limovi bili iskrcani s broda u Rijeci, a onda su sa šest-sedam maona prebačeni kod nas. Radilo se o materijalu za gradnju 531 za koju je izrezano oko dvije trećine "broda", premda još nije ništa postavljeno na navoz i za gradnju 532 na kojoj se nije ni počelo raditi, kaže Radolović.

Limovi danas stoje i polako propadaju, kao uostalom i pokretne trake kojima su prebacivani u hale i proizvodnju. Zasad to još nije nekakvo alarmantno stanje, kažu naši sugovornici, ali sol, ptice i najviše vrijeme polako čine svoje.

- Na ove valjke slagali su se profili koji bi zatim odlazili u halu na pjeskarenje i prvo farbanje, a s druge strane isto tako su u obradu odlazili limovi, objašnjava Neven dok koračamo među tim materijalom koji je igrom sudbine ostao stajati na mjestu na kojem je iskrcan umjesto da postane brod. Limovi su tu za brojne gradnje od kojih se na kraju odustalo iz ovoga ili onoga razloga: 522, 526, 531, 532… Brojke od kojih je sve počinjalo i koje su se polako pretvarale u brodove, nažalost će ovaj put ostati samo brojke.

Najbolju i vjerojatno jedinu prigodu za transformaciju iz brojke u brod ima novogradnja 526, zadnji brod koji je proglašenjem stečaja ostao zarobljen na navozu brodogradilišta. Radi se o brodu za prijevoz stoke koji se počeo graditi za kuvajtskog naručitelja i za koji je većina posla što se tiče pripreme limova već odrađena.

- Možeš ti vjerovati da mi znamo svaki lim kadi je? Svaki lim ima svoje ime i prezime i za svaki lim znamo di je, kaže Neven Radolović i pokazuje oznake koje služe kao svojevrsna "osobna iskaznica" koja je pratila svaki pojedini komad materijala od skladišta do njegovog mjesta ugradnje na brod. "Ovo tu što vidiš", govore mi dok ulazimo u prvu od hala koja se nalazi na tom prostoru, "to ti je ratni plijen! Ovu makinu za ravnanje limova nam je Njemačka dala kao kompenzaciju za ratnu štetu u Drugom svjetskom ratu i napravljena je prije skoro sto godina".

Šest zvjezdica

- S tim strojem koji je napravljen između dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća mi smo napravili kruzer sa šest zvjezdica kakav ne postoji u svijetu!, s ponosom govori Radolović.

To je najstariji stroj na otoku?, zanima me a on odgovara s osmjehom. "Recimo. Star je, ali i dalje savršeno funkcionalan", kaže te pokazuje upravljačko mjesto s kojeg se strojem upravlja uz pomoć mjenjača iz popularnog fiće. Obilazimo i Halu C u kojoj je počinjala obrada i rezanje materijala.

- Ovdje se obavljalo pjeskarenje sačmom i na taj bi se način još uvijek mogli obraditi i iskoristiti i svi oni limovi koje smo vidjeli vani. Oni polako hrđaju, ali još uvijek nisu toliko dugo vremena izloženi propadanju da bi bili izgubljeni, uključuje se Cerovac.

U ogromnoj hali za rezanje limova lijeno se proteže još jedna mačka nenaviknuta da joj se u tom velikom prostoru koji sada pripada samo njoj remeti mir. Hala izgrađena nakon 2000. godine jedna je od novijih na otoku pa je i oprema koja se nalazi u njoj, kažu, relativno nova. I ta je hala puna već pripremljenih i izrezanih limova s oznakama gradnji.

- Odradilo se puno posla, pripremalo se i, eto, tako je ostalo. Čeka neke bolje dane, kaže Cerovac. Limova oko nas u toj hali, kaže, ima gotovo za još jedan brod. "Ovo su izrezani limovi, to je spremno za montažu. To samo treba zavariti", nadovezuje se Radolović te pronalazi i jedan od limova s oznakom 530 na kojem oznaka 997 pokazuje da je, umjesto na kruzeru, taj lim ostao u hali zbog greške u proizvodnji. "To, nažalost, sada nema onu vrijednost koju bi imalo da postoji proizvodnja. Međutim, ukoliko se brodovi nastave graditi, onda će sav ovaj materijal itekako poslužiti svrsi. Oni su kupljeni, plaćeni i obrađeni te samo čekaju na ugradnju", kaže.

Na čitavom prostoru Otoka u halama u kojima se odvijaju razne faze proizvodnje broda, nalazi se u ovom trenutku, prema procjenama mojih sugovornika, materijal za izgradnju dva-tri broda.

- U ovom trenutku možeš praktički pritisnuti botun i da se proizvodnja zajno nastavi jer, kako vidiš, na svakom koraku proizvodnje imaš spremnega materijala, kaže Radolović. Za oživljavanje proizvodnje, tvrde obojica, bilo bi dovoljno podmazati i malo očistiti strojeve i priča bi mogla ići dalje, no dobre volje kod onih koji bi trebali dati vjetra u jedra za tako nešto uvijek je nedostajalo.

Hotel za stoku

Na prvom navozu, premda nikad nije položena kobilica za tu gradnju, nalazi se materijal i sekcije za otkazanu gradnju 531. Ro-ro brod za prijevoz kamiona, automobila i kontejnera na prikolicama trebao se graditi za luksemburškog naručitelja, ali je zbog situacije u kojoj se našlo brodogradilište i taj posao, kao i svi ostali, u siječnju ove godine pao u vodu. Moji sugovornici vjeruju da bi se, ukoliko bi se uspjelo u oživljavanju proizvodnje, taj i još neki poslovi s naručiteljima koji su bili zadovoljni dotadašnjom suradnjom s Uljanikom zasigurno mogli obnoviti, no za tako nešto je potrebna strateška odluka i podrška ponovnom oživljavanju tvrtke koja se nalazi u stečaju.

Najveću šansu za to nudi spomenuti "stočar", planirani ploveći hotel za prijevoz stoke koji se na drugom navozu gradio za kuvajtskog naručitelja. Taj posao je zaustavljen u relativno visokoj fazi izgradnje broda. Kuvajtski naručitelji praktički su zbog nezaustavljivog klizanja Uljanika prema stečaju bili primorani naplatiti jamstvo, premda su i tom prilikom naglasili da oni od posla nisu odustali i da bi silno željeli dovršiti to do kraja. Stoga su i nakon stečaja započeli pregovore s nesuđenim strateškim partnerom Uljanik Grupe Dankom Končarom i potpisano pismo namjere zasad je prva konkretno iskazana namjera da se proizvodnja na Otoku, a time i pulska brodogradnja oživi.

Nastavak gradnje stočara ne samo da bi zaposlio kapacitete na Otoku, već bi se tom poslu sigurno veselili i u vodnjanskoj Proizvodnji opreme, koja je izrađivala dijelove broda, kao i u Strojogradnji kod koje je bio naručen motor broda. Veliku šansu za nastavak brodograđevne priče u Puli naši domaćini i sugovornici vide u porukama vlasnika kruzera Glena Moroneya koji je isto tako svojevremeno pokazivao namjeru da se kao strateški partner uključi u priču oko Uljanika. Njegove poruke da bi volio i želio u Puli nastaviti graditi flotu svojih kruzera trebale bi biti poticaj nadležnima da s tim čovjekom sjednu i ozbiljno porazgovaraju o njegovim ambicijama. Naravno, uvijek u slučaju da su u toj priči o tome da žele nastavak pulske brodogradnje bili iskreni, da nisu imali figu u džepu.

Uljanik danas nema više onih problema koje je imao prije nekoliko mjeseci, proglašenjem stečaja otpala je i priča o restrukturiranju brodogradilišta i neophodnim odobrenjima Europske komisije. Novi Uljanik trebao bi se izdići iz pepela tog starog i zapravo nastaviti raditi počinjući od nule. To je svakako moguće, kaže Cerovac, ali ako ne postoji dobra volja da se dogodi, neće se dogoditi.

Grijeh države

- Država se doista ogriješila o nas i nije nam pružena šansa da se restrukturiramo, kakvu su drugi imali. Ovo oživljavanje proizvodnje, prvo kroz nastavak gradnje započetih poslova, a zatim i ugovaranje novih poslova vjerojatno je zadnja prilika da se ta greška ispravi. Lako se riješiti jedne djelatnosti i ugasiti neku proizvodnju, ali teško je kreirati i stvarati nova radna mjesta, a samo na ovom mjestu kojim sada hodamo ugašeno ih je čak 800, kaže Cerovac koji vjeruje da će razum ipak na kraju prevladati i ponovno pokrenuti Otok.

Dok odlazimo preko mosta i ostavljamo za sobom prazne hale i navoze, mačke i galebove, Marijan Ban s radija prigodno pjeva o debelom moru kojim ga vozi stari ruzinavi brod. Koja sreća, pomislih, za taj njegov brod koji je uspio isploviti i ruzinu godinama skupljati ploveći tim debelim morima. Jer ima li što tužnije od brodova koji ruzinavi stoje nedovršeni na navozima, a da more, koje je udaljeno svega nekoliko metara, nikad nisu ni dodirnuli?