DOKTORI VREMENA
PULSKE URARSKE RADNJE ODBIJAJU UTIHNUTI Urar Veljko Ferjančić: I jeftini sat je sat, ali nema duše, ne kuca, ne čuješ ga
Veljko je poznati pulski urar, nekada je imao radnju u Istarskoj ulici, a već 25 godina u Flanatičkoj, kod bivše kultne gostionice, sada bara Istranka. Njegov 29-godišnji sin Eduard naslijedio je posao od oca i postao jedan od najmlađih urara u Hrvatskoj
Doktori vremena, tako bi ih se moglo zvati. Iako će mnogi pomisliti da su zbog digitalizacije osuđeni na propast, urari će reći da je vrijeme neuništivo, a time i oni. Dobro, neće baš tim riječima, ali optimistični su kad ih pitamo ima li budućnosti u tom poslu. Optimizam je, čini se, i inače zaštitni znak obitelji Ferjančić. Veljko je poznati pulski urar, nekada je imao radnju u Istarskoj ulici, a već 25 godina u Flanatičkoj, kod bivše kultne gostionice, sada bara Istranka. Njegov 29-godišnji sin Eduard naslijedio je posao od oca i postao jedan od najmlađih urara u Hrvatskoj. Kaže nam da mladi urari odlaze raditi u zapadnoeuropske zemlje. Recimo, u Švicarskoj se taj posao plaća i po 40 eura na sat. No, on je tvrdoglav, želi nastaviti tradiciju u ovom gradu. I dobro mu ide. Doduše, nije danas kao nekada kada su se po cijele dane popravljali satovi. Tada su odreda bili mehanički. Sada ljudi većinom dolaze kod urara promijeniti baterije i remene na ručnim satovima. No, ima i onih koji popravljaju naslijeđene satove svojih majki, očeva, baki, djedova…
Kvalitetna izrada
Svoj optimizam obitelj, koju smo slučajno zatekli zajedno u radnji prigodnog i najboljeg mogućeg naziva "Ura", jer Veljko i njegova supruga Fulvia uživaju već neko vrijeme u penziji pa dolaze malo pomoći sinu, gradi na tome da se mehanika i dalje cijeni. "Još uvijek ima ljudi koji vole kvalitetne satove, ne one od 200, 300 kuna, iako i oni znaju potrajati. I jeftini sat je sat, ali nema duše, ne kuca, ne čuješ ga. A kod mehaničkog osjećaš da ima nešto unutra", kaže Veljko.
Iz toga odmah proizlazi i odgovor na naše pitanje što bi po njemu bio kvalitetan sat. "U svakom slučaju mehanički. To je kvalitetna izrada. Imate falše Rolexe, izvana izgledaju kao originali, iako ni kućište nije kvalitetno kao kod izvornih, ali mehanizam nikako ne mogu napraviti poput originala. Kad vidiš mašinu, sve ti bude jasno. To je nešto sasvim drugo", kaže Veljko. "Kod tih falših stavljaju na poklopac još jedan uteg da bude deblji, da djeluje masivno", dodaje Fulvia.
Danas je sve više ljudi koji cijene mehaničke satove, ali rijetki su oni koji nose džepne satove. Nekada su takvi satovi bili namijenjeni uglavnom muškarcima, a ručni ženama. Prvi se primjerci pojavljuju u 16. stoljeću, ali samo s jednom kazaljkom koja pokazuje sate, tek stoljeće kasnije dobivaju i kazaljku za mjerenje minuta. U pulskoj "Uri", iako ih dakle rijetki nose, mnogi popravljaju i džepne satove. Uspomene su to na pretke. A i poznati su kao vrlo skupi satovi koje preferiraju kolekcionari.
Kad smo već na prisjećanjima, Veljko nam priča kako je ušao u taj posao. "Počeo sam učiti za urara s 14 godina. Bio sam u razredu s finomehaničarima, automehaničarima. Praksu sam odrađivao kod urara Franje Feranta", priča. Ferant je, kako uspijevamo doznati, bio poznati urar koji je nesretno stradao prije podosta godina. U Puli je imao radnju u tadašnjoj Lenjinovoj ulici, te jednu na Hvaru, a bio je, navodno, i krsni kum Gabi Novak.
Uglavnom, Veljko je kod Feranta radio otprilike tri godine i odmah potom otvorio vlastitu radnju u Istarskoj ulici, na broju 11. Tamo je ostao 24 godine, dok se ne tržnicu preselio prije 25 godina.
Nježan posao
- U Istarskoj je bio mali prostor, pod se tresao, htio sam to popraviti, ali su mi rekli da planiraju rušiti zgradu. Tada nije bilo lako pronaći poslovni prostor, sad ih ima, ali tada nije bilo gotovo ništa slobodno. Ovdje gdje smo danas krojačku je radnju imala kunjada moje sestre, htjela ju je zatvoriti. Na kraju smo zamijenili poslovne prostore. Ona, doduše, nikada nije otišla u onaj prostor u Istarskoj, ali mi smo u ovome ostali do danas. Stariji sin i kćerka su pobjegli u druge vode, a najmlađi je preuzeo radnju. I drago mi je. Posao ide dalje, priča Veljko.
Satove, kako kaže, zna u dušu. "Kad sam bio mlađi i kad je bilo samo mehaničkih satova, radio sam po 12 sati dnevno. Stalno sam radio. Sat sam mogao rastaviti i sastaviti zatvorenih očiju. Svaki sat znam do detalja. I žveljarini su nekada bili mehanički, prisjeća se.
Pitamo ga je li tada i u snu čuo tiktakanje. "Ne, na sve se čovjek navikne. Naviknut si raditi sitno, kad ti dođe nešto veliko za popraviti, ne snalaziš se. Ovo je nježan posao. Ruka mora biti naviknuta na to. Ali radim ja i fizičke poslove, u kampanji, bavim se poljoprivredom, imamo maslinik, vinograd", kaže Veljko. "Uglavnom, ne spavamo", dobacuje Fulvia. "Naviknut sam raditi 12 sati. Supruga viče da stanem, ali ne mogu", opravdava se. Ove će godine obilježiti 50 godina braka. Fulvia je cijelo vrijeme bila uz supruga u urarskoj radnji pa je i ona naučila i zavoljela ovaj posao.
Eduard, pak, priznaje da se nikada ne bi odlučio biti urar da mu otac to nije bio. "Povukao me za sobom. Uvijek sam bio tu. Cijeli sam život gledao oca kako popravlja satove. Uđe ti to pod kožu. Ne možeš pobjeći", kaže. Fulvia se odmah majčinski ubacuje: "Što mu fali, radi na toplom".
Vraćaju se u modu
Eduard nam pokazuje sitne, ali jako sitne dijelove mehanizma ručnog sata i nastavlja pričati: "Super mi je sjediti ovdje za stolom, muzika svira, radiš na miru, uvijek netko i dođe, imaš s kim razgovarati. Nisi samo urar, ljudi ovdje dođu i na razgovor. Nekima bude skup popravak sata, ponekad bude i skuplji popravak od kupovine novog sata. Tržište izbacuje jeftine mehanizme. Dobar se uvijek isplati popraviti. Ljudi znaju platiti i po 500 eura samo za popravak, a netko ne bi toliko dao ni za novi. Ali ima određenih ljudi koji doista cijene satove. Neki imaju prave kolekcije od 10-ak, 15-ak vrhunskih, skupih satova". Smiju se na našu šalu da što nam nisu odmah rekli da je njihov klijent bio bivši premijer Ivo Sanader, pasionirani kolekcionar satova. "Netko voli aute, netko satove", kaže Eduard.
Često smo u stanovima naših nona i nonića viđali velike zidne satove, s klatnima. Eduard nam otkriva da su bili gotovo zaboravljeni, cijena im je jako pala, ali da se sada vraćaju u modu. "Kupili smo od jednog starijeg gospodina nekoliko takvih satova, restaurirali ih i gotovo sve prodali", kaže Eduard, koji time poručuje da se u "Uri" mogu i restaurirati stari satovi.
Pulska urarska obitelj je skromna. Kažu da se od ovog posla može živjeti, što je njima dovoljno. "Svjesni smo da se nećemo obogatiti, ali niti to želimo. Otac je stvorio renome koji je šteta da se zaboravi. Dolaze nam i ljudi iz Frankfurta i iz drugih europskih gradova, traže naše usluge", zaključuje Eduard. (Bojan ŽIŽOVIĆ, snimio Milivoj MIJOŠEK)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
