Mlada pulska arhitektica Lara Brmbolić koja trenutno živi i radi u Kopenhagenu, a radi i osvaja nagrade na natječajima u regiji, osmislila je zanimljivo arhitektonsko rješenje za divlju i zelenu oazu Pragrande, područje smješteno na južnoj strani Gregovice u Puli, o kojemu se već godinama raspravlja u kojem smjeru ga razvijati. Prije četiri godine, kada je odabirala temu diplomskog rada na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Brmbolić se odlučila usmjeriti na arhitekturu svog rodnog grada i izradila je projekt pod nazivom "Sportski kampus Pragrande".

- Ovo je područje uvijek bilo problematično, iako je njegov potencijal zbilja velik. Riječ je o zelenom području koje se prostire na 40-ak hektara pa bi se moglo reći da je to naš pulski Central Park. Jedno je vrijeme bio natječaj za bazen na tom području, bilo je priče i o izgradnji parkirališnih kuća, stambenih zgrada, no to nije realizirano. Posljednje o čemu se razgovaralo bio je sportsko-rekreativni park, na što sam se i ja fokusirala. Te se godine, 2018. jako puno u medijima pisalo o nogometnoj akademiji jer mnogi klubovi dolaze u Istru i Medulin na pripreme, htjeli bi i u Pulu, no nedostaje infrastrukture. Pula je uvijek imala jak sport i snažnu medicinu sporta, na čemu sam i krenula razvijati ovaj projekt, priča mlada arhitektica.

Pojašnjava da se fokusirala na Pulu zbog poznavanja lokacije i konteksta, dostupnijih informacija, ali i želje da pridonese svojoj zajednici. Iako je, ističe, mala vjerojatnost da njezin projekt doživi realizaciju, uvijek postoji nada da će se jednog dana to i ostvariti, barem djelomično.

Pokazujući nam svoje opsežno i slojevito arhitektonsko rješenje, Brmbolić pojašnjava da joj je bila intencija da s različitim sportsko-rekreativnim objektima ili tematskim sportskim parkovima Pragrande postane zaokružena funkcionalna cjelina. Područje bi bilo podijeljeno na otvoreni, rekreativni dio koji bi bio dan građanima na korištenje te na zatvorenu zonu - sportski kompleks namijenjen profesionalnim nogometašima. U javnom dijelu nalazio bi se teatar okružen zelenilom koji bi se mogao koristiti i kao svojevrsno jezero jer bi se tu skupljala voda, ali i kao pozornica za predstave i koncerte.

- Ovaj sportsko-rekreativni centar bio bi prava "mašinerija" koja bi dala karakter gradu, ali i još jedan dodatan sloj turizmu koji bi funkcionirao kroz cijelu godinu. U tom zelenilu mogli bi biti i građani i sportaši, a predviđeno bi bilo za rekreaciju uz trim, atletske i biciklističke staze, pojašnjava arhitektica.

Kompleks za sportaše bio bi podijeljen u nekoliko cjelina. Nogometni kampus arhitektica je zamislila uz Mutilsku ulicu, a ideja je da, za razliku od klasičnog kampusa, bude u jednoj fragmentiranoj liniji, otvoren prema zelenilu i pristupnom trgu. Pragrande se dijelom nalazi nasuprot gradskom stadionu, od kojeg ih dijeli samo jedna cesta. Brmbolić ističe da bi se upravo zbog toga moglo napraviti zanimljivu komunikaciju između njih.

Močvara i poplave, mane i prednosti

- "Aldo Drosina" bi ostao glavni gradski stadion, a uz njega bi izgradili pomoćne terene koji prate dimenzije prema pravilniku UEFA-e i FIFA-e. Tu bi bio i središnji gradski park ili zeleni trg koji spaja ovo dvoje. Odlična je povezanost aerodroma sa zaobilaznicom na toj strani, a na dvije-tri minute hoda je od centra grada. Također, Nogometni klub Istra 1961 već godinama ima problema s pronalaženjem stanova za mlade igrače koji dolaze iz drugih gradova. Ovdje bi imali smještaj, dnevni boravak, knjižnicu, mogli bi i trenirati i slijediti svoje školske obaveze. A škole su im vrlo blizu, na nekoliko minuta udaljenosti, pojašnjava naša sugovornica.

Ističe da, budući da je riječ o studentskom idejnom projektu, nije se zamarala financijskim dijelom, već je u projektiranje krenula idealistički. Uzimala je, doduše, u obzir koliko koštaju materijali i drugo, no nije bila ograničena budžetom, već samo svojim programom, kvadraturom i kontekstom u kojem se nalazi.

- Neopterećena financijama, htjela sam kampusu dati ono što bi idealno bilo da svaki nogometni kampus sadrži. Građevine koje prate kampus bi bile akademija, sportski hotel s wellnessom, poliklinika za mišićno-koštane ozljede i bolesti. Tu bi bile i zatvorene dvorane, gimnastička dvorana mogla bi imati i penjačku stijenu. Izradila sam program što bi bilo kad bi se tu nalazilo pet, šest ili sedam terena, s režimom korištenja, ali i kontekstom. Iz toga je proizašao dinamički kompleks koji je jako fleksibilan, pojašnjava Brmbolić.

Nogometni treneri i drugi sportski stručnjaci pomogli su joj kako promišljati prostor pa je, uz arhitektonsku, imala i uvid u nogometnu perspektivu. Projekt nogometne akademije zamislila je kao veliku zelenu površinu u centru grada koja se može graditi u fazama, zbog financijskih razloga, ali i toga što možda ne bi bilo potrebno iskoristiti maksimum, već se mogu urediti površine po potrebi. Ističe da prostor ima predispozicije za izvedbu cjelovitog projekta kojim nogometna akademija postaje medij za pretvaranje trenutnih mana i problema močvarnog, poplavnog područja u prednosti i kvalitete za cijeli grad Pulu.

- U sklopu projekta infrastrukturno bi se riješio gorući problem Pule, poplave u ovom području za svake snažnije kiše. Kanal Pragrande je trenutno mana jer nema dovoljan obujam i volumen te ima značajnih problema s otpadnim vodama koje se ondje skupljaju. Ovakva jedna investicija, s trgom koji se može napuniti vodom iz kanala, to rješava. Također, bilje se može koristiti za filtraciju te vode, a onda se ona dalje može koristiti i za navodnjavanje vrtova i nogometnih terena, ističe Brmbolić.

Arhitektura u ekstremnim uvjetima

Pričajući o mogućnostima realizacije, napominje da je projekt nastao kao studentski rad i na njega gleda isključivo kao arhitektica. Svjesna je, kaže, da je projekt ambiciozan i da ga teško mogu izvesti sam Grad ili Klub, iako je predviđena realizacija po fazama. Primjerice, nogometni kompleks u koji je smjestila i polikliniku i hotel mogu imati različite investitore koji bi profitirali na sadržajima koji se preklapaju.

- Intencija ovog projekta je da krenemo promišljati o našem gradu, da sjednemo kao ekolozi, arhitekti, sociolozi, političari, urbanisti, novinari, sportaši, napravimo panel raspravu i vidimo zajedno koji su to problemi. Razgovarala sam i s prethodnom upravom i sadašnjim gradonačelnikom, komentari su pozitivni, ali smatraju da je trenutno to za Pulu prevelik zahvat, što se tiče realizacije. No, kako sam se u međuvremenu, nakon završetka fakulteta u Zagrebu fokusirala na arhitekturu u ekstremnim uvjetima, primjećujem da to nisu veliki i nerješivi problemi. Uvijek me zanimalo kako se možeš nekim svojim rješenjem s velikog mjerila adaptirati na kontekst koji nađeš pred sobom. Ono je što su nas na fakultetu učili, a što sam spoznala i kroz praksu, da ni jedan problem nije nerješiv i da iz mane može nastati velika prednost. Suše u pustinji Atacama ili poplave i dizanje razine mora na Farskim otocima, gdje smo bili na terenu, pokazali su nam kako te elemente riješiti i izvući iz njih ono najbolje, pojašnjava arhitektica.

Nakon zagrebačke diplome stručnu praksu odradila je u jednom arhitektonskom uredu u Kopenhagenu koji je bio fokusiran na arhitekturu u ekstremnim uvjetima, za što se naposljetku i specijalizirala na Kraljevskoj danskoj akademiji. Pa tako Brmbolić već izvjesno vrijeme rukovodi ambicioznim i zahtjevnim arhitektonskim projektima u regiji i šire, do recentnog natječaja za Valdiboru u Rovinju i paviljona u Mariboru. U osmišljavanju jednog arhitektonskog rješenja na Farskim otocima motivirala ju je slična situacija s brodogradilištem Uljanik. Zanimalo ju je, naime, kako pomiriti, izazvati i preispitati suživot čovjeka u gradu s lukom, proizvodnjom i pomorskom industrijom, odnosno kako integrirati luku i gradsko tkivo koji najčešće egzistiraju kao dva odvojena entiteta gdje je luka kao svojevrstan grad u gradu.

Usred pustinje Atacama

- Kada živiš sa zajednicom i ljudima mjesec dana, prijeđeš u nešto više od turista, shvatiš kako oni funkcioniraju i više ne gledaš na stvari na isti način. Dobra je značajka u ovom načinu projektiranja što možeš zaroniti duboko u okolišna pitanja i probleme. Sveučilišni profesor koji nas je uvijek vodio na ekstremne lokacije, rekao nam je da ne želi da radimo u zapadnoeuropskom kontekstu. To podrazumijeva da otvoriš Google i pronađeš što treba, uz to imaš struju, vodu, internet. Usred pustinje Atacama nemaš internet, moraš se snaći bez vode, ljudi imaju drugačiju kulturu, često su to i plemena domorodaca. Zajednica bolje prihvaća kada projektiraš u njihovoj sredini jer onda puno realnije uspijevaš implementirati neke stvari u svoj projekt koje bi inače zanemario da radiš iz svojeg ureda, s distance, zaključuje Lara Brmbolić.

Povezane vijesti

• Može li Pragrande postati centralni gradski park?
• Za čisti zaljev predstoji spajanje Uljanika na obalni kolekt
• Pula: Rekonstrukcija Ulice 43. istarske divizije