Kada počneš primjećivati i gledati oko sebe, nema kraja. Često se pitam kako to prije nisam vidjela, ali mislim da je to bio moj obrambeni mehanizam za nešto s čim se u to vrijeme nisam bila spremna nositi. Taj osjećaj nemoći jer ne možeš svima pomoći meni je jako bolan. Sada sam se s tim naučila nositi jer shvatiš da ili ćeš pomoći koliko možeš ili nećeš napraviti ništa, kaže Sanja

Zahvaljujući Sanji Pecirep, i pulske mačke imaju krov nad glavom. Oni koji, primjerice, prolaze Kandlerovom ulicom, odu do tržnice na Verudi, ili posjete Povijesni i pomorski muzej Istre u kojem Pecirep radi, zasigurno su primijetili da ova mala četveronožna stvorenja koja na tim mjestima obitavaju sada imaju nove kućice u koje se mogu zavući, a sve zahvaljujući ovoj angažiranoj Puljanki. Pecirep nije članica nikakve udruge. Da joj njezin suprug, kćerka i sin ne daju veliku podršku u ovoj akciji od početka, kaže, ni sama ne zna kako bi se stvari odvijale. Iako izrađuje kućice za mačke, nije da su joj one najdraže životinje. Voli ona sve, pa kući ima dvije mačke i dva psa.

Sve počelo s Belom

Materijal za te kućice sama kupuje te ih sastavlja, a svojim štićenicama hranu je zaštitila i poklopcem od navale galebova. Nešto je platila, a nešto dobila kao otpadni materijal. To su stiropor, deblji građevinski najlon, vodootporna traka kojom to sve pričvrsti, pa drvena baza koju napravi od letvica… Nije joj problem to izrezati i sastaviti, samo je problem slobodno vrijeme kojeg ima malo.

Sve je krenulo 2017. godine s Belom, macom koja obitava na Kaštelu. Pecirep prije toga nije imala nikakvog iskustva s mačkama, niti je imala mačku doma. Nakon što je prvu kućicu napravila za Belu, primijetila je da je potreba puno.

- S Belom je sve krenulo. Onda sam počela primjećivati slobodnoživuće mace koje su se snalazile za zaklon. Ljudi kažu, da, snađu se, ali zavisi u kojem okruženju žive. Često to bude boravak u haubama automobila. Žao mi je ne pomoći kada sam u stanju to odraditi, objašnjava mlada Puljanka.

Još jedna promjena koju joj je Bela donijela - Sanja je, kako kaže, skoro preko noći postala veganka.

- Bela je došla u muzej i provodila sam s njom puno vremena, stalno s njom odlazila kod veterinara i htjela sam je udomiti. Otvorila sam Facebook stranicu samo da bih udomila mačku i tada su počele do mene dolaziti objave o zlostavljanju životinja, konzumaciji psećeg i mačjeg mesa u Kini, fotografije iz klaonica… U meni se nešto jednostavno prelomilo. Savjest ti nalaže da se zapitaš što radiš. Imala sam osjećaj da sam se najednom probudila. Ta spoznaja mi je u početku bila prebolna, ali danas sam sretna, kaže Pecirep.

S većinom ljudi koji su se brinuli i brinu za te slobodnoživuće mačke Pecirep je stupila u kontakt i kaže da su jako dobro reagirali.

- Kada vidim na nekoj lokaciji grupu mačaka, gledam se informirati o tome tko se brine o njima, da bih mogla u dogovoru s tim ljudima postaviti kućice i odabrati najbolje mjesto za njih jer mace neće ići bilo gdje, kaže naša sugovornica, ističući koliko je važno da se radi na sterilizaciji i kastraciji mačaka jer je to jedini način da se zaustavi nekontrolirano razmnožavanje. Problem su i boleštine koje su jako rasprostranjene, što ljudi ne znaju, a populacija slobodnoživućih maca u Puli je jako velika.

Obrambeni mehanizam

- Davanje hrane mačkama dugoročno nije pomoć, čak im se i odmaže jer se onda one više fokusiraju na razmnožavanje što ljudima počne smetati pa kada se taj broj poveća, onda nastaju problemi i dođe do masovnih trovanja što nije rijetkost u Puli. Kada uđeš u taj svijet, vidiš da su problemi veliki, ali se pomalo svijest ljudi mijenja, iako ne preko noći, objašnjava Pecirep.

Uvijek je nastojala saznati tko brine o kojoj mački na određenoj lokaciji. U Kandlerovoj, preko puta Lipe, maca Mare je već imala improviziran smještaj. Pecirep je pomislila da bi joj mogla izraditi toplu kućicu te je u školi doznala da se o maci brinu svi pomalo, najviše spremačice i domar, ali i susjedi tako da ima više ljudi koji je hrane, a netko joj je napravio i improviziranu kućicu koju je potom Pecirep zamijenila novom.

- Pitala sam ih bi li im smetalo da joj napravim malo kvalitetniju zimsku kućicu, na što su oni oduševljeno reagirali.

Što dalje?

- Ne razmišljam na duge staze. Kako budem imala vremena, tako ću raditi. Jednostavno, kada počneš primjećivati i gledati oko sebe, nema kraja. Često se pitam kako to prije nisam vidjela. Imam osjećaj da te mace prije nisam ni primjećivala, ali mislim da je to bio moj obrambeni mehanizam za nešto s čim se u to vrijeme nisam bila spremna nositi. Taj osjećaj nemoći jer ne možeš svima pomoći meni je jako bolan. Sada sam se s tim naučila nositi jer shvatiš da ili ćeš pomoći koliko možeš ili nećeš napraviti ništa. Mislim da se vrijedi potruditi, nekako posložiti i djelovati, tumači nam Sanja.

Prepričava nam i slučaj s dvije improvizirane kućice za mačke koje je našla u Ulici Velog Jože gdje je Dnevni boravak "Susret" za osobe s mentalnim oštećenjem. Kućice su već bile dotrajale, a Puljanka koja se brinula o te tri mace, koje su sve sterilizirane i kastrirane, javila joj je da su djelatnice i ravnateljica Centra bacile te kućice. Pecirep to nije primila mirno, tim više što se nisu ni nalazile na području ustanove.

Pomoć živom biću

- Iskreno, poludjela sam kada sam to čula i napravila sam nove kućice, koje smo postavili, no ravnateljica je naložila da se to makne radi čega sam ih "prozvala" na Facebooku. Bilo je jako puno pozitivnih komentara zbog toga što smo postavili kućice, dok su negativni komentari bili usmjereni ravnateljici. Zatražila sam sastanak s njom i rekla je da kućice mogu ostati, prisjeća se Pecirep.

Što ako joj netko prigovori da se bavi mačkama umjesto ljudima?

- Jedno ne umanjuje drugo. To su samo izgovori jer drugi ne rade ništa i ne pomažu ni ljudima ni ikome. Oni koji stvarno pomažu, rijetko kada će ti to spočitnuti i prigovoriti. Kojem god živom biću pomogneš, iz dobrog se stvara dobro, zaključuje Sanja Pecirep, koja se, nažalost, nije željela fotografirati "za novine".