Nakon dosta dana provedenih u planini, svaki slobodan trenutak - trk u prirodu! Jednostavno se zaljubiš, samo hoćeš više i više. Krajem kolovoza 2021. uspela sam se na Triglav koji me oduševio i odmah sam znala da želim još nešto više. Dok sam razmjenjivala iskustva s kolegama na tom usponu, ispričali su mi svoje iskustvo s Kilimandžara, najviše planine Afrike s vrhom Uhuru koji se nalazi na 5.895 metara. Istog trenutka sam obećala sebi da ću u skoro vrijeme biti na tom vrhu. Raspitujući se i tražeći adekvatan datum za polazak, naletjela sam na organiziranu ekspediciju i prijavila se.

S obzirom da sam sportašica, već sam bila u dobroj formi pa nije bilo onih teških početaka oko priprema, poslušala sam pokoji dobar savjet, odradila pripreme s užitkom i jedva čekala polazak. Nakon što smo sletjeli, odmorili se, došao je i taj dan, priprema za avanturu života. Jedan po jedan vadili smo svoju opremu na ležaj, naš glavni vođa Richard po popisu je provjeravao stavku po stavku, utvrđivao imamo li opremu adekvatnu za uspon, fali li nam što ili imamo viška. Provjera odrađena uspješno, to je to, spremni smo!

Nakon doručka prolazimo zadnje vaganje opreme te se pakiramo i krećemo prema našoj polazišnoj točki, a to je Machame Gate koji se nalazi na 1.800 metara, gdje počinje naša Machame ruta. Stižemo, čeka nas cijeli tim, naši nosači, kuhari, ljudi koji se brinu da imamo sve potrebno svih sedam dana. Oni uzimaju svu hranu, šatore i ostale stvari, dok mi dogovaramo plan i program za taj dan. Uzimamo svoje ruksake opskrbljene energetskim pločicama, rezervnom odjećom, 3-4 litre vode, kabanicom u slučaju kiše i krećemo.

Uspon počinje kroz prašumu, dan je sunčan i jako je toplo. Prekrasno zelenilo oko nas, biljke, životinje na sve strane, prekrasno. Nakon otprilike šest sati hoda i prijeđenih 11 kilometara, stižemo do našeg prvog cilja, Machame Campa koji se nalazi na 2.835 metara. Šatori nas čekaju spremni, uzimamo svoje vreće za spavanje te nakon večere i dogovora već u ranim večernjim satima idemo na spavanje.

Buđenje u 6.00, ispijamo svoje kave i čajeve, doručkujemo, spremamo šatore, voda je prokuhana, procjeđujemo je i punimo svoje spremnike. Krećemo polunaspavani, ali uzbuđeni u osvajanje novog dnevnog cilja, Shira Cave Campa koji se nalazi na 3.750 metara. Nakon 6-7 sati hoda stižemo u naš kamp, ručamo i nakon ručka nastavljamo uspon još sat i pol radi aklimatizacije te se vraćamo natrag u kamp. Večera nas čeka spremna, večeramo uz pokoji dobar vic, predivan zalazak sunca, dogovor i rani odlazak na spavanje. Sada se nalazimo već visoko i noći su sve hladnije, svima nam je teško do kvalitetnog sna koji je jako bitan, no zahvaljujući našim doktorima i njihovim savjetima, uspjeli smo koliko-toliko odspavati i odmoriti se za nadolazeći dan i sve teže uspone.

Buđenje, uz lagan osjećaj umora, ali to nam ne predstavlja problem, sportski prihvaćamo, doručkujemo i pokret. Danas nas čeka težak dan, mogući su prvi simptomi visinske bolesti, zrak je sve rjeđi i brže se umaramo. Glavni moto ovog uspona je "pole, pole", što u prijevodu sa svahilija (jezika u Tanzaniji) znači polako, polako. Po putu susrećemo čudovite divovske prapovijesne biljke, jedine takve na svijetu, rod biljke zvan Dendrosenecio, rastu tek iznad 4.000 metara. Nakon 4-5 sati hodanja stižemo u Lava Tower Camp koji se nalazi na visokih 4.600 metara, gdje se aklimatiziramo. Uz već osjetne glavobolje i vrtoglavice, nakon ručka u kampu nastavljamo dalje, spuštamo se dva sata hoda do Baranco Campa gdje ćemo prespavati na visini od 3.900 metara. Stižemo umorni u popodnevnim satima, večeramo i odmah se smještamo u svoje šatore. Pokušavam zaspati, ali ne ide. Visinska bolest je nastupila i ne da san na oči. Glavobolja, mučnina, temperatura, a jedino što se vrti po glavi jesu neki dragi ljudi i lijepi trenutci, želja za osvajanjem tog posebnog vrha, o odustajanju nema ni pomisli.

Budimo se, izlazimo iz šatora, oko nas sve zaleđeno, ali dan je predivan. Sunce izlazi, sve je toplije, pogled je nestvaran, vrh nam se čini kao na dlanu. Noć je bila teška, ali s jutrom je sve postajalo lakše i tijelo se već priviknulo. Punimo svoje spremnike jer nam je voda jedan od najvažnijih faktora uspona, doručkujemo i laganim korakom krećemo prema našem idućem kampu. Danas nas čeka nešto manje zahtjevan dan što se tiče hodanja. U vrijeme ručka stižemo u Karanga Camp, na 3.995 metara. Nakon ručka se odlazi nešto više na aklimatizaciju, vraćamo se, čeka nas večera, pokoja dobra anegdota i spavanje. Sutra nas čeka naporan dan.

Zadnje buđenje u zoru prije uspona. Pokušavamo se natjerati da što obilnije doručkujemo, čeka nas naporan dan, a i noć. Danas se penjemo do Barafu Campa koji se nalazi na 4.673 metara, polako nestaju glavobolje i ostali neugodni simptomi visinske bolesti, tijelo se već dovoljno aklimatiziralo. Puževim korakom hodamo i stižemo do Barafu kampa. Radimo kratku pauzu i ipak odlučujemo popodnevne i večernje sate prije polaska provesti u Kosovo Campu koji se nalazi na 4.863 metra kako bismo skratili noćni uspon za dugih sat, dva vremena. Ovim putem nas je pratio jak vjetar, ali uspješno stižemo do našeg kampa, ulazimo odmah u šatore da se ugrijemo i pripremimo stvari za noćni uspon prema vrhu.

Nakon ručka imamo dogovor oko opreme, polaska i odlazimo na odmor. 23:30 je, krećemo na vrh, napokonnnnn! Uzbuđeni, umorni i jedva čekamo taj vrh. Nažalost, jak vjetar nas nije napustio, ali obukli smo se toliko slojevito da bi svaki od nas mogao obući četiri čovjeka. Brzo se umaramo, zrak je toliko rijedak da imam osjećaj da mi je svaki korak kao kilometar. S lampama na glavi vučemo se, malo teturamo, svako toliko nas trznu da ne zaspemo, tu i tamo probudim se s glavom na ruksaku kolega koji hodaju ispred mene, ali sve to čini ovu avanturu posebnom. Pauze su sve rjeđe, pa više ih niti nema, prehladno je i moramo se konstantno kretati. Podignem glavu, nebo je pokriveno zvijezdama, to je najljepši noćni prizor koji sam vidjela, zamislim si svoje najdraže koji su mi bili velika podrška, znam da će biti ponosni na mene, nasmijem se i motivirano krenem dalje. Polako dolazi jutro, tu smo u blizini, sunce izlazi, prolazi jedna grupa u povratku i ohrabruje nas govoreći još samo 10 minuta.

Woooooow, kakav izlazak sunca, taj prizor ću pamtiti do kraja života. 06:15 je, nalazimo se na Uhuru Peaku, najvišem vrhu Afrike koji dostiže čudesnih 5.895 metara. Veselimo se, slikamo i uživamo u prizorima u kojem god smjeru pogledali. Nažalost, hladnoća nam ne dozvoljava da se dugo zadržimo, stoga krećemo nazad, spuštamo se drugim putem. Nakon 8-9 sati spuštanja, dolazimo iscrpljeni u kamp, večeramo i odlazimo puni dojmova na spavanje. Iako, priznajem, cijelu noć oka nisam sklopila od uzbuđenja i sreće jer sam osvojila taj vrh.

Budimo se, izlazimo iz šatora, a na licima vidim samo sreću i ponos. Nakon doručka i razmjenjivanja iskustva kome je bilo teže, kome lakše, uz osmjehe i zezanciju spremamo svoje stvari i počinje spuštanje, naših zadnjih 10 kilometara. Napokon vegetacija, dobar znak da smo blizu kraja. Prašuma svugdje oko nas, po stablima i preko staze pretrčavaju nam majmuni raznih vrsta. Toliko su zaigrani i simpatični da bi ih najradije prisvojio, ali sigurno i vratio nakon dva dana (puno sam i rekla). Stižemo do naše završne točke, svi nam čestitaju. Pristiže i ostatak ekipe, nazdravljamo našem uspjehu i jedva čekamo večeras to dobro proslaviti. Čeka nas odmor, uživanje, dva dana safarija i povratak kući punog srca, s bezbroj lijepih uspomena i prizora.

Ovo je definitivno bila avantura života, naučila nas je mnogo čemu. Upoznala sam divne ljude koji su bili podrška, oslonac i motivacija jedni drugima tijekom cijelog uspona, predivna ekipa uz koju je sve bilo lakše. Za kraj meni drag citat: "Da smo trebali ostati na jednom mjestu, imali bismo korijenje umjesto stopala." Stoga, dragi moji, do sljedeće avanture, hakuna matata!

Povezane vijesti

• Ćorić: Privilegij je igrati protiv Nadala
• Kiša zaustavila Ćorića, Brazil vodi 1:0
• Davis Cup: Podvig Hrvata u Portlandu