Ingrid Družeta živjela je u SAD-u 25 godina, do prije tri godine kad se odlučila vratiti kući, u Pulu. Otišla je 1990., sa zagrebačkom diplomom sociologa, prvo u London pa u Ameriku. Živjela je u New Yorku, Miami Beachu, Montani, San Franciscu, a najviše na Manhattanu gdje je radila kao dizajner cvijeća. Najčešće pitanje koje joj ovdje postavljaju je kako to da se odlučila vratiti.

- Zaželjela sam se malo   sporijeg ritma i mora. Ma koliko lijep, uzbudljiv i dinamičan, New York je i veoma naporan i prenapučen grad. U Istri me se dojmilo i to što kad bih došla na selo, u kuću svoga djeda, susjeda bi mi na suhozidu ostavila svoje domaće pomidore! U Americi često nisam ni znala tko su mi susjedi. Ovdje mi jedna susjeda na suhozid stavi pomidore, druga krastavce, pa mi kažu da trebam orezati lozu... Ljudi ti žele pomoći. Dirnulo me to zajedništvo i bliskost s ljudima.

- U Americi si radila kao slobodnjak, tu je posebno velika konkurencija, naročito u New Yorku.

- Da, tamo kažu: dobar si kao tvoj zadnji party. Možeš 50 puta napraviti dobar posao, ali ako jednom kiksaš, gotovo, ne zovu te više. Nikad nisam imala stalan posao. Bila sam slobodnjak da bih ljeto mogla provesti u Puli, a i satnica je viša. Tamo ljudi imaju dva, tri tjedna godišnjeg, a to mi je bilo premalo za dolazak iz Amerike. Radila sam za dizajnere cvijeća koji su bili angažirani za velike fešte i za jednu od najbogatijih američkih obitelji koja upravlja s 33 zgrade na Manhattanu. Najveći dio tih poslovnih zgrada na Manhattanu je i u njihovom vlasništvu. Tu su uredi Reutersa, NFL-a (američki nogomet), Deutsche Bank... Neboderi su to s 40-ak i više katova, u kojima rade tisuće ljudi. Vlasnici tih zgrada su uglavnom ozbiljni, ukočeni i zamišljeni.

- Radila si za njujorške bogataše, to je creme de la creme. Kakav je to svijet?

- Samo si najbogatiji ljudi mogu priuštiti takve fešte. Dizajneri za koje sam radila ne bi ni prihvatili posao ako je vrijedio manje od 10-20 tisuća dolara, pa je to išlo do pola milijuna, milijun dolara, a to je samo za cvijeće i dekor. Postoji razlika između starih i novih bogataša. Oni koji su bogati pokoljenjima unazad, nije im bitno da sve pliva u cvijeću, jer za njih se zna da imaju novca i da si mogu priuštiti što god žele, ali ovi novi bogataši se žele pokazati. I dizajneri za koje sam radila, i oni se stalno među sobom natječu, moj party mora biti ljepši, raskošniji od tvoga. Izmišljaju nove kreacije što posao čini dinamičnim i kreativnim.Velik broj partyja na kojima sam radila bio je za prikupljanje donacija. Bogataši i slavni daju u dobrotvorne svrhe. To se od njih na neki način očekuje, a i sami žele dati. Uključuju se u volontiranje, podržavaju neke dobre inicijative, za djecu s poteškoćama, očuvanje prirode, pomažu umjetnike... Većina to radi iskreno, kod nekih je to moda, izraz pripadnosti bogatom sloju. Ali, ne daju samo bogataši, prema svojim mogućnostima daju "obični" ljudi koji su osviješteni.

- U New Yorku se puno radi, mnogi rade po nekoliko poslova. Treba li im zaista toliko novca, zbog skupog života, ili je to dio kulture?

- U Americi ima ljudi koji i po 15-ak godina nisu išli na godišnji odmor, a i puno onih koji ne koriste cijeli odmor. Radna norma je jako visoka i oni koji žele napredovati u karijeri, iskočiti iznad drugih, moraju raditi puno više od te norme i zato rade prekovremeno, ne koriste odmor. U tim zgradama na Manhattanu u kojima sam se brinula o cvjetnim dekoracijama, uvijek netko radi, uvijek neka svjetla gore, i po cijelu noć, čak i za Božić i Novu godinu. Zato su poslovne zgrade non-stop otvorene, da kad god želiš možeš doći u svoj ured. Na Manhattanu je konkurencija najveća. Neki ne mogu izdržati taj ritam pa uzmu godinu dana pauze od posla ili se presele u neki drugi grad, neki drugi dio zemlje. Njujorčani stalno jure. Nemaš vremena za razmišljanje, stati i razmisliti o sebi i svom životu. Kad sam ostala duže u Puli da bih bila s bolesnom mamom, vidjela sam da se može živjeti drugačije, postala mi je besmislena ta jurnjava zbog novca. Njujorčani su često jako skromni ljudi jer tamo, koliko god da si bogat, netko je još bogatiji od tebe, uspješniji od tebe. Okružen si genijalcima, raznoraznim, i nikad ne možeš sve dostići.

- Ovdje si našla svoj mir? Što ti ipak smeta?

- Privukao me i mir. U New Yorku sam uglavnom živjela na Manhattanu, a tamo stalno bruji, vibrira, ne možeš nikad odmoriti, toliko je snažna ta energija. Taj grad nikad ne spava i stalno je prisutna neka vibracija. Doslovno. I u pozitivnom i u negativnom smislu. Opustiš se i odmoriš čim se makneš izvan Manhattana pa makar i poslom, odeš u Brooklyn, Queens, a kamoli u prirodu. Čak je i ogroman Central Park uvijek krcat ljudima i događanjima. Sjećam se izleta na City Island, otok blizu New Yorka, lako dostupan, jako lijepo uređen, s mnogo restorana. I dođeš na otok, mirišeš ocean, osjetiš ga, vidiš oceanske ptice, ali nigdje ne možeš vidjeti ni jedan val, a kamoli doći do morske obale. To mi je bilo jako tužno. Grozim se pomisli da bi se to moglo dogoditi i kod nas. Da imamo more, a da mu ne možemo prići.

- Već toga ima i na hrvatskom Jadranu, pa i u Istri. Sve više je ograda koje moramo zaobilaziti i verati se po stijenama da bismo došli do mora. Neki kažu da Pula ima jako dugu obalu, da imamo dovoljno i za privatizirane, pod dugogodišnjim koncesijama, i za javne plaže.

- Da, ali što će nam ostaviti? Najružniji dio, najgoru, nepristupačnu obalu. I u New Yorku imaju besplatne javne plaže, ali one su ružne, prljave i nekako otužne. Tu se kupaju najsiromašniji. Ljepše javne plaže na kojima se naplaćuje ulaz su dosta daleko. Najljepši i najpristupačniji dijelovi obale i mora su zagrađeni i nedostupni. To su privatne vile i privatne plaže, golf igrališta... Radila sam party za bankara koji je živio u kući uz ocean. Do njega smo putovali četiri i pol sata s Manhattana. On je na posao na Manhattan odlazio helikopterom. Neboderi imaju pristanište za helikoptere i njegov pilot ga je svaki dan vozio na posao i s posla.

- U Umagu se žale na privatizirane plaže, molove izgrađene ispod ljetnikovaca i obilježene kućnim brojevima. Mnogi slute i da su nam zatvoreni turistički resorti budućnost. Sve smo bliže Americi?

- Kanađanima i Amerikancima upravo je nevjerojatno, oduševi ih to što se u Hrvatskoj može svuda prići tako blizu mora. Zato se ovdje u Istri osjećam jako bogato. Svugdje mogu otići, jako lako, sve mi je dostupno. Meni je u tome bogatstvo, da je sve naše, da nije samo moje, ja, ja, ja. Kako možeš nekome čiji su djedovi tuda hodali zabraniti prolaz, prisvojiti to samo za sebe i svoju djecu. Je li to zadovoljstvo? To će te usrećiti? Ako svi zagrade svoj komad obale, ni oni neće moći slobodno hodati nikamo, čitav život kupat će se samo na tom svom komadiću mora. Koliko je takvih kuća u Istri u koje vlasnici dođu jednom, dvaput godišnje, neki godinama ne dolaze, a zagrade li pristup moru, ljudi koji ovdje žive cijele godine ne mogu do obale. Po meni, nekad smo svi ovdje bili bogati, nismo bili siromašni, kako neki govore. Jer, što je bogatstvo, da imaš veliku kuću, automobil? Pa bogatstvo je sloboda kretanja! Jedan prijatelj u New Yorku koji je imao šesterosoban stan i iznajmljivao ga, dijelio s podstanarima, rekao je: u jednom trenutku mogu sjediti samo na jednom mjestu.

- Amerikancima smo prije neku godinu bili poželjno turističko odredište broj jedan na svijetu. Je li i dalje tako? Što najviše traže američki turisti?

- Turisti traže autentičnost, a naša je najveća prednost sloboda kretanja i očuvanost prirode. Možeš ti posaditi najljepše cvijeće, ali toga ima po svijetu. Međutim, divlja priroda, koje kod nas još uvijek ima, jedinstvena je, neponovljiva i najljepša. Da nije tako, zar bi gomile posjećivale Kamenjak? Upravo te nedirnute prirodne ljepote najviše oduševljavaju i moje prijatelje Amerikance, a i Kanađane kada dođu. Uređenih plaža ima svuda. Nedirnute prirode i ne baš. Mislim da je za dobrobit svih nas kao i za generacije koje dolaze važno da to sačuvamo. Turisti sigurno neće doći radi McDonaldsa ili hotela koji izgledaju kao bilo gdje u svijetu. Hrvatska je zato i bila broj jedan destinacija za Amerikance. Ali, više nije, sljedeće godine je to već bila Crna Gora. Kada sam došla u Ameriku, većina nikad nije čula za Hrvatsku. Postala im je znana baš zbog prirodnih ljepota. Onaj moćnik iz Googla, recimo, vjenčao se u Motovunu. Otkupio je cijeli grad, a uzeo je Motovun zato što je autentičan, sigurno neće Medulin ili Premanturu. Trebali bismo sačuvati ono što je naše, autentično, u tome je ljepota i draž, to će ljudi doći vidjeti. Kada su mi dolazili prijatelji iz Amerike, najviše im se svidio Rovinj. Rovinj je obnovljen, ali sa stilom, nema divlje gradnje u staroj jezgri. To je ta autentičnost koja privlači.

- A što ih je najviše začudilo kod nas?

- To što su automobili parkirani na trotoaru, a ljudi moraju hodati po cesti.

Zašto ne preuzmemo Dan zahvalnosti?

- Ne možemo reći da smo radišni kao Amerikanci, ali praznike i fešte smo preuzeli, imamo Black Friday, Noć vještica?

- Kad sve preuzimamo od Amerikanaca, zašto nismo preuzeli i Dan zahvalnosti, to je baš američko, od američkih indijanaca koji su se toga dana zahvaljivali za plodove koje im je dala zemlja. Slavi se zadnji četvrtak u studenom, svi kuhaju, peku kolače i zahvalni su za ono što imaju. Slavi se s drugima i poziva sve u goste. Čim sam došla u New York odmah sam bila pozvana na tu svečanost. Kolega me pozvao na večeru. Dan zahvalnosti slave svi, Židovi, crnci, Kinezi? Zašto to nismo preuzeli od Amerike? A preuzeli smo Black Friday, dan nakon Dana zahvalnosti. Od četvrtka do nedjelje neradni su dani pa trgovci tog petka velikim popustima žele privući ljude u trgovine.

Povezane vijesti

• Američki Senat bez dogovora o financiranju, nastupila djelomična paraliza saveznih agencija
• Amerikanci na prosvjedu protiv vatrenog oružja
• Američki mornarički veteran uhićen pod sumnjom da je POSLAO PISMA ZATROVANA RICINOM