„To je samo malo jača gripa ili viroza“, „Uopće ne vjerujem da ta bolest postoji“, „Neće to mene, to samo najstarije i kronične bolesnike teško pogađa“, samo su neke od najčešćih izjava koje se već gotovo godinu dana mogu čuti u javnosti. Možda ne doslovno tim riječima, ali tako nekako je na koronu gledao i Sergej Sokolov, 51-godišnji Slovenac danas nastanjen u Puli, široj javnosti poznat kao bivši profesionalni rukometaš.

- U životu nisam zapalio cigaretu, cijeli život sam bio sportaš i kad sam završio karijeru svejedno sam bio vrlo aktivan. Trenirao sam najmanje četiri puta tjedno i fizički sam bio u izvrsnoj kondiciji za moje godine. Sad nisam ni blizu tog stanja od prije dva i pol mjeseca, ali uporan sam i radim na tome da se vratim u kondiciju. Nisam mogao vjerovati da bi me jedna bolest mogla ovoliko unazaditi i narušiti mi zdravlje. Zaista nisam. Da budemo iskreni, i ja sam slušao i čitao vijesti, svaki dan slušaš nove brojke zaraženih, pa i umrlih, ali u sebi uvijek nekako vjeruješ da nema šanse da se baš ti zaraziš. Ni dan danas ne znam gdje sam se i kako zarazio, jer sam u tom trenutku bio jedini oboljeli u obitelji. Zapravo nije ni bitno kako je došlo do toga, bitno je samo da se oporavim, da se povrati moja prijašnja kondicija, i da općenito budem opet onaj stari. Jer ovo sad nije dobro, započinje svoju priču o agoniji koju je proživio.

Njegova patnja započela je odmah na početku listopada nakon što se Sokolov vratio s kraćeg poslovnog boravka u Sloveniji. Tu večer legao je zdrav, no pred jutro ga je probudila lagana drhtavica. Izmjerio je temperaturu i premda je ona bila tek blago povišena, 37,1 stupanj, jednostavno se nije osjećao dobro. Kao sportaš koji, prema osobnoj procjeni, možda i 15 godina nije bio bolestan, rekao je supruzi da mu se to nimalo ne sviđa i da se za svaki slučaj želi ići testirati. Tako je učinio, a već navečer, iako je bila subota, iz pulskog Zavoda za javno zdravstvo su mu javili da je pozitivan na SARS-CoV-2.

Zbog početnih blagih simptoma, poslan je na kućno liječenje uz strogu samoizolaciju, koju je, srećom, uspio organizirati i tako pokušao zaštititi svoje ukućane. Sreća je, kaže, što je s puta otišao ravno kući, i ni s kim drugim osim s najbližim ukućanima nije bio u kontaktu, a pogotovo što u obitelji imaju još uvijek vitalne 90-godišnjake koje žele zaštiti da im požive.

- Uskoro mi je temperatura počela rasti i morao sam uzimati po dvije tablete da mi spuste temperaturu, ali to bi potrajalo jedva četiri sata. I tako možda pet dana. Jednostavno nije išlo na bolje. Tada se već ni moja supruga nije osjećala dobro, pa se i ona išla testirati i pokazalo je da je pozitivna. Taj peti ili šesti dan osjećao sam se toliko loše, da sam otišao na pregled u bolnicu. Temperatura me doslovno ubijala, cijelo tijelo mi je gorjelo, posvuda, sav sam bio izmožden, uopće nisam imao snage u sebi, i već mi se činilo kao da malo neobično dišem, kao da se nešto događa s plućima. Doktorica me poslušala i rekla da joj se čini kao početak upale pluća, i znala je da sam pozitivan, ali ipak mi je dala Sumamed i poslala me kući. Još četiri dana sam ležao kod kuće, ali svaki dan se bolest sve više zahuktavala i bilo mi je sve gore, nema nikakvog napretka, nema, temperatura je stalno tu, osjećaj žarenja je stalno tu, nemaš ni okusa ni mirisa, sva hrana koju staviš u usta ti je gorka, bezukusna, sve teže dišeš, nešto jednostavno isisava energiju iz tebe, a tablete ne pomažu. Pa ja sam u to kratko vrijeme smršavio 14 kila i nisam mogao napraviti više od deset koraka da me ne sruši kad sam izašao iz bolnice, kaže nam Sokolov i dalje ne vjerujući vlastitim ušima, iako je to njegovo osobno iskustvo.

Ali to je jasno. I očito je. Sokolov je visok, kršan muškarac, vidi se da je bio sportski tip, ali to nije onaj Sokolov sa fotografija na kojima se smješka i djeluje 10-ak godina mlađe. Ovaj Sokolov naočigled je iscrpljen, još uvijek govori kao da je prehlađen, i svakih nekoliko minuta zakašljuca. Gledajući u stol, ponavlja nam kako je do tog sudbonosnog dana početkom listopada neprestano bio u pokretu, a najviše je volio igrati tenis. Sada daje sve od sebe da se vrati u takvu formu da može prohodati duž svoje ulice bez da se zapuše, pa mora stati. No, vraća se na otprilike deveti dan od početka bolesti, kad je, kaže, već bio toliko oslabio, da je postalo očigledno da mora u bolnicu.Upravo je on bio prvi pacijent zaprimljen u Mornaričku bolnicu koja je u jesenskom periodu jačanja epidemije kompletno pretvorena u „Covid odjel“.

Smjestili su ga u jednu manju sobu, samog, prikopčali na sve aparate za praćenje vitalnih životnih funkcija, i započelo je liječenje. Nije baš ohrabrujuće znati da si obolio od potpuno nove bolesti s kojom se i liječnici susreću prvi put u životu, te da je i terapija koju primjenjuju donekle eksperimentalna. Zapamtio je, primjerice, da su ga liječili Deksametazonom, kortikosteroidnim lijekom, a on je tek jedan od takvih lijekova kojima se nastoji pomoći oboljelima od Covida-19. Vjerojatno stoga što se do sad koristio i u „spašavanju“ pacijenata s teškim akutnim napadajem astme, između ostalog.

Povezane vijesti

• Dubrovnik: Hospitalizirani 30-godišnjak nije zaražen korona virusom
• Za učenike iz Splita i Omiša i njihove pratitelje kućna izolacija
• Pulski gimnazijalci i profesori koji su bili na izletu u Veneciji od sutra u školi