O kurvama sve najljepše, dobacuje nam Pero Tadić, poznati boksač i vlasnik pizzerije Jupiter, dok se autom pokušavamo izvući iz uske Castropole, ulice koja je u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, ali i kasnije talijanske uprave u Puli bila leglo promiskuiteta. Najviše bordela bilo je upravo u toj prekrasnoj, ali danas zapuštenoj ulici starog grada. S Tadićem pričamo o povijesti ulice u kojoj je stvorio svoj biznis s pizzama. Iz rukava odmah izvlači nekoliko viceva o prostituciji. "Nekada su ljudi bili otvoreni, a sada svi nešto moraliziraju, lažno", kaže. Pero zna da je u Castropoli bilo nekoliko javnih kuća, ali ne zna točno gdje, osim za jednu - pokazuje nam zgradu u dnu ulice, nekoliko ulaza udaljenu od njegove pizzerije. Fasada je gotovo u potpunosti otpala s kamene zgrade, čija prošlost očito piše zanimljive priče, kao uostalom i mnogih zgrada u centru. Tadić pretpostavlja da je u prizemlju bila gostionica, što bi bilo i logično. Uz javnu kuću, ili barem u neposrednoj blizini morala je biti i kakva oštarija. Ali pitanje je je li ta zgrada na koju je Tadić upro prstom uistinu bila bordel, kojih u Puli krajem 19. i početkom 20. stoljeća nije manjkalo. Puležani su i za nekadašnju Glazbenu školu u Ciscuttijevoj govorili da je svojedobno bila kurberaj jer su se u svakoj prostoriji, prije nego što je zgrada preuređena u školu, nalazili lavandini. Poznati povjesničar Darko Dukovski smatra da to ipak nije istina, da u zgradi muzičke škole nije bilo nikakvih porkarija. Dukovski je, inače, autor izvanredne knjige "Istra 'spod ponjave", povijesnog istarskog erotikona, i najbolji sugovornik na tu temu. U svojoj je knjizi opširno poglavlje posvetio upravo pulskim bordelima, budući da ih je u Puli bilo najviše. Napomenimo da je u Puli bilo više prostitutki nego u čitavoj tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji. Najprije valja opisati društvena razmišljanja o prostituciji u to vrijeme. Bilo je pristaša njene legalizacije, ali i onih koji su joj se protivili.

Moralna panika

"Prostitucija se kao 'komercijalizirana spolnost' uopće smatrala zlom, ali su se samo prostitutke ozbiljnije kažnjavale zatvorom, dok su svodnici, vlasnici bordela i klijenti vrlo rijetko izlazili pred lice pravde, barem u Istri… Moralna panik oko te 'pošasti' i 'razvrata' u Zapadnoj Europi bila je na vrhunci 1850-ih i 1860-ih, dok je u urbanim sredinama Istre, posebice u Puli i Rovinju, tek počinjala, a na vrhunca je bila od 1890-ih pa sve do Prvoga svjetskog rata…", piše Dukovski. Bilo je to, kako nam kaže, doba kada su se rušili tabui, kada je odnos prema spolnosti bio liberalniji no što je danas. Pula je bila živahan grad, u kojem su se pričali različiti jezici. Čitave godine je bilo kao danas u turističkoj sezoni. U centru je broj stanovnika bio na razini današnjeg s periferijom. Dukovski nam otkriva da je najveći istarski grad jedan od rijetkih europskih gradova, uz Beč i Ljubljanu, u kojem se početkom 20. stoljeća prikazuju pornografski filmovi, koji su tada trajali vrlo kratko, svega nekoliko minuta, i sadržajno su bili potpuno drugačiji od današnjih. Projekcije su se odvijale u današnjem Parku kralja Petra Krešimira, nasuprot Dvojnih vrata, a zanimljivo je da su dnevne, od 16 do 18 sati, bile predviđene za žene, a od 20 nadalje za muškarce. Bili su to događaji namijenjeni isključivo gospodi.

U Puli prostitucija, navodi Dukovski, postaje dijelom društvene stvarnosti, tipična gradska pojava. U bordelima su mnogi istarski mladići gubili nevinost. Dolazili bi sa sela u pratnji očeva, stričeva, ujaka, koji su od njih htjeli stvoriti muškarce tako što bi ih vodili u javne kuće. U bordelima je, pak, kaže Dukovski, vladala poslovna politika da se prvi seksualni odnos, prvi posjet njihovoj cijenjenoj kući nije naplaćivao. Bilo je i popusta, koji su se uglavnom odnosili na vojnike.

"Javne kuće u Puli nisu bile stjecište vrhunskih kurtizana, koje su mušterije privlačile ne samo lijepim i otmjenim izgledom i držanjem, nego i učenošću, kulturom, načitanošću i ponašanjem. Razlog je više no očit: Pula i Istra nisu bili mjesto čestog boravka industrijskih magnata, premda su oni znali posjetiti grad. Javne kuće bile su primjerene platežnoj moći sitnih i srednjih građanskih, pa čak i radničkih slojeva. Novačile su se od doseljenica iz svih krajeva Monarhije ili, što je rjeđe, iz okolnog ruralnog područja. Naposljetku, javne su kuće u Puli bila mjesta čestih ekscesa i erupcije nasilja prema prostitutkama, ali i među posjetiteljima, posebice između civila i vojnika. Tada je bilo težih ranjavanja iz vatrenog i hladnog oružja. Gosti su često bili pijani, grubi, nepristojni; jednom riječju nekultivirani", piše Dukovski. Jedna od prvih pulskih noćnih dama bila je opjevana Cosulich Patrizia. Ona je, kao što se u pjesmi "Addio Pola" navodi, svoje usluge pružala u bordelu u Ulici Castropola. Ali prvi kurberaj, kaže Dukovski, nije otvoren u Castropoli, već u Ciscuttijevoj, pri vrhu te ulice koja se spušta prema kazalištu.

Ilegalni blud

Mnogi Puležani će reći da su i ta ulica, ali i Flanatička bile poprište prostitucije u ono vrijeme. Dukovski kaže da su bludnice bile u čitavom starom gradu. Jer ne treba smetnuti s uma da je bilo više ilegalnih prostitutki od onih s regularnim papirima. Dukovski kaže da je ilegalnih prodavačica ljubavi bilo četverostruko više. No, mnoge od njih se zapravo nisu smatrale prostitutkama, već su, uz svoj posao (obično služavke, spremačice i slično), navečer znale imati po jednog klijenta, što im je predstavljalo dodatnu zaradu. Domaće djevojke bile su u manjini po bordelima, ali zato u velikoj većini kad se govori o ilegalnom bludu.

Dolazile su iz svih krajeva Istre - iz Kopra, s Poreštine, Buzeštine, Pazinštine… Cijela je Istra gravitirala prema Puli.

Dukovski, međutim, ističe da Pula, bez obzira na bogat noćni život, nije bila grad razvrata. Bila je jednostavno urbana sredina sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama. Pronašao je podatak da je potkraj 19. i početkom 20. stoljeća u Puli bilo otvoreno desetak javnih kuća - otvarale su se jedna za drugom, ali ih je istodobno radilo najviše sedam. "Njihov je broj teško utvrditi i često se mijenjao (najviše ih je bilo 11 u razdoblju 1914. - 1915.)… Njihovo otvaranje, uređenje, kućni red, boravak i djelatnost bio je reguliran Pravilnikom o javnim kućama, koji je do početka 20. stoljeća morao imati svaki grad koji je imao javne kuće. Dozvolu za otvaranje bordela izdavalo je gradsko redarstvo i to isključivo ženskim osobama starijima od 30 godina (madame) koje su bile nekažnjavane, premda su stvarni vlasnici bili muškarci. Bludnica je, pak, mogla biti ženska osoba koja je navršila 17 godina. U bordelu su smjele stanovati samo prijavljene prostitutke i vlasnica, a iznimno u nekim slučajevima je dopušteno da ondje stanuje i obitelj vlasnice te osoblje bordela, kao primjerice u javnoj kući Marije Contu u Puli. Javne su kuće trebale biti odijeljene od drugih kuća visokim zidom (što je samo ponekad bilo moguće), prozori su trebali biti zatvoreni, a cijelu noć je ispred kuće trebala gorjeti crvena svjetiljka. Sobe su morale biti čiste i uredne s umivaonikom".

Ljepša prošlost

U Usponu Konzula Istranina, prema pisanju Dukovskog, nalazila su se dva bordela. Jedna od tih kuća je srušena, ostao je tek visoki zid i zazidani ulaz koji je vodio u dvorište bordela. Pitamo jednu stanarku zna li da su tu bili bordeli. Gleda nas iznenađeno, ali ne i zgroženo. "Prvi put čujem da su tu bile javne kuće. Doduše, u Puli sam se nastanila nedavno, ali čula sam priče da su u zgradi u kojoj živim noćili bankari, koji su donosili ili odnosili novac u/iz trezora banke na Forumu. Nisam znala za bordele", kaže. Zanima je povijest grada pa kaže da će obavezno pročitati knjigu Dukovskog.

Opet se dižemo u Castropolu. Uvijek nas je fascinirala vila preko puta "bijelog" parkinga u blizini crkve sv. Franje. To je zapravo nekadašnji hotel Central, čije je pročelje gledalo na nekoliko javnih kuća preko puta. Danas je to stambena zgrada. Ispred srećemo vrtlara koji sređuje prekrasnu okućnicu. Sve na toj vili upućuje na neku ljepšu pulsku prošlost. Vrtlar ne zna za postojanje javnih kuća, ali uopće mu to ne zvuči neobično. "Pa bio je ovo grad vojnika i radnika", kaže. Puštamo ga njegovim palmama, s kojima kao da njeguje poseban odnos.

Najveće i najpoznatije javne kuće u Puli, piše Dukovski, nalazile su se u Ulici Castropola i na Usponu Konzula Istranina. Najveća se nalazila u Castropoli na broju 24. Nju je od 1904. do 1906. vodila bivša prostitutka, madame Gisella Kokoška. "Pula je od 1906. do 1914. s više od 58 tisuća stanovnika, uključujući i preko 16 tisuća vojnika, od kojih većim dijelom mornara, imala dovoljno legalnih javnih kuća, uvijek sa 60-ak do 80-ak prostitutki…".

Veliki problem predstavljale su spolno prenosive bolesti, iako je početna ideja

legalizacije prostitucije bila da se spriječi zaraza te da se smanji broj silovanja. Broj silovanja se doista smanjio, barem ako je, kaže Dukovski, suditi prema novinskim člancima, no to je i u ono vrijeme, kao i danas, bila tabu tema. Žene su rijetko prijavljivale počinitelje, jer su na sudu obično one bile optuživane za izazovnost, dok je silovatelj često bivao oslobođen.

Spolne bolesti

U ono su vrijeme kondomi bili skupi, izrađivali su se, kaže pulski povjesničar, od telećih crijeva i bili su višekratni. Moglo ih se vidjeti kako se suše među rubljem na štrikovima između kuća. Međutim, bili su prilično skupi, radnici ih nisu upotrebljavali, već samo gospoda. Zbog nepostojanja bilo kakve zaštite spolne su bolesti bile česte. Dukovski u knjizi spominje četiri prijateljice, 23-godišnje Antoniju i Domenicu s Brača, 21-godišnju Anu iz Drniša te Margaritu iz Mrzlih Vodica koje su zajedno živjele u blizini Portarate. Jedna od Bračanki te Goranka ubrzo su oboljele od sifilisa koji je tada bio neizlječiva, smrtonosna bolest. Tu je i 24-godišnja djevojka iz Austrije, koja je radila u javnoj kući u Clivo Capitolino (današnji Uspon Konzula Istranina). Ona je, nakon što je saznala da boluje od sifilisa, ispila otrov, ali je brzo prevezena u gradsku bolnicu gdje su je uspjeli spasiti.

Prema podacima iz pulske civilne bolnice iz 1906., od 4.345 pacijenata, 123 je bolovalo od neke spolne bolesti, najčešće od sifilisa i gonoreje. Dukovski iznosi podatak da je u Istri u razdoblju između 1924. i 1940. zabilježeno 109 smrtnih slučajeva od sifilisa, s time da se od te bolesti umiralo 10 do 12 godina nakon zaraze. "Godine 1936. u Pulsku provincijsku bolnicu zaprimljena je četverogodišnja djevojčica iz Pesara s dijagnozom sifilisa. U bolnici je ostala 73 dana, no nije poznato kako ga je dobila, ali znamo da je nakon terapije Neosalvarsanom, otpuštena izliječena".

Zanimljiv je i opis tadašnjeg noćnog života grada, punog "bizarnih noćnih scenografija i životnih performansa, 'noćnih pjevača' (cantadori notturni), skitnica, pijanih građana i posvađanih parova. U ulicama Donjeg grada, u trenutku kad se pali plinska rasvjeta, počinje jedan drukčiji život grada. Pijane, drske i prostačke pjesme iz gostionica u ulicama Abbazia, Barbacani, Tradonico, Kandler i Prolazu S. Niccolo razlijegale su se i miješale sa psovkama i nadvikivanjem na svim jezicima 'Dvojne Monarhije'".

Nakon Prvog svjetskog rata u najvećem se istarskom gradu naglo smanjuje broj bordela. Ostalo ih je tek četiri od nekadašnjih desetak. Zanimljivo da Crkva nije previše protestirala protiv prostitucije. "Odnos građana Pule prema javnim kućama i sve većem broju prostitutki nije bio idiličan, bez obzira na veliku posjećenost, jer pritužbi stanovnika starog dijela grada na noćnu galamu i prostačenje u sitne sate nije nedostajalo… Čak je i uredništvo pulskih novina L'Eco di Pola potkraj 1896. apeliralo na roditelje mladih djevojaka da im ne dopuste noćne 'promenade', kada je poznato što u noćnim satima djevojke mogu raditi izvan kuće".

U nekim su javnim kućama ekscesi bili uobičajeni, događala su se i ubojstva. Dukovski navodi događaj iz 1906. u kojem mornar Lorenzo Troszig iz pištolja teško ranjava prostitutku Lidiju Makkay. Lidija je nedavno razvedena, a na posao u javnoj kući nagnala ju je neimaština. Pretpostavlja se da je Lidijino ubojstvo naručio njezin bivši muž.

Uskratili im dozvolu

Stanovnici u blizini današnje Punte u Šijani 1934. protestiraju protiv premještanja jednog bordela iz Ulice Castropola u njihov kvart, pokraj tadašnje kasarne. Navode da nije primjereno tu djelatnost premjestiti u ulicu koja nosi naziv fašističkog "mučenika" Alfreda Sasseka. Općinske vlasti nisu uvažile njihov zahtjev i bordel je preseljen, no prethodno je promijenjen naziv ulice.

Poznata je činjenica da su stanovnici gradova i mjesta na jugu Istre, ulaskom Italije u Prvi svjetski rat, evakuirani u izbjegličke logore u Austriji, Češkoj i Mađarskoj. Ostali su samo oni koji su bili nužni za funkcioniranje. "Ostalo je samo ono stanovništvo koje je moglo pridonijeti ratnim naporima… Znajući, i pored svih kršćanskih skrupula i normi, da bi fiziološka napetost vrlo brzo dovela do psihičke napetosti, ali i pada morala, vojne su vlasti ne samo odobrile, nego i naredile ostanak u gradu nikome drugome nego prostitutkama". Međutim, tih godina raste broj oboljelih od sifilisa. Prema podacima koje je prikupio Dukovski, tijekom rata se u pulskoj civilnoj bolnici liječilo 12.437 osoba s područja Istre i Kvarnerskih otoka, od kojih su 683 prostitutke. Zanimljivo je da su u to vrijeme postoje i mobilne javne kuća, takozvane pokretne poljske prijateljske kuće, koje su posjećivale Sočansko ratište.

Pulske bordele odmah nakon okupacije Istre preventivno zatvara talijanska vlast. Popisane su sve licencirane prostitutke u Puli te ih se upućuje na sistematski pregled. "Onima zaraženima vojna je okupacijska vlast uskratila dozvolu za rad. Protjerivanje prostitutki iz Pule, odnosno Istre bez potvrde boravišta bilo je najčešće korišteno rješenje, često uz dodatak političke kvalifikacije protivnika Italije".

Pulski su bordeli bili trećerazredni u usporedbi s onima iz većih europskih gradova. Razlikovali su se u doba Austro-Ugarske i Italije. "Sami bordeli podsjećali su na gostionice, kakvih je u Puli, primjerice, bio velik broj, samo što je unutra bilo daleko mirnije. Nije se čuo žamor, buka ili pjevanje. U središnjoj prostoriji (dnevni boravak), koja je u stvari bila čekaonica i gdje je bio smješten šank, klijenti su mogli popiti piće s nekom od prostitutki koja im je prišla ili koju su odabrali, a poslije toga odlazili bi u sobu u kojoj je bio samo krevet i najosnovniji namještaj (komoda sa zrcalom, paravan), posuda s bokalom vode (gost je bio dužan oprati se prije odnosa), sapunom, ručnikom i kakvim jeftinim parfemom, što se sve dodatno plaćalo. Petkom je bordel bio zatvoren za javnost, prostitutke su odlazile u crkvu na ispovijed, a bilo je obavezno i zajedničko druženje", piše Dukovski.

Mlađe i ljepše

Posebna priča je hotelska prostitucija. Neki stariji Puležani pamte priče svojih starih o prodavačicama ljubavi u parku ispod hotela Riviera. S klijentima su potom završavale u hotelu. Dukovski navodi da to nije bilo karakteristično samo za Rivieru, već i za druge tadašnje hotele - Bolognu, Milano, Trieste, Centrale… Logična je pretpostavka da su se po finijim hotelima motale mlađe i ljepše prostitutke, a time i skuplje. Pulski povjesničar navodi i jedan kuriozitet iz polovice 1930-ih. Naime, u Puli je tada "ordinirala" i jedna Etiopljanka.

Nakon Drugog svjetskog rata, dolaskom jugoslavenske vlasti u Pulu, zatvaraju se svi bordeli. Još jednom, kao i u doba Italije, neke će prostitutke biti protjerane. Nova vlast one djevojke koje je zatekla u javnim kućama prvo šalje na "radnu rehabilitaciju", a zatim doma. Talijanke odlaze u Italiju, a domaće se djevojke vraćaju u svoja rodna mjesta. Legalna prostitucija u Jugoslaviji više ne postoji. Ona ilegalna, uz koju se vezuje razni kriminal, ostaje do današnjih dana, iako se o njoj ne govori, vrlo rijetko se spominje na novinskim stranicama i u policijskim izvještajima. Jednostavno, pravimo se da je nema.

Kriminalci iz Pule bave se trgovinom bijelim robljem

Uz ilegalnu prostituciju obično se vezuje pojam trgovine bijelim robljem. U našoj arhivi iz 1992. godine nalazimo dramatično pismo čitatelja, grupe roditelja.

"Mi, kao predstavnici grupe građana, obraćamo se ovim putem javnosti. Prvo, s namjerom da upozorimo građanstvo na opasnost koja im prijeti od pojave organiziranog kriminala međunarodnog značaja. Drugo, da potaknemo nadležne institucije (MUP) da nešto poduzmu, jer na našim slučajevima nisu gotovo ništa učinili. Dapače, znamo da su pojedine osobe iz MUP-a veoma dobro upoznate s onime što se zbiva, da ne upotrijebimo težu riječ. Naime, naši slučajevi, koliko god izgledali nepovezani, imaju zajedničku osnovu. Mi smo roditelji djevojaka, koje su bile organizirano prebačene u inozemstvo.

U Puli djeluje grupa kriminalaca s međunarodnim vezama (najviše u Italiji), kojoj je, uz razni drugi kriminal (šverc zlatom, devizama, drogom, automobilima), osnovna trgovina bijelim robljem. U posljednje vrijeme najčešće žrtve su maloljetne i mlađe punoljetne osobe, iz redova izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Njima se nudi posao i smještaj u inozemstvu, a u pravilu završavaju u prostituciji. One uglavnom idu dobrovoljno, na osnovu lažnih obećanja, te se prebacuju ilegalno preko granice, često uz pribavljene krivotvorene osobne isprave.

Drugi način je onaj kako su završila naša djeca. One su, direktno ili preko posrednika, stupajući u kontakt s navedenim kriminalcima, ne znajući, a u jednom slučaju i na silu, dobile drogu u piću. Od započetih kontakata s tim kriminalcima njihovo se ponašanje prema okolini, a naročito prema porodici, drastično mijenja. Počinju se ponašati arogantno i drsko, izražavajući otvoreno mržnju prema članovima porodice, zapostavljajući svoje obaveze u školi i drugdje, pričajući naokolo kako žele pobjeći od kuće i otići u inozemstvo. Sve češće borave s tim kriminalcima, pa s njima u nekim slučajevima počnu i živjeti, sve dok ih ne prebace u inozemstvo. Od kuće odlaze iznenada i nenajavljeno, ne noseći nikakvu garderobu, poneke od njih unište ili sklone sve svoje fotografije.

Odlaze bez dinara u džepu, osim u jednom slučaju gdje je maloljetna osoba od 15 i pol godina, koja je kasnije trebala završiti u prostituciji na Bliskom istoku, odnijela iz kuće svu ušteđevinu roditelja u visini od 100.000 DEM, ali ta je akcija bila posebno isplanirana. Još se do dandanas nije utvrdilo kako to da je toj maloljetnoj osobi uručena putna isprava, koja nije sadržavala njene osnovne podatke, a istog je dana djevojka i nestala. Mnoge od ovih djevojaka ne jave se nikad više svojim roditeljima", pišu roditelji.

U dvije godine tri prijave

Posljednja velika policijska akcija suzbijanja ilegalne prostitucije u Istri, barem prema objavama u našem listu, bila je ona pod nazivom "Zeko", Tada je uhićeno osam osoba. Jedna od njih, Ivana K., je u Rovinju, Poreču, Puli, Pazinu i Rijeci usluge pružala do ljeta 2012. Inače, policija je tijekom 2012. i 2013. godine na području Istre prekršajno prijavila tri ženske osobe zbog prostitucije.

ROVINJ JE IMAO MANJE KUPLERAJA OD PULE, ALI ONAJ U BETLEHEMU JE IMAO SOLIDNU REPUTACIJU: Bile su dvije javne kuće i sestre koje su to obavljale u kućnoj radinosti

Današnja Pazinska ulica u starogradskoj jezgri Rovinja nekada se zvala via Dietro Spirito Santo ili u prijevodu ulica iza Svetog Duha. Razlog tog naoko bizarnog i, s obzirom na temu, pikantnog naziva je jednostavan, čak banalan: kratka ulica počinje iza crkvice Svetog Duha koje više nema, jer su je lopatama i pikunima srušili učenici rovinjske gimnazije neposredno nakon Drugog svjetskog rata u sklopu tadašnjeg odgojnog programa obračunavanja sa simbolima religije. Na drugom katu zgrade koja je obilježena uskim kamenim baladurom, pored kojega je smještena mala kamena kapelica, živjele su sestre Simonetti. Dvije mlade i, kažu, vrlo zgodne sestre pretvorile su dom u kućnu radinost, u privatni bordel. Baka, koja je za vrijeme Italije živjela u toj ulici, pričala mi je da su okolni stanari doživljavali česte neugodnosti: mornari, vojnici, karabinjeri, putnici promašili bi ulaz ili kat i pokucali na kriva vrata. Izgleda da su sestre bile vrlo aktivne jer je noću bilo prometno kroz sva četiri godišnja doba.

Polaganje ispita

Prema dostupnim podacima, izgleda da je Rovinj do 1945. raspolagao sa dvije registrirane javne kuće. Prva i najpoznatija nalazila se u današnjoj Vodnjanskoj ulici, vjerojatno u jednoj od zgrada koje okružuju mali trg. Ulica se nekad zvala Via Betlemme (ulica Betlehem) i u vrijeme kada joj je pripisan naziv, dogodio se mali škandal s obzirom na neukusni spoj kupleraja s nazivom mjesta Isusovog rođenja. Druga javna kuća se navodno nalazila u današnjoj ulici Švalba, ali nema pouzdanih informacija o točnom mjestu. Zanimljivo, i ta ulica čuva anegdotu: za vrijeme fašizma stari naziv Dietrocastello (iza tvrđave) zamijenjen je s Via Mussolini. S obzirom na dvojaki značaj talijanske imenice via (može se tumačiti kao imperativ - idi ća), netko je noću ispod table dodao: magari subito (makar odmah).

Za vrijeme fašizma javne su kuće bile pod neposrednom kontrolom vlasti i režima: kurve bi se brže i jednostavnije zapošljavale uz predočenje partijske iskaznice koja je 1938. postala obavezni uvjet. Djevojke su, prije nego što bi se zaposlile, morale polagati ispit i odraditi strukovno razdoblje prakse u nekoj državnoj javnoj kući. Država je provodila strogu zdravstvenu kontrolu: djevojke su dva puta tjedno prolazile liječničku kontrolu, a svaka je javna kuća bila opskrbljena potrebnim lijekovima. Petak je bio dan odmora i tog dana u posjet je dolazio svećenik koji je obavljao pričest i ispovijest, razgovor sa svevišnjim bio je obavezan. Prostitutke se nisu mogle udavati, a kad bi se dogodio porod, dijete je prelazilo na njegu sirotišta, dok bi općina preuzela pokrivanje polovice mjesečnih troškova.

Poznata pjesma

Javne su kuće bile rangirane po kvaliteti ponude: nije poznato s kolikim su se zvjezdicama dičili rovinjski bordeli, priča se da je javna kuća u Betlehemu uživala pristojnu reputaciju. Mladi zaljubljenik u starine iz susjedne regije Friuli Venezia Giulia, Davide Scarpa, sasvim je slučajno u jednom magazinu u mjestu Casarsa pronašao pun kamion raznih predmeta i pisanih dokumenata (među ostalim i dnevnik jedne kurve) iz javnih kuća između dva rata. Zanimljiv je cjenik bordela u Udinama iz 1932. godine sastavljen po dužini provoda: dvadeset minuta seksa koštalo je 2,9 lira, pola sata 3,5 lira, sat vremena 6,5 lira, a dva sata (maksimum) 10,5 lira. U ono vrijeme jedan je kvalificirani radnik primao u prosjeku mjesečnu plaću od 30 lira pa se tridesetih godina u Italiji pa i Rovinju pjevala poznata pjesma "Se potessi avere mille lire al mese" (Ah, kad bi ima tisuću lira mjesečno...).

Uspostavom komunizma javne su kuće zatvorene, u Italiji su ukinute 1958. godine zakonom koji je izglasan u parlamentu (poznati zakon Merlin). Dakako, to zanimanje u Rovinju nije iščezlo: i u poslijeratnom razdoblju bilo je djevojaka koja su poluslužbeno obavljale usluge, govorim o domicilnom ženskom stanovništvu. Njihov je rad bio gotovo javan, poznate su bile oštarije i noćni lokali gdje su se okupljale, ali to je već novija povijest Rovinja o kojoj valja progovoriti s diskrecijom. (Bojan ŽIŽOVIĆ, Elio VELAN)

<![if !supportEmptyParas]> <![endif]>