PIŠE MIRJANA VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ
Psikologija
Još je Matan, švercer škije i zlata, u "Prosjacima i sinovima" proniknuo u um suvremenog potrošača.
Psikologija je to, upirao bi prstom znakovito u čelo, dok bi prijanima objašnjavao kako Švabicama prodati zlato. Prvo daš Švabici, onako bez obaveze da nosi narukvicu i pokaže je svojim prijateljicama, a narukvica joj se u tih deset dana zalijepi za kožu, ma kakvi kožu, za koštanu srčiku joj se zalijepi.
- Psikički je to, moj Šunje, psikički, poučavao je Matan svog prijana tajnama zanata dok ga je dektiva pratila u stopu.
Tako se to radi, lipi moji.
Psikologija je, u međuvremenu, dobila novi naziv, marketing, angažirana je sva sila stručnjaka i učenih, mudrih glava koji podučavaju kako plasirati proizvod, o tome se uči na fakultetima, na posebnim usmjerenjima, na marketingu se doktorira, no suština je ostala ista. Zaigrati na emocije potrošača, uvjeriti ga da mu je upravo taj "zlatni" komad potreban, da mu je prirastao srcu, da ga je oduševio, da se u njega zaljubio, da ga mora imati, bez obzira na cijenu.
Na tu psihološku kartu zaigrala je i nova istarska trgovačka meka u Puli, Max City, nova tvornica novca. Već prvog dana, kad se masa zaglavila na ulaznim vratima i pohrlila po bon od 150 kuna koji će potrošiti na još jedan par traperica. Koje do jučer nisu bile potrebne. Jer nije bilo šoping centra. Opet, šoping centar je potreban, jer gdje ćeš kupiti rifle kad se stare raspadnu? Nećeš valjda odlaziti u Trst da bi kupio banalnu stvar poput traperica ili udobnih kožnih cipela?
I tu bi negdje, na toj skliskoj granici između potrebe i konzumerizma, svatko trebao postaviti vlastitu psihološku granicu. Na koncu, to je i čisto utilitarno pitanje: gdje ćeš, u koliko prostran ormar, posložiti svu tu silnu garderobu ukoliko nisi Paris Hilton?
Poznajem ljude koji odjeću drže u plastičnim vrećama u podrumima i garažama, jer u ormarima više nema mjesta. Tad sam sretna što imam samo dva komada traperica. Jedne ukradene djetetu. Ali, nije da ne volim trošiti. Obožavam trošiti. I mene obuzimaju emocije. Zlatne Matanove negve utisnule su mi se u gležnjeve, stišću me do krvi. Istina, hvata me nervoza i stres u bučnom šoping gradu, kad me gurkaju između štendera, kad moram čekati red za kabinu. Što mi to treba, pitam se, bole me noge od glavinjanja po dućanima veličine nogometnog igrališta, umjesto da kuliram na kavi.
Nekad se u Trst moralo po traperice, u Trst se moralo po sapun, po autodijelove, u Trst se moralo po motornu pilu, a kad bi vas Slovenac na granici upitao imate li kakvu žagu za prijaviti, cijela bi familija odlučno zavrtila glavama sjedeći na sicevima u kojima bi pila bila zakamuflirana. Iz jedne krajnosti slijedio je ulet u drugu. Pula se polako amerikanizira, šoping centar postaje drugi dom, mjesto izlaska i potrošnje. Sjećam se poznanika koji je, boraveći u Americi, poželio kupiti jogurt s okusom jogurta. Nije ga uspio pronaći. Među milijun čašica zapamtio je jogurt s okusom Coca Cole.
Pa ti biraj.
Psikologija je to.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
