Prestala sam vjerovati da će za mene svanuti jutro. Ništa i nitko nije mogao utjecati na mene ja sam samo željela umrijeti, objašnjava Vesna. Danas je vedra i nasmijana. Ne razmišlja o smrti. Kaže da još uvijek na Zemlji mora nešto odraditi. Vratila sam se iz mrtvih. Za ovaj Božić imam listu želja

Ne želim ništa ispod bora, rekla je. Baš ništa? zabrinuto je upitala psihologica Vesnu. Odgovor pacijentice bio je kategorički. Ništa! Nemam nikakvu želju. Bila je 2017. godina. Vesna je zapala u stanje teške depresije nakon niza tragičnih životnih događaja. Deset dana nakon iznenadne očeve smrti, u 46. godini preživjela je moždani udar koji joj je potpuno oduzeo lijevu stranu tijela. Dok je ležala u bolnici napola oduzeta, u pelenama, pronašli su joj anomaliju na srcu. Imala je od rođenja na srcu rupu od 2 i pol centimetra. Morali su je hitno operirati jer su pretpostavljali da joj je ugrušak u mozak prošao kroz tu rupu na srcu i da bi se to moglo ponoviti. Uslijedio je epileptični napad. Dakle, smrt oca i nekoliko teških dijagnoza bili su previše. Slomila se. Bila je na dnu.

Jedna od najčešćih psihičkih bolesti današnjice, depresija, i dalje je obavijena velom srama. Oni koji priznaju da imaju dijagnozu, stigmatizirani su u društvu. Zato Vesna nije htjela izaći u javnost imenom i prezimenom. Strah je veći od njezinog velikog osmijeha koji danas ima na licu nakon što je izašla iz mračnog tunela.

Pet posto depresivnih

I nije sama u tome. Smatra se da u Hrvatskoj oko pet posto stanovništva boluje od depresivnog poremećaja. Ipak, o depresivnosti Hrvata govori i činjenica da se na sredstva za smirenje i lijekove protiv depresije godišnje potroši čak 160 milijuna kuna, a posljednjih godina njihova se upotreba samo povećava. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, od depresije danas boluje oko 300 do 350 milijuna ljudi, a do 2020. godine ona će postati drugi globalni zdravstveni problem, odnosno prvi u ženskoj populaciji. Iako je to postao ozbiljan javno zdravstveni problem, nevidljiva bolest duše i dalje nije prihvaćena, zato će Vesna u ovoj priči ostati Vesna, što nije njezino pravo ime. Ovo je božićna priča o toj ženi, hrabrosti i nadi.

- Život me nije mazio. Otac moje kćerke ostavio me kada sam zatrudnjela. Tada sam sama sebi rekla da ću sve napraviti da osiguram dom sebi i mojoj djevojčici. I uspjela sam. Radila sam nekoliko poslova, odricala se svega i sama sagradila kuću, priča nam Vesna u prekrasnoj kući u malom zaseoku nadomak Žminja.

- Mogla sam sve. Podigla sam svoju kćer, osigurala egzistenciju, ostvarila vezu. Nosila sam se sa svim nedaćama što život nosi. Opterećivali su me problemi na poslu, ali nosila sam se sa svime. No, kad sam pokopala oca na dan kada bi proslavio svoj 67. rođendan uslijedio je domino efekt - moždani udar, srce, epilepsija, pankreatitis, priča Vesna kojoj je prošle godine pronađena lezija na mozgu i trenutno se sumnja na multiplu sklerozu. Vedra je i nasmijana, unatoč dijagnozama. Kaže da je dobro u glavi, a to je, veli ona, važnije od ostalih zdravstvenih problema. Depresije se samo prisjeća.

- Nakon svega što mi se zaredalo, ništa i nitko me nije zanimao. Partner mi je govorio da izgledam kao pust. Meni je bilo totalno svejedno kako izgledam. Željela sam samo ležati u krevetu pod dekicom, biti udaljena od svih i nikoga ne vidjeti, kaže Vesna uz konstataciju da ju je u tom trenutku bolest udaljila od svih ljudi, čak i od vlastite kćerke koja joj je u životu - sve. Jedan dan kćer je došla s groblja i rekla da bi radije da je nosila cvijeće meni na grob nego djedu. Čak me ni to nije pomaknulo. Prestala sam vjerovati da će za mene svanuti jutro. Ništa i nitko nije mogao utjecati na mene. Samo sam željela umrijeti, objašnjava Vesna svoje stanje prije dvije godine.

Ni na nebu, ni na zemlji

Obitelj ju je tada jedva odvela u Opatiju na rehabilitaciju za operaciju srca. Odbijala je sve terapije, jer u beskrajnom duševnom i psihičkom ambisu nije bilo mjesta za ništa i nikoga.

U Opatiji je fizioterapeut prvi posumnjao na depresiju.

- Prvi me dan pitao hoćemo li vježbati. Rekla sam da neću. Bilo mi je bitno da umrem kao moj tata, jer tako bi se svi moji problemi riješili. Tri dana nisam htjela vježbati. Četvrti dan, bila je sunčana subota, odveo me na četvrti kat gdje puca prekrasan pogled na Kvarner. Tada mi je rekao "Mi smo sada na nebu. Dolje si pokopana." Gledam dolje i kažem "Valjda". Bila sam uvjerena da sam umrla. Jedan autobus je iskrcao ljude i on mi je rekao "Vidi, došli su ti na pogreb. I što sad? Pogreb je prošao, više te se nitko ni ne sjeti." Rekla sam da nema veze, jer sam sada sa svojim tatom. Kako su prolazili ljudi on mi je rekao: “Pogledaj, oni samo dođu i prođu. Pogledaj tamo da vidimo što je u tvojoj kući." Pitala sam ga kako ću vidjeti kad nisam tamo, a on mi je rekao da mi s neba vidimo sve. Nastavio je. Tvoj muž si je našao novu kokoš. Ti si se mučila za kuću i naslijedila ju je neka ovca koja ti maltretira kćer. Odgovorila sam da će se kćer snaći. Nije mi bilo stalo do nikoga. Onda je promijenio priču i rekao. A zašto se ti ne bi vratila pa da tu kokoš pošalješ van i živiš u svojoj kući. Ja sam i dalje na ogradi i gledam dolje, a on će meni, gledaj, nitko ti ni ne dolazi na groblje i ne pali ti svijeću. Ja uporno gledam dolje. U tom trenutku nisam znala gdje sam. Jesam li stvarno umrla ili nisam. Bila sam ni na nebu ni na zemlji. Drugi dan, kada sam shvatila da mi nitko ne dolazi na grob nešto me štrecnulo i pomislila sam da bih se ipak mogla vratiti kući, priča Vesna napominjući da je to bio mali okidač koji ju je natjerao na vježbanje te se kući vratila sa štakom. Shvatila je da treba pomoć. Otišla je kod psihijatrice. Ispalo je da zbog epilepsije ne smije uzimati nikakve lijekove, pa je upućena psihologici Jasni Sloković u Pazin.

- Rekla sam joj tada da radim posao koji mrzim iz dna duše, da živim u kući koja mi se gadi, priča Vesna.

Izvan tunela depresije, u stvarnosti je priča kudikamo drugačija. Vesna je njegovateljica u staračkom domu. Predana je svom iznimno teškom poslu. Obožava kuću koju je sama sagradila. No, depresija proždire realnu sliku. Rehabilitaciju od moždanog udara čekala je godinu i pol dana. Bila je kod kuće. Istovremeno ju je stalno proganjala nepravda s posla gdje je za jedan događaj bila krivo optužena. Na invalidnoj komisiji su joj napisali da nemaju osnove da joj odrede smanjenu radnu sposobnost. U Zagrebu su joj rekli da jedino bez glave može dobiti mirovinu. Silne, gotovo fatalne dijagnoze, nemilosrdnom sustavu ne znače ništa. Bespomoćna, s osjećajem da je nepotrebna, samo je sve dublje tonula.

Torbice i buvljak

- Jednog dana psihologica mi je rekla da ima odličan posao za mene. Nezainteresirano sam je pogledala, a ona je spomenula buvljak, mjesto gdje ima ljudi, nitko te ne zna i ne osuđuje. Bilo mi je čudno, ali pristala sam, nekako sam dala šansu prijedlogu, priča Vesna.

Dva mjeseca muž ju je nedjeljom vozio na buvljak u Rojc u Puli. To je bio jedini način da je izvuče iz kuće. Malo po malo, nakon dva mjeseca bivala je sve bolje. Rad i kreativnost su je izvukli.

- U tom razdoblju jedna mi je gospođa donijela dvije ogromne vreće materijala i robe. Kako sam završila za krojačicu, oduvijek sam šivala. Počela sam šivati torbice. Sa svakom torbicom osjećala sam se sve bolje. Počela sam opet peči kolače. Bila je to moja terapija. Torbice su bile moji antidepresivi, moje tablete, a buvljak grupna terapija. Bila sam među ljudima koji me ne osuđuju. Kad sam na buvljaku zaradila 300 kuna, osjetila sam se korisno. Puno mi je to značilo, psihički i financijski s obzirom na tadašnji prihod od 1.500 kuna i kredit od 1.800 kuna, priča Vesna.

Prošle je godine otišla u Lipik na rehabilitaciju.

- Takva koncentracija dobrih ljudi je nevjerojatna. Tamo sam se počela opet smijati, veselo će Vesna.

Priznaje da je ponekad ulovi tuga, koja ipak prođe. Danas se smije i kaže da ima smisla boriti se. Prestala je uzimati stvari k srcu. Vesna danas ne razmišlja o smrti, kaže da još uvijek na Zemlji mora nešto odraditi. Vratila sam se iz mrtvih, zaključuje. Na pitanje s početka teksta ima odgovor. Za ovaj Božić ima listu želja, a to je prema psihologici jako dobar znak.

- Kao prvo želim si jednu lijepu ogrlicu od bijelog zlata. Onda se želim prošetati negdje gdje je lijepi Advent. Želim otputovati na Plitvice. Želim posjetiti prijateljicu u Slatini i jednoj osobi koju sam upoznala u Lipiku pokloniti torbicu, puna je želja Vesna širokog osmijeha i sijede kose poput anđela koji je ipak ostao na zemlji.

Riječ psihijatra 

Budući da je depresija sve veći zdravstveni problem koja je prema statistikama, paradoksalno prisutna u najveselijem djelu godine razgovarali smo s psihijatricom pulske Opće bolnice dr. Evom Zorjan Sponza.

- Svaka depresija ima svoje lice. Depresija se ubraja u jednu od prvih opisanih bolesti u povijesti medicine i jedna je od najčešćih mentalnih poremećaja. Od početka 20. stoljeća raste broj oboljelih od depresije. Prema podacima 1996. godine depresija je bila na četvrtom mjestu svih oboljenja, 2004. popela se na treće, a pretpostavlja se da će 2020. postati drugi javno zdravstvenim problem, a za deseta godina predviđa se da će postati prvi.

-Uslijed čega je takav strelovit porast depresije?

- Posljedica je to svega - karaktera, stilova života i stresa.

Kod žena dva puta veći rizik

- Koje su rizične skupine?

- Rizik za nekom depresivnom epizodom ima između 20 i 30 posto populacije. Svaka peta žena i svaki deseti muškarac tijekom života iskusi jednu ozbiljniju depresivnu epizodu. Depresija se može javiti u bilo kojoj dobi, a najčešće se javlja između 20 i 40 godine života. U današnje vrijeme tendencija je da sve mlađe osobe imaju depresivne epizode. U SAD-u, primjerice, lijekovi za depresiju su registrirani od osme godine života.

-Što je to depresivna epizoda?

- Glavni simptomi su sniženo raspoloženje, gubitak interesa, zadovoljstva i gubitak energije. Sporedni simptomi su psihomotorna usporenost, letargija, izostanak razgovora, gubitak koncentracije, slabije spavanje, buđenje tijekom noći i ranojutarnje buđenje, gubitak tjelesne težine, osjećaj krivnje i bespomoćnosti te smanjeno samopouzdanje. Nekada se javljaju i psihotični simptomi poput sumanutih ideja krivnje poput toga da će završiti u zatvoru, financijske propasti i smrtne bolesti. Tu je i suicidalnost. Glavni i sporedni simptomi moraju trajati barem dva tjedna da bi se to moglo okarakterizirati kao depresivna epizoda.

- Što ako se depresija ne liječi. Mnogi misle da sami mogu s time izaći na kraj te da dobro podnose to stanje?

- Vrlo često su mišljenja okoline i samih oboljelih da ne postoji depresija i da je to slabost karaktera, posljedica neke situacije koju ne mogu riješiti i da će to proći samo od sebe. Zbog stigme i osude okoline da nisu dovoljno jaki, hrabri i ne znaju se suočiti sa životom i riješiti problem, mnogi se ne javljaju na liječenje. Nažalost, liječenje u ustanovi je i dalje stigma. Neliječena depresivna epizoda može potrajati više mjeseci. Klinička slika je dublja i samim time oporavak je duži.

-Zašto dolazi do depresije?

- Depresija nastaje kao posljedica interakcije više čimbenika koji se mogu podijeliti u biološke, psihološke i socijalne. Biološki čimbenici su ženski spol. Smatra se da žena ima dva puta veći rizik od obolijevanja od depresivne epizode. Potom je utjecaj genetike. Rodbina oboljelog od depresije ima dva do tri puta veći rizik od obolijevanja. Također su vrlo rizični oboljeli od kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih bolesti. Tu je i promjena na razini neurotransmitera – serotonina, noradrenalina i dopamina. U psihološke čimbenike spadaju traumatska događanja u djetinjstvu, nedostatak topline u djetinjstvu, osobe koje su tijekom života stvorile model bespomoćnosti da oni i okolina nisu dovoljno dobri. Zatim perfekcionisti, pretjerano odgovorni, osobe s pasivnom ovisnom crtom ličnosti koji nemaju dovoljno razvijene socijalne vještine ili strategije suočavanja sa stresom.

Od socijalnih čimbenika je stres. Pod to spada gubitak emocionalno bliske osobe, prekid emocionalne veze, razvod, poteškoće na poslu, financijske poteškoće i poteškoće u parterskim odnosima te gubitak posla. Dakle, sve skupa psihološki, biološki i socijalni čimbenici mogu doprinijeti razvoju depresivne epizode.

Važna podrška i terapija

- Kako se liječiti od depresije?

- Pristup svakoj osobi je individualan. Kod blago depresivne epizode preporuča se kognitivno bihevioralna psihoterapija. Dakle rad na bazičnim uvjerenjima, na mehanizmima koji su doveli do depresivne epizode, na razvijanju socijalnih vještina, na suočavanju sa stresom. Za srednje tešku ili tešku depresivnu epizodu s psihotičnim simptoma preporuča se uz psihoterapiju i farmakoterapija gdje se koriste antidepresivi, anksiolitici i hipnotici. Kod ljudi postoje predrasude da lijekovi izazivaju ovisnost, stvaraju letargičnost, što je pogrešno. Cilj lijekova je da čovjeka vrate u prijašnje stanje kako bi mogao normalno funkcionirati. Antidepresivi ne stvaraju ovisnost. Potrebno je tri do četiri tjedna da počinju djelovati i treba ih uzimati par mjeseci dok se čovjek ne vrati na prijašnje stanje funkcioniranja. Pacijentu je iznimno važna podrška i razumijevanje obitelji i prijatelja, a ne osuđivanje. Ako je netko u depresivnoj epizodi ne znači da je samo lijen, da mu nije ništa, da ima problem koji ne zna riješiti, da je nezainteresiran i nesposoban. Potrebna je podrška obitelji, emocionalno bliskih osoba i društva. O tome bi se trebalo više razgovarati i zajednica bi trebala biti osvještenija kako bi se čovjek lakše mogao vratiti u radnu i socijalnu sredinu iz koje s povukao.

Srednje teško i teško depresivno stanje je stanje koje u potpunosti prožima cijelo biće i utječe na svakodnevnicu – ta osoba ne funkcionira radno niti socijalno u svojoj sredini i obiteljskom okruženju. Nerazumijevanje okoline samo produbljuje to stanje i doprinosi nepovjerenju, povlačenju i pogoršanju.

- Koja je razlika između tuge i depresije?

- Tuga je osjećaj sniženog raspoloženja i bezvoljnosti, ali nije u potpunosti prožimajući osjećaj kao u depresivnoj epizodi i ne dovodi do potpune izolacije, povlačenje u sebe. Iako se osjeća tužno osoba ima vjeru i nadu, i dalje se druži s prijateljima i izlazi. Depresija pak u potpunosti prožima cijelo biće i dovodi do gubitka funkcioniranja na svim razinama.

-Koliko depresivnih pacijenata počini samoubojstvo?

-Oko 15 posto.

Kultura lažnog sjaja

- Brojke govore da je depresija u stalnom porastu. Zbog čega?

-U današnje vrijeme stil života koji promovira da smo svi mladi, lijepi, zdravi, uspješni, sretni, nasmijani s puno novaca, dakle život sa reklama. To je nešto što nam nameće današnja kultura i stil života koji stvara nerealna očekivanja i neke ciljeve koje ne možemo nikada dosegnuti. To kod nas stvara osjećaj da smo nedovoljno efikasni, sposobni, lijepi, bogati. Sve to može dovesti do frustracije, tuge, pa i depresije.

-U periodu smo zimske, odnosno sezonske depresije.

- Taj termin se prvi put počeo upotrebljavati 80-ih godina prošlog stoljeća. Za očekivati jer prosinac i siječanj je kičen, pun blagdana u kojem sve mora biti divno. Tu su sjajni trgovački centri, šarenilo, blještavilo, sjaj. Svugdje oko nas su reklame gdje se svi, vole ljube, cijene. Sve je na nivou izvrsnosti. Izgubimo se u svemu tome i osjećamo se neprilagođeni. Stvar je u tome da budemo zadovoljni s onim što imamo.

-Dijeli nas svega dva tjedna do praznika. Kako se zaštiti od depresivne epizode ?

-U blagdansko vrijeme depresiji su skloni ljudi koji su nedavno prekinuli emocionalnu vezu, razboljeli se, izgubili radno mjesto mogu upasti u depresivnu epizodu. Treba sačuvati vrijednosti koje imamo cijelu godinu. Dakle, biti usmjereni na obitelj, prijatelje i zdrave odnose koje imamo s njima. Ne dozvolimo da na nas utječe svjetlo, reklame i blještavilo konzumerizma. 

Povezane vijesti

• Umijeće života: Lijekovima i razgovorom protiv depresije
• Umijeće života: Sabotiram samog sebe
• Tjeskoba i depresija povezani s fizičkim bolestima kod tinejdžera