Predlažem da istražite zašto danas Istarska županija nema, odnosno ne radi Županijsko povjerenstvo za ravnopravnost spolova. Postoji, ali ne radi, nisu aktivni, ne sastaju se, niti išta rade. Isto tako, zašto nema pulskog povjerenstva za ravnopravnost spolova? Dvijetisuće i neke godine zajedno s tadašnjom članicom Županijskog povjerenstva Jadrankom Černjul, potaknula sam osnivanje pulskog Povjerenstva. To je također indikativno, kaže Branka Žužić

Uoči Međunarodnog dana žena aktivistkinje podsjećaju na činjenicu da su u Hrvatskoj, u 21. stoljeću, usprkos pozitivnoj zakonskoj regulativi, žene često građanke drugog reda. Još uvijek su podzastupljene u politici i upravama javnih poduzeća i sektora, u prosjeku su obrazovanije, a zarađuju svega 88 posto plaće koju dobiva muškarac iste stručne spreme. S druge strane, mnoge žene izložene su nasilju u obitelji.

Branka Žužić, poznata pulska novinarka i aktivistkinja, glasnogovornica i jedna od osnivačica Sigurne kuća Istra, kaže da žene i muškarci u Hrvatskoj još nisu ravnopravni.

- Za to postoje brojni primjeri. Krenut ću od političke podzastupljenosti žena u izvršnoj i predstavničkoj vlasti. Činjenica je da ovako loš saborski saziv po pitanju zastupljenosti žena još nismo imali: svega je 19 posto žena zastupnica u Saboru. Na inauguraciji novog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića bilo je evidentno da je zapravo to bio party za mušku elitu s obzirom da smo mogli vidjeti uglavnom visokopozicionirane političare, čelnike Sabora, s iznimkom prve dame i ustavne sutkinje.

- Milanović ima sedam savjetnika, među kojima su samo dvije žene.

- I to također govori o odnosu prema ženama. Ali, situacija na lokalnoj razini također nije zadovoljavajuća. Samo bih podsjetila da je Povjerenstvo za ravnopravnost spolova Istarske županije davne 2003. donijelo Deklaraciju o promicanju jednakosti spolova. Predsjednica tog tijela bila je tadašnja pročelnica za zdravstvo Sonja Grozić Živolić.

- I vi ste bili u tom povjerenstvu?

- Ja sam bila članica u tom, ali i idućem mandatu, kad je Povjerenstvo vodila Viviana Benussi, sadašnja dožupanica. Ali, u vrijeme Grozić Živolić krenuli smo žestoko, pokrenuli brojne akcije, inicirali smo osnivanje Sigurne kuće Istra, koja djeluje od 2006. na dvije tajne lokacije. Danas je zaštita žena i djece žrtava obiteljskog nasilja, ne samo u Istri, nego i preko Učke, nezamisliva bez Sigurne kuće Istra, s obzirom da ovdje utočište nalaze i žene žrtve obiteljskog nasilja iz ostalih krajeva Hrvatske. Predlažem da istražite zašto danas Istarska županija nema, odnosno ne radi Županijsko povjerenstvo za ravnopravnost spolova. Ono postoji, ali ne radi, nisu aktivni, ne sastaju se, niti išta rade. Isto tako, zašto nema pulskog povjerenstva za ravnopravnost spolova? Dvijetisuće i neke godine zajedno s tadašnjom članicom Županijskog povjerenstva Jadrankom Černjul, potaknula sam osnivanje pulskog Povjerenstva za ravnopravnost spolova. To je također indikativno.

Kad je riječ o političkoj zastupljenosti žena, samo ću reći da je istarski župan Valter Flego 2015. potpisao Europsku povelju o ravnopravnosti spolova na lokalnoj razini, u nazočnosti tadašnje predsjednice Povjerenstva za ravnopravnost spolova Viviane Benussi koja je bila dožupanica. Već onda sam komentirala: bit će zanimljivo vidjeti, nakon što je u Istri potpisana Povelja, hoće li se povećati participacija žena u izvršnoj vlasti. Činjenica je da je u Istri, posebno u Skupštini IŽ-a, u gradskim i općinskim vijećima zaista zadovoljavajuća zastupljenost žena. Međutim u izvršnoj vlasti ih nema. U Istri nemamo već godinama županice. Koliko znam, nemamo ni gradonačelnice, a ako se ne varam, imamo samo dvije načelnice, u Raši i Lanišću.

- To znači da sve važne odluke donose muškarci, a žene tu samo figuriraju?

- Kad sam hvalila Povjerenstvo, prvo gdje smo puno radili, vodila sam okrugle stolove, tribine, gdje su bili predstavnici svih političkih stranaka, naravno i vladajućeg IDS-a. I stvarno smo tad vršili pritisak na lidere političkih stranaka da kod kreiranja izbornih lista moraju poštivati žensku kvotu od 40 posto.

- Ali nije dovoljna samo kvota, nego uključenost u donošenje odluka.

- Kada se sastavljaju liste, redoslijed bi trebao biti žena -muškarac ili muškarac - žena, a što oni rade, da zadovolje formu stave ženu na dno liste, kao nekakav demokratski ukras bez ikakvih realnih šansi da one stvarno uđu u ta tijela. S druge strane, nasilje nad ženama je u porastu i sve brutalnije. Očigledno je taj rast posljedica i nemara i neodgovornosti institucija, a posebno nepovjerenja u njih. Ima li poboljšanja? Činjenica je, kad usporedimo stanje od prije 15-ak godina, da se žene žrtve nasilja stvarno osnažuju, stječu hrabrost da prijave nasilnika. Ali, tu treba pohvaliti i medije koji su se uključili u zajedničku javnu kampanju s civilnim sektorom, dakle, s nevladinim ženskim udrugama. Tamna brojka kod naselja u obitelji je deseterostruko veća, što znači da na jedno prijavljeno nasilje 10 žena istovremeno i dalje trpi i ne prijavljuje upravo zato što nema povjerenje u institucije.

- Prema podacima PU istarske, obiteljsko nasilje se lani smanjilo u odnosu na godinu ranije. To, znači, nisu realne brojke?

- Ne znam koje podatke ima policija. Ja svake godina za Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama koristim podatke MUP-a. Po njima, ubijenih je žena sve više. Prošli mjesec u jednom trenu ubijene su četiri žene u Hrvatskoj: jedna u Međimurju, a ostale tri su žrtve uličnih nasilnika. Među njima je ni kriva ni dužna na Lošinju stradala 16-godišnja djevojčica. To je, opet, potvrda da institucije nisu odradile svoj posao jer je ubojičina bivša partnerica u jednom intervjuu rekla da se očajnički obraćala i njegovom liječniku opće prakse i psihijatru i policiji i nitko nije ništa poduzeo. To pridonosi rastu nasilja na razini Hrvatske jer je i prošle godine u porastu broj kaznenih djela nasilja u obitelji gdje su žene bile žrtve.

To je jedan od razloga, a drugi je preblaga kaznena politika, s brojem bezuvjetnih zatvorskih kazni za nasilnike ispod 10 posto. To, u konačnici, dovodi do ubojstva žena, a i porasta broja žena žrtava nasilja. Navest ću primjer: notorni nasilnik, slavonsko-požeški župan Alojz Tomašević dobio je uvjetnu pravomoćnu kaznu. Kakva se poruka time šalje? Mlatite, budite nasilni prema ženama, silujte ih verbalno, seksualno, psihički zlostavljajte i dobit ćete uvjetnu kaznu. Drugi vid nasilja je, što je meni prestrašno, slučaj načelnika Općine Tar-Vabriga Nivia Stojnića. Dokazao se kao teški prostak, primitivac i verbalni nasilnik prema novinarki koja samo radi svoj posao. Izašao je iz IDS-a, stranka se posula pepelom, ispričao se, ali i dalje obnaša tu funkciju. Koja je poruka? Kao što je ovaj i dalje župan slavonsko-požeški.

- Ne bi trebali biti na tim funkcijama.

- Apsolutno. Nakon takvih pokazatelja nasilja prema supruzi, odnosno prema novinarki, javnoj djelatnici. U uljuđenoj državi, u jednoj Švedskoj, koja je po ravnopravnosti spolova u samom vrhu, to se sigurno ne bi toleriralo. Kad govoriš o neravnopravnosti spolova, u Hrvatskoj je samo pet posto žena u upravama državnih tvrtki i korporacija, što je vrlo indikativno ako se zna da su žene obrazovanije od muškaraca. Tu se na licu mjesta vidi diskriminacija. Žene u našoj državi koje su obrazovanije od muškaraca zarađuju 88,7 posto plaće muškarca u državnim službama, u svim sektorima.

- Iako je zakonom zagarantirana ista plaća.

- Ovo je pokazatelj da je zakon mrtvo slovo na papiru. Zato su ženama i mirovine niže.

- Na koji način to promijeniti, putem jačih medijskih istupa, javnim angažmanom, progovaranjem putem ženskih i drugih udruga?

- U naprednim skandinavskim zemljama svojedobno su, kao što su uvedene ženske kvote u politici, uvedene kvote i u vođenju uprava tvrtki. Ukoliko nemaju zastupljenu žensku kvotu, tvrtke i korporacije plaćaju kazne. Apsurdno je da je u nas taj zakon na snazi što se tiče političkih stranaka. Stranka koja nema najmanje 40 posto podzastupljenog spola, dakle žena, bio je prijedlog da se isključe iz političke utrke, ali onda su rekli "ne, neka plaćaju kaznu". Velike stranke, kao što su SDP i HDZ, radije će platiti kaznu nego staviti žene na liste. Treba ih stavljati po principu patenta, zatvarača: jedna žena, jedan muškarac, a ne da budu na dnu liste. I još nešto, problem je kod zapošljavanja. Od dva kandidata poslodavac će radije zaposliti muškarca nego ženu, premda ona ispunjava uvjete, jer ga je strah da će sutra završiti na porodiljnom ili da će, ne znam, ostati na bolovanju ako ima malu djecu. I toga isto ima, a znam da je prije puno godina jedna žena pri javljanju za radno mjesto morala donijeti potvrdu kojom dokazuje da nije trudna.

- Bilo je i pitanja na razgovoru za posao mislite li zatrudnjeti, o čemu smo također pisali.

- Tako je, koliko mislite imati djece? I još jedna zanimljiva stvar koja se u medijima malo spominje, a meni je znakovita. U Hrvatskoj imamo takav jezik koji je rodno osjetljiv, senzitivan, diferenciran. Mi, na žalost, u praksi koristimo diskriminatoran jezik koji daje prednost muškarcima. Postoje žene koje, kad spominju titulu, govore u muškom rodu, recimo "ja sam ravnatelj bolnice". Nisi, nego si ravnateljica. Ili, "ja sam profesor doktor docent na sveučilištu". Ne, ti si profesorica, doktorica, docentica. Nekad vidiš izvještaje u medijima u muškom rodu, recimo specijalist kirurg, a govori se o ženi.