Gdje kada nemate gdje? U klupicu na park, napuštenu ruševinu, bunker… O mučnom životu beskućnika i tome kako oni žive, sklonjeni od pogleda većine, progovorila je svojoj izložbom "Imam ime" pulska fotografkinja Snježana Bratanović. S volonterom udruge Institut obilazila je teren od Pule do Poreča te fotografskim aparatom dokumentirala u kojim uvjetima žive beskućnici i to u najbogatijim dijelovima naše županije.

Jednodnevnu izložbu na Forumu je danas, u povodu Svjetskog dana beskućnika, otvorio pulski gradonačelnik Boris Miletić.

- Naše je društvo puno izazova, a beskućništvo je svakako jedan od njih. Zajedničkom sinergijom kao društvo moramo učiti sve da ga, ako već ne možemo riješiti, barem pokušamo ublažiti, a priznavanje da ovaj problem postoji već je veliki korak naprijed, kazao je Miletić.

Nakon otvorenja izložbe u Domu hrvatskih branitelja održan je   Nacionalni susreta o beskućnicima, kojeg je u Puli ove godine organiziralo Gradsko društvo Crvenog križa Pula u partnerstvu s Udrugom Institut i Hrvatskom mrežom za beskućnike. Voditelj Hrvatske mreže beskućnika Drago Lelas upozorio je da je ovaj problem u porastu te je na ulicama države trenutno više od dvije tisuće ljudi.

- Nažalost, uz one koji žive bez krova nad glavom, imamo još deset tisuća ljudi živi u neadekvatnim prostorima, punima vlage, bez struje i vode. U raznim garažama, kamp kućicama, napuštenim objektima ili skloništima i bunkerima, kazao je Lelas dodajući da je ovaj problem najizrazitiji u velikim gradovima, a posebice u Zagrebu. Takve osobe iz manjih sredina, kako napominje, odlaze u veće radi višeg nivoa usluga koje gradovi nude, poput pučkih kuhinja.

Upitan da proba detektirati glavne razloge zašto ljudi postaju beskućnici Leles veli da je razloga koliko i beskućnika, ali najčešći su to ovrhe, obiteljsko zlostavljanje, bolesti ili psihički problemi. Mladi beskućnici dolaze direktno iz sustava skrbi dok stariji ljudi, kako veli, ostaju bez krova nad glavom gubitkom plaće, radi ovrha ili bolesti.

- Percepcija beskućnika u javnosti zapravo je kriva i podaci pokazuju da je tek desetak posto njih u beskućništvo upalo radi ovisnosti, kako o drogama, tako i o alkoholu. U većini slučajeva ipak se radi o ljudima koji su do tada vodili posve uredan život, a tek su ih promijenjene životne okolnosti dovele do toga da se odaju ovisnostima, kazao je Lelas zaključujući da se beskućništvo može dogoditi svakome od nas.

Voditeljica pulskog Prihvatilišta Helena Babić navela je da i u u Puli broj beskućnika konstantno raste, a trenutni kapaciteti od 11 osoba su popunjeni.

- Našem prihvatilištu bit će potrebno širenje, kazala je Babić dodajući da dijelu korisnika nude i usluge takozvanog dnevnog boravka u sklopu kojega se oni, koji nisu smješteni ovdje, ipak mogu okupati, oprati si odjeću te provesti dio vremena.

Upitana ima li podatak o takozvanim skrivenim beskućnicima kazala je da joj je broj teško procijeniti ali će iduće godine, upravo uz pomoć udruge Institut, Centra za socijalnu skrb i PU istarske obići teren kako bi došli do točnog broja ljudi koji žive bez krova nad glavom ili u neadekvatnim uvjetima za život.

Ipak, predsjednica Instituta Varja Bastijanić kazala nam je kako se, prema njihovim podacima, taj broj na Poreštini i Puli kreće oko stotinjak ljudi. Napomenimo i kako u Hrvatskoj postoji Nacionalna mreža prihvatilišta za beskućnike koja broji 13 prihvatilišta: tri u Zagrebu, dva u Rijeci te po jedan u Karlovcu, Šibeniku, Kašteli, Splitu, Varaždinu i Puli.

Povezane vijesti

• Dom za one bez doma
• Obilježavanje Dana beskućnika - 2000 ljudi u apsolutnom siromaštvu
• Na pulskom Forumu osvanuo veliki transparent. Saznali smo o čemu se radi