U noći sa 16. na 17. prosinca 1991. godine bivša JNA definitivno je napustila Pulu, a već u ranim satima narednog jutra na područje Muzila ušla je skupina časnika i dočasnika Hrvatske vojske. Zadnjeg dana iste godine načelnik Glavnog stožera HV-a general Anton Tus izdao je zapovijed o osnivanju Nastavnog središta za obuku Hrvatske vojske Muzil, te imenovao časnike koji će ga voditi. Na mjesto zapovjednika imenovao je kapetana bojnog broda Vedrana Antoninija, za njegova zamjenika i načelnika stožera imenovan je kapetan fregate Vjekoslava Sekušaka, dok su pukovnik Aleksa Peričević i poručnik fregate Dario Petković bili pomoćnici za logistiku i kadrove. Sekušak je u svibnju 1992. godine promaknut u čin kapetana bojnog broda, a u lipnju iste godine predsjednik Tuđman imenovao ga je zapovjednikom Nastavnog središta te je na toj dužnosti ostao gotovo do kraja rata. Trideset godina kasnije Sekušak se s ponosom prisjeća tih dana i doprinosa u formiranju i vođenju Nastavnog centra koji je bio jedan od važnih stupova u građenju organizirane i profesionalne Hrvatske vojske i njezinih kasnijih uspjeha u oslobađanju zemlje.

- Jutro nakon odlaska JNA iz Pule sa skupinom časnika i dočasnika hrvatske vojske ušao sam na područje Muzila. Tamo više nije bilo nikoga od pripadnika bivše vojske, a zatekli smo devastirane objekte za smještaj i obuku vojnika, djelomično uništen kuhinjski i trpezarijski prostor i njima pripadajuća skladišta, kao i okoliš objekata na Muzilu, Smokvici i Fizeli. Paviljoni su bili djelomično poplavljeni od razbijenih vodovodnih i drugih sanitarnih instalacija, a livadama su lutale napuštene životinje.

- Znači, imali ste pune ruke posla?

- Zatečeno stanje zahtijevalo je hitnu organizaciju života i rada na više pravaca budući da smo za 20-ak dana trebali prihvatiti prvu generaciju, oko 400 vojnika-ročnika. Zbog sanacije prostora i objekata putem Ureda za obranu izvršena je mobilizacija većeg broja građana Pule, a pune ruke posla na tom području imali su i djelatnici Herculanee, Veterinarske službe, Zavoda za javno zdravstvo, inženjerci i mnogi drugi. Slijedila je popuna Nastavnog središta časnicima i dočasnicima, odnosno zapovjednim kadrom, kao i građanskim osobama poput kuhara, kotlovničara, električara, zidara, soboslikara i slično. Među prvim zadaćama s kojima smo se ulovili u koštac bilo je i sprječavanje daljnje devastacije strelišta Valdabek s kojeg je već bio skinut dio krova, te njegovo dovođenje u funkciju za potrebe HV-a i MUP-a. Tu je zatim bilo i osiguranje objekata na Muzilu, Smokvici, Fizeli i Strelištu, dok je preko Kriznog štaba Pula angažirano građevinsko poduzeće Runjačica čiji su djelatnici uz pomoć naših stručnih osoba vrlo brzo doveli u funkciju vitalne objekte za život i rad nastavnog središta. U tom vremenu bila je dragocjena i nemjerljiva pomoć i brojnih lokalnih tvrtki. Tako se, primjerice, Tehnomont besplatno angažirao na dovođenju u funkciju uništenih sunčanih kolektora koji su davali toplu vodu za kuhinju i kupatila, Arenaturist je osigurao smještaj za časnike i dočasnike, iz pulske cementare stigla je pomoć u cementu i drugom građevinskom materijalu, dok je Hrvatska pošta na Muzilu otvorila poštanski ured i postavila 12 telefonskih govornica kako bi vojnici koji su boravili tamo u tim ratnim danima mogli biti u kontaktu sa svojim najbližima. U priču se uključila i pulska bolnica koja nam je darovala određeni broj pokrivača, posteljine, pidžama, ručnika i potrebnog materijala za osobnu higijenu. Provedene su sve pripremne radnje oko razminiranja poligona za obuku, što je veoma uspješno izvršila inženjerijska satnija 119. Brigade HV.

- Kako je središte dobilo naziv Muzil?

- Po zemljopisno-povijesnom dijelu grada Pule. Naime, povijest Muzila kao strogo vojne zone stara je više od 150 godina. Sam naziv po nekim je istraživanjima lombardijsko-mletačkog podrijetla i označava zatvoreni pašnjak, za što su ga stanovnici Pule u početku i koristili. Tek nakon pada Napoleona 1813. godine i dolaska austrijske vlasti na obale Jadrana poluotok Muzil postaje vojnopomorska strateška točka. Nakon što je Habsburška Monarhija 1820. odlučila da Pula postane njena glavna ratna luka, počinje uređivanje i utvrđivanje muzilske utvrde Marie Louise i tada Muzil dobiva svoj konačni oblik i postaje jedna od najvećih vojnih utvrda kružnog tipa na Mediteranu. Tijekom vremena izgrađene su prateće zgrade i radionice, topnička bitnica, stražarnice, barutana, podzemna skladišta za mine i torpeda, te pristanište za manje brodove ratne mornarice.

- Pula je grad u kojem su se u zadnjih sto godina izmjenjivale mnoge vojske. Kakva je bila reakcija Puljana na dolazak HV-a?

- Odnosi građana i vojski, koje su se izmjenjivale u Puli zbog društvenih, političkih, socioloških i drugih razloga, često i nisu bili baš idilični. Rekao bih, međutim, da se odnos građana Pule i Istre s pripadnicima HV-a od samog početka počeo razvijati u pravom smjeru. Od prvog dana osjetilo se uzajamno poštovanje i povjerenje, a kod građana se stvorilo uvjerenje da oni na neki način direktno pomažu u stvaranju i postavljanju temelja HV-a u svom gradu. To se svakodnevno moglo vidjeti kroz suradnju HV-a i građana, kada su svi bili spremni pomoći u svakom trenutku, ne mareći za naprezanja, troškove i radno vrijeme. Zbog takvog odnosa građana i pripadnika HV-a, iako Istra nije bila obuhvaćena ratnim djelovanjima, najveći odaziv na mobilizacijske pozive u RH bio je upravo u Istarskoj županiji.

- Jesu li ročnici na Muzilu bili samo s područja Istarske županije?

-Nisu. Nastavno središte se pretežno popunjavalo ročnicima iz primorskih dijelova Hrvatske – od Istre, preko Gorskog kotara, Like, Dalmacije pa sve do Dubrovnika. Bilo je jedino intervidovsko središte, koje je u svom sastavu imalo KOV, HRM, RZ i PZO, s preko 30 specijalnosti, zbog čega je radilo u otežavajućoj i složenijoj situaciji u odnosu na sva druga nastavna središta, budući da je temeljna obuka zahtijevala raznovrstan stručni kadar, kao i veliku količinu i raznovrsnost nastavnih sredstava i opreme. Izdvajanjem oklopno mehanizirane bojne u Pazinu iz sastava 154. brigade i ona je ušla u sastav NS HV Muzil Pula. Nastavno središte je u svom sastavu imalo tri bojne za temeljnu i jednu za specijalističku obuku, Oklopno motoriziranu brigadu Pazin i druge prateće postrojbe neophodne za život i rad s preko 2.000 ročnika-vojnika i 350 časnika, dočasnika i ostalog osoblja. U tijeku jedne godine na Muzilu se obučavalo između 8.000 do 9.000 vojnika-mornara.

- Kako ste popunjavali potrebne zapovjedne i nastavne kadrove?

- Da bi se u tome uspjelo, prihvaćen je znatan broj časnika i dočasnika iz bivše JNA, imajući u vidu njihovu lojalnost i spremnost da pomognu u stvaranju HV-a, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Tako su se u NS-u uz Hrvate nalazili i Srbi, Slovenci, Albanci, Bošnjaci, Mađari i pripadnici drugih nacionalnih manjina. O časnicima i dočasnicima koji su u HV došli iz građanstva, a dokazali se svojom hrabrošću i sposobnostima na crtama bojišnice diljem Hrvatske, vođena je posebna briga glede njihovog obrazovanja i usavršavanja za nastavnička zvanja. Za one koji nisu završili srednjoškolsko obrazovanje, preko Otvorenog sveučilišta u Puli organiziran je završetak obrazovanja prema verificiranim programima. Nastavno središte je redovno organiziralo didaktičko-metodičke tečajeve u trajanju od tri tjedna tako da su časnici i dočasnici vrlo brzo ovladali pedagoškim znanjima i vještinama koja su im bila potrebna da svoja vojno-stručna znanja prenesu vojnicima-mornarima. Vrijedno je istaknuti podatak da se iz svake generacije vojnika-mornara, koji su završili obuku u NS HV "Muzil", njih od 9 do 11 posto javljalo dragovoljno i bilo primljeno u Gardijske brigade.

- Što možete reći o suradnji s gospodarstvenicima i civilnim nositeljima vlasti grada Pule i Istre?

- Bez dobre suradnje ne bi bilo moguće raditi. Posebno dobru suradnju Nastavno središte je imalo s osobama koje su u to vrijeme obnašale najodgovornije dužnosti u Puli i Istri. To su prije svih tadašnji gradonačelnik Pule Luciano Delbianco, predsjednik regionalnog Kriznog stožera Šime Vidulin, predsjednik Kriznog stožera grada Pule Igor Štoković, predstojnik ureda za obranu Pule Atilio Radolović, ali i mnogi drugi koji su nam u tim vremenima pomagali. Svi zajedno pokazivali su veliko razumijevanje za naše potrebe i probleme i u svim situacijama smo veoma brzo, kroz dogovor i suradnju, uvijek pronalazili najbolja rješenja. Spomenuo sam već pojedine pulske tvrtke koje su nam pomogle na samom početku formiranja Nastavnog središta, ali moram dodati da su nam na razne načine u radu, koliko su mogle, pomagale tvrtke iz svih krajeva Istre. Uz spomenute pulske tvrtke, istaknuto mjesto još zaslužuju Uljanik, Tekop, Brioni i 3. januar, iz Pazina su to Puris, Pazinka, Kamen i Istraplastika, iz Buzeta Vodovod i Agroprodukt, iz Rovinja TDR i Mirna, iz Poreča Agrolaguna. Tu su još i Hrvatske šume, HEP, Istarska banka, Agrokoka, ugljenokopi Tupljak i mnogi drugi koji su nam uvijek bili na usluzi. Kako bi se na neki način odužili svim gore navedenim poduzećima, Gradu Puli i svim Istranima, vojnici iz NS "Muzil" su u više navrata vikendima sudjelovali u pripremi plaža i turističkih objekata Arenaturista i NP Brijuni, branju grožđa u vinogradima Agrolagune i branju lješnjaka na Poreštini. Osim tih aktivnosti, vojnici i njihovi zapovjednici su masovno sudjelovali u gašenju požara kod Marčane, Bala i na Učki, a kod Bala su nakon velikog požara posadili više od 10 tisuća stabala. Kod takvih radova su nam od neprocjenjive pomoći bili vojnici iz Gorskog kotara i Like koji su završili šumarske škole i za te radove imali potrebno iskustvo.

- Kako su ročnici provodili slobodno vrijeme?

- Uz vrlo zahtjevnu obuku nije zaboravljena i suradnja sa svim institucijama vlasti u općinama, gradovima i Istarskoj županiji. Sportske ekipe iz NS-a bile su učlanjene u SOFK grada Pule i redovno su sudjelovale na raznim sportskim turnirima te su ostvarivale zapažene rezultate u rukometu, malom nogometu i košarci. Jedanput tjedno u poslijepodnevnim satima organizirani su duhovni razgovori vojnika-mornara sa svećenikom Željkom Zecom, a teme za razgovor predlagali su sami vojnici. Za pojedine blagdane održavane su svete mise na otvorenom, kao i odlazak vojnika-mornara na mise u crkvu Gospe od mora. Brojne estradne zvijezde iz svih krajeva Lijepe naše održavale su koncerte za vojnike i časnike na Muzilu, u Domu hrvatskih branitelja i u Istarskom narodnom kazalištu. Uspostavljena je stalna suradnja s pokojnim maestrom Nellom Milottijem, pjevačkim zborovima M. B. Rašan, Lino Mariani, Roženice, KUD Uljanik, te limenim glazbama iz Lovrana i Pule. U više navrata na Muzilu su nastupali Anelidi, Lilihip, Vesna Ružić-Nežić, Sergio Pavat, Angelo Tarticchio, Marinela, Drago Draguzet, Elio Pisak i drugi istarski izvođači, a nezaboravni su bili nastupi Olivera Dragojevića, Tereze Kesovije, Borisa Dvornika, Hrvoja Hegedušića, klape Jadrija iz Šibenika, te drugih popularnih izvođača koji su se rado odazivali pozivima i pjevali našim vojnicima.

- Iz tog vremena ostale su u sjećanju svečane prisege na Muzilu, vikendi u kojima se Pula u pravilu pretvarala u pravu malu košnicu u koju su stizale obitelji, rodbina i prijatelji samih ročnika, ali i mnogi drugi. Pretpostavljam da je to i u organizacijskom smislu bio popriličan izazov?

- Da, svakako. Na svečanim prisegama znalo bi se okupiti i po desetak tisuća ljudi. Bilo je među njima rodbine i prijatelja ročnika i drugih gostiju, a nazočili su im i najviši predstavnici MORH-a, Glavnog stožera OS, Istarske županije i Pule. Pored njih, na prisege su često dolazili gradonačelnici i načelnici istarskih gradova i općina, a obavezna je bila nazočnost predstavnika katoličke i pravoslavne crkve te islamske zajednice. Nakon prisege su po satnijama organizirani roditeljski sastanci gdje su roditelji mogli obići smještajne prostorije i poligone za obuku te se upoznati s uvjetima života i rada u Nastavnom središtu. Svakom roditelju je bilo omogućeno komuniciranje preko dežurnog telefona u bojnama sa zapovjednicima koji su bili nadređeni njihovim sinovima.

Početkom 1994. NS HV "Muzil" obišao je načelnik GS HV general Janko Bobetko. Tom prigodom nazočio je polaganju svečane prisege vojnika i dodijeli pohvala i priznanja časnicima i dočasnicima. Bobetko je na Muzilu obišao poligone, učionice, kabinete i zapovjedništvo Nastavnog središta te se o svemu viđenom i svim segmentima života i rada vrlo pohvalno izrazio.

- Koji još posjet Muzilu iz tog vremena posebno pamtite?

-U kratkom vremenu nakon formiranja Nastavno središte su posjetile dvije delegacije Crvenog križa iz Ženeve, kao i prvi veleposlanik SAD-a u RH Peter Galbraith. Standardna pitanja koja su postavljali svi oni bila su proučavaju li se u Nastavnom središtu Ženevske konvencije vezane za ratno pravo, kao i imamo li u zapovjednom kadru na Muzilu časnike i dočasnike drugih nacionalnosti osim Hrvata. Pregledom nastavnih planova i programa obuke vojnika, uvidom u nacionalnu strukturu časničkog i dočasničkog kadra, te obilaskom poligona, učionica, prostorija za smještaj, prehranu i obuku - bili su vrlo zadovoljni zatečenim stanjem, što su zabilježili i u izvješću o svom posjetu koje su dostavili Glavnom stožeru Hrvatske vojske.

Smatram da smo dobrom organizacijom rada, visokom stručnošću nastavnog kadra, kao i velikim entuzijazmom svih pripadnika Nastavnog središta, dali značajni doprinos u Domovinskom ratu, kako kroz širenje optimizma u konačni ishod rata, tako i kroz visoki stupanj obučenosti vojnika-mornara, što je sigurno imalo za posljedicu i manji gubitak ljudskih života na ratištima na kojima su se naši vojnici borili. Spomenuo sam mali broj djelatnika, ali sam svakom djelatniku zahvalan, kako časnicima i dočasnicima, tako i građanskim osobama koji su svojim predanim radom i entuzijazmom doprinijeli nastanku i uspješnom razvoju Nastavnog središta. Posebno bih istaknuo ulogu moga zamjenika, pukovnika Ivana Lauša i dobrog duha Muzila pok. pukovnika Alekse Peričevića bez čijeg znanja i entuzijazma pri izvršenju postavljenih zadaća ne bi bilo moguće uspješno rješavati brojne i složene zadaće.

Krajem rujna 1994. s mjesta zapovjednika napustio sam Muzil i otišao na novu dužnost u Zapovjedništvo Hrvatske ratne mornarice za Sjeverni Jadran, a zapovjedništvo Nastavnog središta Muzil preuzeo je brigadir Marijan Mužinić. Na kraju se želim zahvaliti uredništvu Glasa Istre i vama osobno što ste pokazali zanimanje za ovu, po mom mišljenju, važnu obljetnicu za ovaj grad i županiju i tako je spasili od zaborava.

Povezane vijesti

• Što je uništenje veće, obnova će biti skuplja
• Kreće se u potragu za investitorima na Muzilu
• Sve po 99 godina