Jugoslavenske su vlasti nakon pripajanja Pule 1947. zatekli teško oštećeno brodogradilište Uljanik i arsenal. U vrijeme anglo-američke uprave nad gradom, rad u brodogradilištu nije bio zamro, već su radnici radili na raščišćavanju porušenih objekata. Nakon potpunoga zatvaranja brodogradilišta, dana 1. siječnja 1947., otpušteni su radnici organizirali „radničke straže“ kako bi zaštitili strojeve i spriječili njihovo odnošenje u Italiju. Uskoro su jugoslavenske vlasti, kada je postalo očito da će grad pripasti FNRJ, od vlasnika Cosulicha otkupili brodogradilište.

Obnova pogona

Nakon priključenja Pule, pod Centralnom upravom brodogradnje, odnosno Direkcijom sjevernih brodogradilišta (Rijeka) i u sastavu jugoslavenskog Ministarstva obrane, brodogradilište se počelo razvijati s glavnom zadaćom remonta i rada na brodovima tek rastuće jugoslavenske ratne mornarice. Otok Uljanik i veći dio nekadašnjeg arsenala bili su u ruševinama, jer su to bili glavni ciljevi anglo-američkih bombardiranja tijekom 1944. i 1945. godine. Obnova je vođena u vrijeme tehničkog direktora Uljanika, inžinjera Đure Stipetića.

Monografija Uljanika (1986.)

Godine 1949. brodogradilištu Uljanik, odnosno istoimenom otoku, pripojen je bivši arsenal, do tada Vojno-tehnički zavod Jugoslavenske mornarice. Stvorena je tako cjelina od dva jasna dijela; jednog za gradnju, a drugog za opremanje porinutih brodova.

Stručni kadar

Kao i u drugim industrijskim kopleksima Istre i u Uljaniku se nakon odlaska i optiranja velikog broja Talijana osjećao značajan manjak tehničko-stručnog kadra. Ipak, za ponovno pokretanje rada u brodogradilištu značajni su oni Talijani koji su ostali i koji su imali iskustva u radu još iz predratnog vremena.

Galeb (Foto: Monografija Uljanika (1986.))

Njima se pridružio veliki broj novopridošlih, lijevo orijentiranih radnika iz Monfalconea, a došao je i određen broj stručnjaka iz drugih krajeva, s iskustvom u radu iz razdoblja Kraljevine Jugoslavije. Upravo su spomenuti stručnjaci talijanske narodnosti bili uvelike zaslužni za tehnološki zamah koji je rezultirao osposobljavanjem dviju podmornica preostalih iz rata. Radnici nižih razina stručnosti dovedeni su iz raznih dijelova Jugoslavije, a njima su bili osigurani smještaj i stručna izobrazba. Bio je to važan agens demografskog rasta Pule, ali i stvaranja novoga identiteta grada. Do 1950. broj je zaposlenih u brodogradilištu narastao na oko 3,400.

Prvi koraci

Početkom 1950-ih godina rukovodstvo Uljanika odlučilo je krupnim promjenama u proizvodnom programu znatno povećati efektivnost brodogradilišta. Krajem 1953. sklopljen je ugovor s danskom firmom Burmeister & Wain radi licence proizvodnje brodskih motora. Između godine 1952. i 1954. u brodogradilištu je porinuto šest putničkih brodova za riječku kompaniju Jadrolinija: „Vladimir Nazor“, „Petar Njegoš“, „Vuk Karadžić“, „Ivan Cankar“, „Aleksa Šantić“ i „Kočo Racin“. Ti su brodovi bili sagrađeni prema projektu talijanskih brodova tipa „Abbazia“. Bili su to prvi rekonvalescentni koraci brodogradilišta koje je tek trebalo postići svoju slavu u narednim desetljećima, 1960-ih i 1970-ih. Grad i brodogradilište bili su jedno, i neka tako i ostane.

Školski brod Galeb

U razdoblju obnove Uljanika, godine 1948., iz Rijeke je dotegljen stari talijanski brod koji je do 1952. obnovljen i preimenovan u „Školski brod Galeb“ Jugoslavenske ratne mornarice. Jugoslavenski šef države Josip Broz Tito njime je kasnije posjetio veliki broj prijateljskih zemalja na nekoliko kontinenata.

Povezane vijesti

• Priča o jednoj od mnogih nestalih Pula: ZABORAVLJENA ČETVRT SV. POLIKARPA
• CIVILNI HIDROAVIONSKI PROMET U PULI Prije 88 godina: Od Pule do Venecije avionom za 50 minuta
• Pulski aerodrom bio je važna točka lovačke avijacije u najzapadnijem dijelu protuzračne obrane Jugoslavije. BIO JE I ŠTIT TITOVE REZIDENCIJE NA BRIONIMA