Cijeli sam život lagao, i sebi i drugima, sve do trenutka kad sam se suočio s tajnom vjere, tu nema laganja. Kad mi je bilo najteže, kad mi je prijetila doživotna kazna, žena mi je poručila da želi razvod braka. Bio sam izbezumljen, opsjedala me ljubomora i nagon za osvetom. Na nagovor prijatelja otišao sam u Međugorje. Tamo sam ispustio rijeku suza…

Vladimir Miro Jelenić iz sela Šivati na Žminjštini kaže da je u mladosti bio opsjednut Sotonom, da je slijedio put zla, da je novac bio početak i kraj svih razmišljanja. Da bi zadovoljio požudu, priklonio se pljački, kriminalu. Onda je, na kraju tog puta koji neminovno vodi do zatvora, našao snagu za iskupljenje: oslobodio se Sotone i priklonio Bogorodici, postao je božji sluga, ponizno je kleknuo, prihvatio je ispovijest i hostiju koju je primio iz ruke fratra na kamenjaru koji okružuje svetište u Međugorju.

To je njegovo viđenje čovjekove sudbine, jer, objašnjava Miro Jelenić, duša je napregnuta između dvije krajnosti. Sada je spoznao da je život vrijedan tek uz molitvu, u prihvaćanju trenutka. Njegov je sačinjen od jednostavnih dnevnih rituala: jutarnja molitva, nedjeljna misa i svakodnevni rad na polju, na zemlji svojih predaka.

Vjerska zajednica

Za Jelenića sam čuo u kanfanarskoj oštariji razgovarajući s gospođom koja je, poput njega, pronašla mir u neokatekumenskoj zajednici, u pokretu koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća utemeljio Španjolac Kiko Arguello. Pokret danas djeluje pod okriljem Vatikana, u cijelom svijetu pa i u Hrvatskoj, i to s ciljem spašavanja izgubljenih duša. Slažem se, ima nas u popriličnom broju, budući da materijalni svijet suvereno vlada dok je prostor za duhovnost stisnut u kut.

Iznijeti u javnost mračnu stranu svog života nije jednostavno, pa sam Jelenićev pristanak za razgovor prihvatio s rezervom, svjestan da će iscrpno i s puno emocija govoriti o preokretu, ili bolje rečeno o "povratku izgubljene ovce", ali da će isto tako s daleko više trezvenosti izbjegavati iznošenje škakljivih pojedinosti svog mafijaškog puta koje su neminovno daleko intrigantnije za javnost.

Prije nego što sam se našao s njim, prelistao sam knjigu koju sam prije par godina napisao o životnom putu najpoznatijeg istarskog razbojnika Ivana Kolarića (1900.-1986.) koji je zbog niza ubojstava osuđen na doživotnu robiju te je odradio više od dvadeset godina robije diljem talijanskog poluotoka. U priči o Kolariću ispustio sam mali, ali znakovit detalj koji sam prije susreta sa Mirom osvježio, kao da sam predosjećao da će mi trebati. Naime, tijekom procesa koji je održan u jesen 1925. u Puli, Ivan Kolarić je progovorio i o svom djetinjstvu pa je sudu ispričao pikantnu anegdotu. Njegov je otac imao mali voz koji je teglio magarac, a koji mu je služio da bi voće i povrće vozio do pulske tržnice na prodaju. Jedno jutro povjerio je voz tada 12-godišnjem Ivanu s naputkom da se uputi prema tržnici, no mali nije stigao do tržnice, jer je putem nekom tipu prodao ne samo voće i povrće nego cijeli voz s magarcem. (NAPISAO I SNIMIO Elio VELAN)