Dugo u Puli nije bio vidljiv takav angažman i takav interes javnosti kao prilikom nedavne javne rasprave vezane uz najpoznatije pulske plaže i koncesije. Sve ranije rasprave vezane uz bilo koje teme gradskog življenja nisu polučile ni približno takav interes, što je pokazalo da Puljani ipak nisu inertni i pasivni i da ih itekako zanima budućnost – vlastita i budućih generacija.

Budući da je Pula grad na moru, naravno da gotovo svatko ima „svoju“ plažu, mjesto gdje je odrastao, naučio plivati, vidio prvu simpatiju, vodio potom svoju djecu, gdje su generacije i generacije iste obitelji učile plivati, boravile cijele dane, i da bi Puležani htjeli zadržati taj svoj komadić plaže. Bez plaćanja i nemogućnosti pristupa.

S druge strane, istina je i da neke plaže vape za uređenjem, i da je njihov trenutni izgled sve samo ne privlačan. Neke su i opasne. Mnogi o tome godinama govore, ali kada se krene uređivati i sanirati, onda slijede lamentacije da će izgubiti dosadašnji „divlji“ sjaj. No, isto tako, nitko tko je na pulskim plažama odrastao ne bi se želio u jednoj budućnosti tu poluskrivećki „švercati“, gurati se između ležaljki i gledat gdje (ne)će stavit šugaman. Posebno ponukani negativnim iskustvima nekih hrvatskih, ali i talijanskih gradova i mjesta.

Svaka pulska plaža ima svoju priču, svoju povijest. Stoja. Kupalište Stoja je oduvijek bilo mjesto gdje su obitelji dolazile s ručkom, ostajale cijele dane, s "peglicama" i "fićekima" prepunim potrebnih i nepotrebnih rekvizita, i točno se znalo gdje je čije mjesto. Brojni nekadašnji Puležani dolazili su tu iz Italije i provodili ljetne mjesece igrajući briškulu i trešete, uz ćakule i reminiscencije. Stoji danas treba temeljita obnova, no ono što to kupalište i tamošnje plaže čini posebnim, to su ljudi koji tu dolaze, ta druženje, taj duh minulih vremena, ta živopisna prisnost i te žive priče koje sežu u daleku pulsku povijest. Malo dalje, tamo gdje se postavlja ski-lift, omiljena je plaža onih koji vole pjeskovito morsko dno. Istina, možda tu nije nikada bilo previše kupača, ali neki su tu prisutni generacijama.

Valkane su pak imale razne faze. Neki Puleženi preferirali su upravo tu plažu, to kupalište, jer tu je najduže sunce u dugim ljetnim danima. Svaka uvalica na Lungomareu ima pak svoju priču, znalo se gdje su se kupali oni na odsluženju vojnog roka tijekom slobodnog dana, gdje obitelji s djecom, a gdje su momci gledali cure. Znalo se točno gdje čiji šugaman stoji. Verudela je, dok nije bilo toliko turističkih sadržaja, bila i mjesto za egzibicionističke skokove, šarmiranje cura, obiteljske piknike, avanture oko kanjona; svaka plaža može ispričati tisuće lijepih i manje lijepih ljudskih priča, prateći pritom razvoj grada i njegovih stanovnika. Dok su prije bile češće svađe zbog ljubimaca, otkad postoje posebne plaže za ljubimce, situacija je puno bolja.

Nekada je, i zbog drukčijeg načina življenja, kad se nije živjelo tako užurbano, odlazak na plažu bio poput rituala. Borša-frižider puna hrane, deke, karte, veliko društvo… Svatko je imao svoje mjesto, ostajalo se duže, svi su se poznavali. Ima i sada toga, ali puno, puno manje.

Stare razglednice Pule pokazuju da se prije nekoliko desetljeća odlazilo na more u pulskoj luci, blizu mlina, što poslije nije bilo moguće, a ni preporučljivo zbog industrijalizacije grada i miomirisa na rivi. Hoće li i u budućnosti pulske plaže imati šarm prošlih vremena, bez da budu zapuštene i opasne?

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast