Pjero je prijateljevao s književnikom, novinarom i ekonomistom Mijom Mirkovićem -Matom Balotom koji je bio čest gost. Znao je prespavati u stanu iznad lokala gdje je obitelj živjela. Pjerov unuk Edi Terlević se sjeća da je doručkovao s Balotom:"Sjedio je za stolom na mjestu gdje je obično sjedio moj otac. Umakao je kruh u bijelu kavu koja mu se cijedila niz brkove. Iz moje perspektive prvoškolca izgledao mi je velik i snažan."

Kultna oštarija "Kod Pjera" na pulskoj tržnici, u koju su zalazile mnoge ličnosti značajne za povijest i razvoj grada, već je mjesecima zatvorena. Glasine o tome da se lokal prodaje potvrdio nam je suvlasnik, umirovljeni infektolog Edi Terlević, unuk slavnog Pjera, koji je oštariju držao još u vrijeme Italije. No, poprilično suzdržan, nije nam želio ništa više reći o razlozima prodaje, povijesti ovog mjesta i prijašnjim zakupcima, uputivši nas da prolistamo posljednji broj časopisa Jurina i Franina, u kojem je, na zahtjev urednika Drage Orlića, objavljen Terlevićev članak o oštariji, i to, kako je naglasio, "na našem istarskom dijalektu".

Znalac za vino

U članku Terlević navodi da je njegov nono Petar Maras, kojeg su svi zvali Pjero, preuzeo oštariju 1937. godine. Pjero je rođen u selu Marasi, ali je kao 20-godišnjak došao u Pulu u potrazi za poslom. Oštariju je kupio od tadašnjeg vlasnika, Talijana Pergolisa kojemu lokal, u koji je, prema nekim svjedočanstvima, početkom 20. stoljeća zalazio i sam James Joyce, nije donosio očekivanu zaradu. Pjero je potpuno promijenio poslovnu filozofiju. Za razliku od prijašnjeg vlasnika, koji je držao klasičan restoran, Pjero se orijentirao na tople marende: tripice, gulaš, jetricu, ribu, bakalar na bijelo s pasuticama, fritaju s divljim šparugama, a nudio je čak i divljeg zeca na šugo s palentom. U večernjim satima posluživao je uglavnom morsku hranu: orade, brancine, zubace, dagnje, škampe na buzaru.

"Sve je moralo biti svježe jer nije bilo frižidera. Sjećam se ranih šezdesetih kad sam s barba Giovannijem koji je pomagao u gostioni išao po štangu leda u tadašnju ledaru iza Istrinog stadiona. Led bi se stavio na rešetku u drvenoj škrinji obloženoj tankim limom i škrinja napunila ribom. Osim hrane, lokal je bio poznat i po dobrom vinu. Tu je nono bio znalac u užem smislu", piše Terlević.

Po vino se odlazilo u Italiju, u mjesto San Dona di Piave, a nakon rata u poznate istarske podrume koji su se nazivali cantine social. Pjer je osobito volio vino poljoprivredne škole u Poreču, gdje je kao podrumar radio njegov prijatelj Mario. "Znaš mali, ni ga takovega vina kako ča je kabernet iz škole", govorio je.

Povezane vijesti

• Dani Slavonije na pulskoj tržnici
• Na pulskom markatu krčkao se čobanac i rezao kulen
• Počela "Vrajža zima" na tržnici