Korak po korak, šut po šut. Gol po gol. Niti jedan krucijalan potez nogometaša Istre 1961 Ivan Bakša ne izostavi dok ocu Franku opisuje i prepričava tijek utakmica njihovog omiljenog kluba. Jer 60-godišnji Franko je, naime, slijep od rođenja. Na tribinama pulskog stadiona "Aldo Drosina" Frankov sin Ivan njegove su oči na terenu.

Nakon što je FIFA za navijače godine koncem prošlog mjeseca proglasila Silviju i njezinog slijepog sina Nickollasa Grecca, inače fanove brazilskog Palmeirasa, navijačka skupina Demoni upoznala je pulskog prvoligaša s njihovim pandanom, Ivanom i Frankom. S takvim se vjernim navijačima, napokon, ne mogu pohvaliti svi klubovi. Tako su otac i sin od Demona dobili navijačke šalove, a od kluba besplatan godišnji ulaz na Istrine utakmice i dva dresa. I to s njihovim prezimenom ispisanim na poleđini.

- Ne prenosim mu nužno svaki detalj. Za početak, to je dosta naporno. Više prenosim sve važnije informacije u trenutku kad igrači pređu centar. Taktika je otprilike takva da mu prepričavam tko što radi, kako reagira i na kojoj poziciji. I, naravno, moram prenijeti upečatljive trenutke kao što je to prije tjedan dana bio Lončarov gol protiv Hajduka, ali i sve ono što se događalo poslije toga, recimo kad je skinuo dres i trčao. To upotpunjuje doživljaj, pojašnjava Ivan.

Frankova ljubav prema nogometu, ubrzo saznajemo, traje od najranijih dana, gotovo otkad zna za sebe. Oduvijek je, veli, volio šutirati loptu. Prisjeća se da su u zagrebačkoj školi za slijepe i slabovidne "Vinko Bek" imali kožnu loptu opremljenu sa zvončićima. U slobodno vrijeme nogomet je, dakle, bila nezaobilazna razonoda. Pratili su, prepričava, radijske prijenose nogometnih utakmica jugoslavenske lige. Svatko je, veli, imao svoju simpatiju, svoj omiljen klub. A Franko je u to vrijeme navijao za Hajduk, dok mu je najdraži igrač bio Jurica Jerković.

U tinejdžerskoj se dobi već okrenuo drugim sportovima. Tako je čak 25 godina igrao goalball, paraolimpijski sport namijenjen osobama oštećena vida, a kasnije se počeo baviti i pikadom. Skromno govori da je 2003. bio prvi pojedinačni pikado pobjednik na prvenstvu Hrvatske slijepih. Osim toga, obnašao je funkciju dugogodišnjeg predsjednika sportske udruge slijepih Učka, u dva je mandata bio predsjednik Hrvatskog športskog saveza slijepih te čak 12 godina član izvršnog odbora Hrvatskog paraolimpijskog odbora. Kako god okreneš, cijeli mu je život obilježen sportom. No, Franko govori da mu je nogomet bio i ostao najvažnija sporedna stvar, ali da su mu na prvom mjestu uvijek bili obitelj i posao. Što se pak Istre tiče, domaći klub strastveno prati još od doba "stare Istre", prvog prvenstva 1992. godine, otkad je ušla u prvu ligu.

- Sasvim je drugačije kad utakmicu doživiš na licu mjesta. Nije svejedno gledate li kazališnu predstavu na televiziji ili u kazalištu. Na terenu ima puno više detalja, drugačije osjetiš atmosferu, veli Franko.

Povezane vijesti

• MLADIĆ KOJI SE PITA NESTAJE LI URBANA PULA: U pulskim školama odgajaju mlade na temelju pročitanog u knjizi populističkog psihologa
• IVAN NINO JAKOVČIĆ - Zločesti dečko hrvatske politike
• IVAN HERAK ponovno oblači politički dres: "Novi vjetrovi koji pušu u Glasu Istre ohrabrili su me da se ponovno aktiviram u politici!"