Zašto su ljudi nekad puno lakše dolazili do svojih pošiljki, pisama? Zašto nekad nije bilo toliko pritužbi o nemogućnosti dostave pisma, paketa, računa? Nekad je sve bilo brže i jednostavnije, ljudi nisu toliko komplicirali, reći će starije generacije, a sada ionako više nitko ne šalje pisma, razglednice, čestitke koje su se nekad željno iščekivale kao jedini kontakt s dragim osobama i nadajući se lijepim vijestima iz drugog grada ili države.

Zna se da su sada svi umreženi, da se rođendani čestitaju Viberom, WhatsAppom, da ljudi svakodnevno komuniciraju putem Skypea i da više nitko nema potrebu da nekome piše, jer se dok pismo stigne, u životu se promijeni barem 15 Facebook sličica te prigoda.

Poštom - ne odnosi se to samo na Poštu nego i na sve tvrtke koje se bave sličnim poslovima - sada uglavnom stižu razni paketi i slične stvari, ali to ne one koje šalje bogati, ili u najmanju ruku imućniji stric iz Amerike, već ono što ljudi naručuju putem raznih kataloga, interneta. Pisma su, već odavno, pala gotovo pa u zaborav zbog raznih vibera, facebookova i drugih koji su preuzeli prevlast, a pošta i slični zamijenili su mnogima trgovine. Istina, neke stvari nema ovdje za kupiti, neke dolaze iz dalekih država, pa i kontinenata, a ponekad se kupuje i putem neta zbog sve užurbanijeg načina života i pomanjkanja vremena. A kiosci su pak postali svaštare gdje se mogu platiti računi, riješiti kartice za parking, uplatiti loto, a možda uskoro i vadit krv i briseve, a tko zna, možda i jednoga dana ultrazvuk, budući da je u bolnicama to postala gotovo pa nemoguća misija od silnih listi čekanja i doktora kojih nema ni za lijek.

Dakle, ništa nije više kako je bilo pa stoga ne čudi i sva ova zbunjoza oko pošiljki, kako stižu, gdje se preuzimaju i to što kasne. Poštar ne zvoni više dva puta, sve ih je manje, očito je i da novorođenčad više neće sličiti, kako se znalo reći, upravo pismonoši, a ljubav se tako i tako ne izjavljuje više putem pisma, već putem neke od društvenih mreža šaljući desetine emoticona i srdašca u svim bojama i oblicima.

A svaka priča ima dva lica i naličja. Nekada, kada nije bilo GPS-ova, poštari su znali "najti svaku hižu", a sada je sve to puno teže i kompliciranije. Kao prvo, često se mijenjaju poštari/dostavljači pošiljki, nije kao nekada uvijek isti, (pri)gradski kvartovi šire se munjevitom brzinom, a ulice i kućni brojevi sve su raštrkaniji. I nekada je u svakom kvartu ili selu negdje na cesti, trgu, zidiću ispred kuće bio onaj, starješina koji je znao apsolutno sve. "Pa taj vam stoji 40 metara dalje, prva hiža, drito pa livo, mati mu dela u butigi, a tac u Uljaniku, će biti kašnije doma", dok sada veliki broj ljudi ne zna niti prve susjede, ili zna samo kako izgledaju a da nikada nisu prozborili više od onog polu pozdrava na brzinu. Jedino što stiže, više ili manje ažurno, su računi.