RADNICI DALI ŽIVOT ZA STROJEVE

Obilježena pogibija Lina Marianija, Antonia Salgarija i Maria Lussija KOJI SU 1947. SPRIJEČILI ODNOŠENJE STROJEVA IZ PULSKOG MLINA U ITALIJU

| Autor: Zoran ANGELESKI


Ljudima kojih se danas sjećamo moramo biti zauvijek zahvalni i nikad ih ne bismo trebali zaboraviti. Pogotovo ne sada, kad su radnici ustrašeni, razjedinjeni i kada praktički nema onih koji su spremni boriti se za svoja radna mjesta, rekla je jučer u prigodnom govoru Marina Cvitić, predsjednica Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije

Nastavljajući dugogodišnju tradiciju obilježavanja pogibije pulskih antifašista Lina Marianija, Antonia Salgarija i Maria Lussija, danas su pred Brionkom na Vodnjanskoj cesti, u organizaciji Saveza antifašističkih boraca Istre, Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije te Grada Pule, položeni vijenci na mjesto gdje su trojica Puljana 3. siječnja 1947. godine izgubili živote čuvajući strojeve tadašnjeg elektromlina 'Sansa' koji su trebali biti odvezeni u Italiju.

Odlučni da spriječe odvoženje strojeva u pulsku luku, odakle bi bili prevezeni u Italiju, radnici su uspjeli i tog dana i strojevi nisu odnešeni, ali su u sukobu s policijom poginula tri radnika - Mario Lussi i Antonio Salgari na mjestu sukoba, a Lino Mariani u bolnici od zadobivenih rana. Ubili su ih 'baculi neri' - crni žohari, kako su Puležani zvali tadašnju gradsku policiju. Tada je ranjeno još osam radnika, među kojima i jedna žena.

- Odlučnost radnika i građana Pule da svojim životima štite strojeve može iz današnje perspektive i s ovih prostora izgledati apsurdna i emotivna, no u to vrijeme bila je to logička i racionalna odluka. Bili su svjesni što znače strojevi u teškim vremenima koja su slijedila nakon još težih ratnih godina i njihovih strašnih posljedica. Rad na tim strojevima osiguravalo je njihovim obiteljima egzistenciju i zato su, boreći se da zadrže strojeve, bili spremni i na najveću žrtvu. Njihova žrtva je vječna poruka svima nama, građanima i posebno radnicima da bez osviještenosti, istrajnosti i borbe nema pravde i dostojanstva. Ljudima kojih se danas sjećamo moramo biti zauvijek zahvalni i nikad ih ne bismo trebali zaboraviti. Pogotovo ne sada, kad su radnici ustrašeni, razjedinjeni i kada praktički nema onih koji su spremni boriti se za svoja radna mjesta, rekla je danas u prigodnom govoru Marina Cvitić, predsjednica Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije.

Komemorativnom skupu je prisustvovala i Clara Belić, kćerka Lina Marianija, jednog od organizatora radničke pobune protiv odnošenja strojeva iz pulskog mlina 3. januara 1947. za vrijeme angloameričke uprave.

- Moj je otac znao kamo ide. Znao je da će biti gužve, ali je stao nenaoružan u prvi red ispred mlina. Mislim da ti ljudi nisu umrli uzalud, nešto su nam ostavili, a mi pljujemo po tome. Pitanje je kako bismo danas živjeli da nije bilo antifašista koji su dali život. Oni su vjerovali. Ne znam koliko ljudi danas vjeruje u nešto. Moj otac je ostavio ženu s dvoje djece, a moja sestra je imala tek tri mjeseca. To moramo poštivati, istaknula je Clara Belić u nedavnom intervjuu našem listu.

Poginuli radnici pokopani su 5. siječnja 1947. na Mornaričkom groblju, a procjena je da je u pogrebnoj povorci bilo preko 10.000 Puljana, vjerojatno najveće okupljanje radnika i građana Pule od sprovoda prvomajskih žrtava ubijenih kod Zlatnih vrata 1920. godine.ocjena je da u pogrebnoj povorci bilo preko 10.000 Puljana, vjerojatno najveće okupljanje radnika i građana Pule od sprovoda prvomajskih žrtava ubijenih kod Zlatnih vrata 1920. godine.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU
Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater