METROPULA ROBERTA MATTEONIJA
NETKO NAPRIJED, PULA STOJ! Riječi "bla, bla", na hrvatskom i talijanskom, trebalo bi upisati na pulske table
Igralište na Valkanama (snimila Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ)
Otkako je Ipsilona te su nam, nekad glavne ceste, postale slijedom vremena sporednije. Prošlog ponedjeljka, u prazničnom danu, odlučih se starim putovima uputiti prema onom što će zbog nogometa postati novi put. To je ritam stvari. Staro se mijenja novim, pa se vraća na staro kada ono novo postane pomalo starije i zasićeno. Vodnjanskom prema Trstu, tako se ukorijenila sintagma kada se trebalo definirati svaki put koji je išao zapadnim dijelom Istre.
U vrijeme kada smo igrali za pionire i juniore najteže su nam dionice bile prema Bujama, zbog dužine i serpentina koje treba proći, pa Umagu. Sve do Poreča i Tara, bilo je ugodno, nadohvat i sa starim autobusima Autosaobraćaja, u koje se tiskalo po dvije momčadi s trenerima i vođama puta. Blažena mladost. Sve je bilo odrađivano uz lakoću, čak i famozne vrećice za povraćanje koje nam je trener desetak kilometara pred bujske uspone dijelio preventivno, a podosta nas ih je punilo dok bi se napokon domogli spusta do tamošnje benzinske stanice, iznad igrališta.
Kad smo odlazili u Rovinj bilo nam je to jedno od dražih gostovanja. Blizu, 45 minuta autobusom, dobar teren, suparnici kanarinci (žuti dresovi) uvijek snažni, tehnički nastrojeni. Rovinj je bio lijep i prije 45 godina, danas je prelijep. Dok sam vozio prema "gore" razmišljao sam o tim vizurama prošlosti, jer starom cestom do Rovinja podosta se toga u pogledu prema moru promijenilo. Vizualni efekt spoja zelenila i plavetnila, u sunčanom danu, pitome prirode i mirne atmosfere okruženja, samo za to je vrijedilo puta.
Skretanje kod Bala uvijek isto, a nastavak drugačiji, odmah od prve rotonde vidljiv trag novog doba. Prolazio sam Balama od mladih dana puno puta upravo zato jer smo u Rovinju često igrali, pa zbog izlazaka u Monvi, pa zbog obilaska gradskih fešti i nacionalnih (medijskih) evenata, pa zbog posla i reprezentativnih priprema.
Nekoć osjetiš nostalgiju za onim godinama, utakmicama kada smo se nadjačavali s dečkima s Valbrune. Roberto Prekali, braća Venier, Privilegio i drugi suputnici prohujalog i vremena kojeg će se pamtiti i zbog toga što je značilo mladost. Dobro su nam govorili stariji ljudi kada su ukazivali da je starenje zapravo faza kontinuiteta prisjećanja i priče o mladosti.
No, dobro, na rotondi s dojmljivom modernom "skulpturom", okrećem se prvi puta prema igralištu. Kad sam bolje promislio, ni s Istrom, Uljanikom, Banjolama i poslije veteranima Istre, čudno je to, nije se poklopilo igrati u Balama. U ono vrijeme tek igralište odmah pored ceste, tipične vizure s ogradom i malim objektom za svlačionice. Priča o istarskom nogometu.
Jedinstvo Bale imalo je svoje važne ere, danas nema nastavka rada. Kako to ide, na onom trošnom igralištu znao bih u prolasku do Rovinja vidjeti mnoštvo na ogradi oko terena kako gleda utakmice. Bio je muving. Danas kada prođete, iako je već duže iznad starog niknulo novo igralište, pored njega teren malih sportova, a ispred svih tih sadržaja veća i vrlo pristojno uređena građevina za svlačionice, ured i ostale potrebe, nema ljudi. Žamor dolazi iz ugostiteljskog objekta s druge strane ceste, ili od kamiona koji voze po gornjoj cesti ponad "novog" terena. Iza tribina, montažnih gradinada.
U pedesetak godina uz pulski nogomet mogao sam doista svašta zamišljati i očekivati, ali da ću zbog Istre (i posla) morati putovati tom starom "magistralom" da bi vidio trening, prijateljsku utakmicu ili pratio neku presicu, to zbilja djeluje apstraktno. Stariji ljubitelji nogometa, naravno, sjećat će se 1971. godine kada je Istra kvalifikacijsku utakmicu za drugu ligu igrala na Valbruni protiv Radnika VG. Tada se na gradskom stadionu u Puli postavljala trava, pa se uzvrat kvalifikacija trebao igrati u Rovinju. I taj detalj, da se glavnu utakmicu dekade ne može igrati na svom stadionu, jer se netko sjetio da će travu saditi u vrijeme natjecanja, dovoljno ukazuje na mentalitet Pule prema sportu. Srećom pa je tada, nakon obrana jedanaesteraca Grubelića, Istra slavila ulazak u drugu jugoslavensku ligu, pa se nije stvorio "sportsko-politički" problem u gradu.
Talijani znaju reći za nešto - "sono tutto balle" - u slobodnom prijevodu, sve su to laži, gluposti… No, pulski prvoligaš će stvarno svoj trening kamp graditi u 20 kilometara udaljenom mjestu, do kojeg je od zaobilaznice do rotonde blizu igrališta trebalo točno pola sata. U europskom nogometu su to logične relacije, čak i u domeni kratkih. Istina je, i Milanello je 45 minuta autoputom od Milana.
Appiano Gentile (kamp Intera) je slične udaljenosti. Kamp Reala u Valdebebasu je 40-ak minuta od centra Madrida. Za profesionalce, koji primaju milijune, imaju službene automobile i bave se isključivo time (trening i utakmice), distanca do kampa u odnosu na dom je nebitna. No, i Milan, i Inter, i Real imaju svoja igrališta za omladinske kategorije, Akademiju, u gradskoj zoni. Jer to su škole nogometa koje pohađaju djeca od 8-9 godina na dalje. Kako će to Istra 1961 riješiti, obzirom da je u planu da od ljeta sve prvoligaške kategorije (juniori, kadeti, pioniri) treniraju u Balama?
To pitanje još nije riješeno ni za seniore. Što se tiče omladinskih kategorija, svaki pristup osim organiziranog prijevoza o klupski trošak je nelogičan. Novi troškovi su zato nezaobilazni za klub, ali i za igrače, odnosno roditelje. No, gdje će Istra trenirati od kolovoza? U Medulinu imaju ugovor do 31. srpnja, a potom odlaze. U Arena Hospitality Group, nakon tri godine, postavljanjem pet puta veće cijene dali su do znanja Istri da ih više "ne vide". Zato klub mora osigurati barem dva terena za ljeto. Stari travnjak pored ceste je livada, na njoj se ne može odrađivati ozbiljne treninge. Noviji teren je u pristojnom stanju, barem izvana tako djeluje, pa će biti za početak dobar i seniorima.
Objekt, opet izvana, djeluje vrlo dobro i svakako komfornije od kontejnera u Medulinu. Ovaj "mini kamp" u Balama je ograđen i vidljivo je da netko o tome skrbi, iako nema (vjerojatno) nekih posebnih aktivnosti. Da bi postao prvoligaški kamp trebat će puno toga uložiti i srediti, pa će određeno vrijeme biti nužno potrebno da se isti privede svrsi. Bit će zanimljivo vidjeti što su arhitekti koje je klub angažirao predvidjeli na tom prostoru, pogotovo u kontekstu gradnje dva nova terena u nastavku aktualnih igrališta, za koje tek treba čekati sve procedure otkupa zemljišta, promjena urbanističkih planova i slično.
Tako je prvi dojam sadržajnosti priče o kampu u Balama pozitivan, već i zato što se prelazi s riječi na djela. Za razliku od Pule gdje se s riječi prelazi na druge riječi, pa se vraća starim riječima, da bi se pojasnilo neke nove riječi. I tako u krug, desetljećima, s visokim intenzitetom crescenda u vrijeme aktualne uprave.
U Puli se samo priča, a pet desetljeća od svih onih putovanja po Istri, via Trieste, Buje, Ponte Portone, Bale, Tar, možemo zaključiti da smo na početku. Niti danas prvoligaška Istra nema pomoćni teren u Puli. Niti danas Uljanik nema pomoćni teren na Verudi. Niti danas niti jedan klub koji radi s djecom, a ima ih, nema dostojne uvjete rada za tu djecu, čiji roditelji većinom plaćaju članarine. Koje jesu nepopularne, ali da nema njih, ne zna se tko bi plaćao trenerima da s tom djecom rade.
Bla, bla je sintagma koju bi trebalo ugraditi, na hrvatskom i talijanskom, na tablama pulske kvazi urbane zbilje. U kojoj, doznao sam nedavno, ima još jedna "zanimljivost", koja zbilja dobro pristaje ovdašnjoj društvenoj zbilji. Naime, kažu mi da je država preko resornog ministarstva prije izvjesnog vremena "dala" područje Streljane Županiji za osmišljavanje, valjda, nekog sadržaja koji bi bio na korist zajednici. Streljana, koja je nedaleko od Marsova polja, ali u šumskom prikrajku, praktično idealna za sportski kamp, bila je zanimljiva i Istri 1961. Nisu je mogli dobiti jer je država poručila da neće to područje prepustiti Puli.
Naime, kad su vidjeli da Županija nije ništa osmislila u dugoročnijem smislu, Streljana je vraćena pod skute države. Područje na kilometar-dva od Marsova polja, u gradu Puli. Valjda nikome ovdje nije bilo zanimljivo.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
