Prodavačima je cilj da u konačnici odu sa što manje robe, a kupcima da iskamče što nižu cijenu. No, za svih vrijedi tek jedno pravilo. Ako je nešto 10 kuna, oko toga nema cjenkanja jer ne bi bilo fer, kažu nam i prodavači i kupci koji se tog nepisanog pravila i drže

"Pošto ovo?". "Koliko vam je dosta?". "Paaa, može za 20 kuna?", "Može dva pa nosi za 30 kuna!". Tako je otprilike tekao razgovor između kupca i prodavača na nedjeljnom buvljaku ispred Rojca. Dakle, ima svega. Cijena? Prava sitnica ili, kao što se vidi iz primjera, koliko kupac može izdvojiti. Prodavačima je cilj da u konačnici odu sa što manje robe, a kupcima da iskamče što nižu cijenu. No, za svih vrijedi tek jedno pravilo. Ako je nešto 10 kuna, oko toga nema cjenkanja jer ne bi bilo fer, kažu nam i prodavači i kupci koji se tog nepisanog pravila i drže.

Starine se vole i traže

Buvljak u Rojcu stariji je "brat" mlađem sajmu starina u Ciscuttijevoj ulici, saznajemo od nekih prodavača koji također ističu da je roba više-manje ista, "samo su si oni u Ciscuttijevoj dali krila i nabili cijene". Ruku na srce, asortiman nije baš posve isti, ali, tvrde naši sugovornici, u Rojcu je sve ležernije, a može se naći koječega s čim prodavači u Ciscuttijevoj zasigurno neće niti primirisati. A koliko je star sajam u Rojcu, nitko nam zapravo i nije znao reći.

- Ovdje sam već pet godina i bio sam prvi, zajedno s Alijom kojeg danas nema, ali mi smo ovo započeli i redovni smo prodavači, kaže nam Šaban Haliti koji pulsku adresu ima od 1959. godine i zapravo se osjeća starosjediocem. Kaže nam da je sada, u sezoni, promet manji nego inače, pa svi čekaju zimu kada će im ipak krenuti. Najviše se traže, povjerava nam, stvari po 5 i 10 kuna, ali i patike, cipele, odjeća te svakako starine koje svi vole. Međutim, do njega drugi prodavač Stjepan Bošnjak tvrdi da je on u Rojcu već punih deset godina i da je zapravo on pravi starosjedilac.

- Živim ovdje blizu, odmah preko ograde Rojca. Prodajem sve i svašta. Nagledao sam se promjena i želja kupaca, koliko volite! Uvijek ide bijela tehnika, lusteri, stolne lampe, torbice i ruksaci, a ljeti i japanke. I moja se ponuda mijenja ovisno o željama kupaca. Ponekad roba stoji i pet, šest nedjelja, a onda ode već s prvim minutama nedjeljnog jutra. Tako vam je to ovdje, nema pravila, otkriva nam Bošnjak.

Pitamo ga kako nabavlja robu, a on kažu da mu uglavnom ljudi sami donesu nakon čišćenja stana.

- Kažu mi uzmi što ti treba, ostalo ćemo baciti. I tako ja uzmem. Šteta je baciti jer se uvijek nađe netko kome baš to treba. Nekad nađem stvari na zidiću pored kontejnera, jer je ljudima žao baciti dobre stvari, pa onda uzmem, jer nisu sve stvari u smeću zapravo za baciti. To samo znači da nekome više ne trebaju, ali možda zatrebaju nekom drugom. To je ta draž ove prodaje, zaključuje Bošnjak.

To nam potvrđuje i Branko Jakšić koji u Rojcu prodaje već pet, šest godina. Ovaj je put nudio igračke, kasete i stare ručice od namještaja.

- Na stari namještaj ne možete staviti nove ručice i zato ljudi dolaze ovdje jer znaju da će ih naći. Ma stare stvari su puno ljepše i kvalitetnije. Nove su sve kičaste i ništa ne traju. Pa ipak, najviše idu igračke, a i ja sam najzadovoljniji jer dolaze djeca i uvijek se tome vesele. I meni ljudi donose stvari koje im ne trebaju. Ako nešto vrijede, ja ih i otkupim, ponekad mijenjam robu za robu, a ponekad nešto dobijem i besplatno. Ma najbitnija je ovdje ta suradnja među ljudima i to da mi djeca dođu. Sada je ljeti slabiji promet, a niti uljanikovaca više nema što se osjeti, jer to vam je začarani krug. Vi imate - date meni - ja kupim dalje i tako se krug zatvori. Čim jedna karika popusti, to svi osjetimo, na žalost. Ma bitno da smo tu, da se družimo, da vidimo ljude i to je život nedjeljom u Rojcu, sublimirao je Jakšić.

I vlasnik IKEA-e na buvljaku

Obilazimo plato ispred Rojca. U 9 sati polako se slaže roba, iz nečije haube trešti narodna glazba, prvi kupci već prebiru po stvarima. Što se proda do podneva, prodalo se, što ne, nudit će se iduće nedjelje! A u ponudi doista ima svega i svačega. Uzrečica "od igle do lokomotive" ovdje poprima novo značenje. Na podu, u haubi automobila, na stepenicama ili na kamionu redaju se nizovi izložene robe: posuđe, odjeća, obuća, kućanski aparati, šalice, lonci, alati svih vrsta, bicikli, romobili, igračke, miješalice, boce i demižane, CD-i pa čak i stare kasete, punjači za mobitele, digitalni fotoaparati, mobiteli, maskice… Ima i automobilskih guma, pisaćih mašina, pa čak i štaka za invalide, a sada u sezoni peraja, maski za ronjenje, kupaćih kostima!

Iako su neki štandovi poprilično uredni, a roba je u nizovima izložena na uvid kupcima, to ipak nije garancija da će se brže i lakše prodati. Štoviše, kažu nam ljudi, draž je u - prebiranju! I, naravno, u cjenkanju.

- Naravno da se uvijek cjenkam. Pa zato i dolazim ovdje, to je pravi gušt, kaže nam nasmijani Branko Sušac.

- Što tražim? Ma tražim krasne ljude da malo popričamo, pa malo pogledam naokolo. Uvijek ima puno lijepih stvari, nađe se svakakvih starina, a ja kupim možda svaki drugi, treći put, ne uvijek. Ne znam koliko se to zna, ali i vlasnik IKEA-e, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, oblačio se na buvljaku. Pa to nije nikakav bauk, kaže nam u prolazu Sušac.

Ima i dobrih stvari

Alat, rezervne dijelove i elektroniku, uglavnom traže i Željko Tanković i Zdravko Josipović. Druge stvari, one za žene, ne zanimaju ih, kažu nam kroz smijeh i dodaju da su ovdje redovni jer vole prošetati, pogledati "jer ima dobrih stvari" i porazgovarati s poznatima. I naravno, cjenkaju se i oni, ali ne za stvari od 10 kuna, tvrde nam.

- Uvijek sam nedjeljom ispred Rojca. Tu dolazim zbog prijatelja, ali uvijek nešto i nađem, a volim se i družiti. Ljudi ovdje uvijek nešto nađu, kupe neku sitnicu i onda sretni idu svojim kućama. Zapravo, ljudima tako malo treba da budu sretni. Malo u druženju, malo u kupovini, i nedjelja prođe u boljem raspoloženju. Dolaze ovdje i ljudi koji rade u banci, nije tu samo neka sirotinja, jer ljudi vole te male stvari. Ja imam bager, pa tražim uvijek ključeve, gedore, alate, ma svašta. Imam i sam punu garažu svačega pa je samo pitanje vremena kada ću i ja malo poluditi i doći sve to ovdje prodati. A imao bih šta, vjerujte, kaže nam Jozo Peša iz Bala.

A kako sam ja prošla? Pa ne možete otići praznih ruku, jer kako mi kaže jedan sugovornik i ne znaš što ti sve treba dok ne dođeš ovdje. Tako sam i ja poželjela - košaru za volan bicikla. "Pošto vam je košara?". "Za tebe 30 kuna". "Jel' može za 20?"."Pa ne znam jel' može?!" E pa moglo je, baš kao što može gotovo uvijek, samo ne kada je cijena 10 kuna!

Povezane vijesti

• Buvljak vintage i second hand robe
• Late night second hand shopping
• Vešeraj novogodišnji specijal ft. Zima u Dnevnom