Nikad prije nisam bila na Lastovu i zapravo nisam znala što me ovdje očekuje, ali radeći na sebi naučila sam da se ništa ne događa slučajno. Stekla sam vjeru u to nešto što nas vodi kroz život i prepustila se. Srce me vuklo u Dalmaciju, ja sam samo slijedila osjećaj i sad znam da nisam pogriješila. Ljudi su me jako dobro prihvatili, a ja se osjećam kao dio te velike obitelji

Nakon 32 godine rada u rađaonici pulske bolnice 54-godišnja primalja iz Pule Nives Duras Perhat odlučila je odseliti na Lastovo gdje se ovog lipnja zaposlila kao patronažna sestra. Susrele smo se na ovom udaljenom mirnom otoku, u jedinom kafiću mjesta Pasadur. Upravo je krenula na plivanje u nedaleku uvalu gdje se nalazi i jedna od omiljenih plaža inače vrlo nepristupačne otočke obale. Na cijelom otoku živi tek 800 stanovnika u niz raštrkanih naselja udaljenih međusobno i po deset kilometara. Nameće se pitanje zbog čega je odlučila doseliti upravo ovdje na udaljeno Lastovo.

- Ovdje me doveo rad na sebi. Počela sam shvaćati što je bitno u životu. Sada imam oko tisuću kuna manju plaću nego u Puli, ali imam svoj mir. Oduševljena sam netaknutom prirodom. Zaljubila sam se u Dalmaciju kad sam u listopadu prošle godine prvi put bila na Korčuli. Sviđa mi se mentalitet ljudi, nema žurbe, gužve i stresnog posla, svi pjevaju. Hodaš ulicom pozdravljaju te od djece od pet godina, pa do onih od 50. To me tako oduševilo kao da sam se vratila u djetinjstvo, 50 godina unazad. Odgovara mi ovo okruženje. Ljudi su valjda više upućeni jedni na druge, žive kao jedna velika obitelj, kaže Nives i nastavlja.

Prepustila sam se

- Voljela sam svoj poziv primalje, ali je s godinama postao previše stresan, a smjenski rad previše naporan pa sam poželjela dočekati mirovinu na nekom lakšem radnom mjestu. Kako mi se Korčula svidjela, pomislila sam da bih mogla promijeniti i mjesto boravka, a ne samo posao i dala se u potragu za poslom na Korčuli. U Domu zdravlja Korčula rekli su mi da će do godine imati slobodno radno mjesto patronažne sestre, i odluka je pala. Prateći natječaje naišla sam na onaj za patronažnu sestru na Lastovu i pomislila da je ovo još bolja opcija. I evo došla sam, ne znam ni ja zašto i kako, veli ona.

- Netko je znao, vi ste se samo prepustili?

- Da, (smijeh). Pustila sam da me život nosi, odgovara.

- Nikad prije nisam bila na Lastovu i zapravo nisam znala što me ovdje očekuje, ali radeći na sebi naučila sam da se ništa ne događa slučajno. Stekla sam vjeru u to nešto što nas vodi kroz život i prepustila se. Srce me vuklo u Dalmaciju, ja sam samo slijedila osjećaj i sad znam da nisam pogriješila. Ljudi su me jako dobro prihvatili, a ja se osjećam kao dio te velike obitelji. U natječaju za posao bio je naveden i stan, ali ti bivši vojni stanovi su derutni. Načelnik općine mi je obećao da će obnoviti jedan stan za mene, a za sada sam podstanar u velikom stanu tako da mi stalno dolaze u posjet djeca i prijatelji. Jedni odlaze drugi već dođu. Svi redom su oduševljeni otokom i kažu mi da živim u raju, oduševljeno će ona.

Camino de Santiago

Priča kako je prije dvije godine prošla Camino de Santiago, 800 kilometara dugo hodočašće putem Svetog Jakova.

- Put me naučio slijediti svoje srce, i zapravo je ovo nastavak mog Camina. Napisala sam i knjigu o tome, "Camino mog života", isprepleten putopis i autobiografija.

- Vi ste hrabra osoba.

- Jesam, ovo je bila hrabra odluka. Kada sam rekla da idem na Lastovo mnogi su mi govorili da nisam normalna. Što ćeš tamo sama? Ostavljaš svoju kućicu na selu koju si nedavno uredila. Pa tu su ti sestre, govorili su mi. Nije me zanimalo što drugi misle, jedino važno bilo mi je mišljenje moje djece. Sin još živi u Puli, kćer je u Španjolskoj. Pitala sam ih što misle o mom preseljenju i odgovorili su mi - odi mama, nemoj se ograničavati. U biti tamo gdje sam ja tu je sve moje. Sve svoje sobom nosim, a materijalno čovjek i onako mora ostaviti jednom kad umre, pa što da me ograničava za života? Ni djeca nisu moje vlasništvo, žele živjeti svoj život i puštaju mene da živim svoj, mudro će ona i nastavlja o poslu.

- Pacijenti na otoku su mi uglavnom stariji ljudi. Svi su mi dragi od reda. Govore dijalektom koji dosta liči na istarski, ali tu i tamo neke riječi ne razumijem. Dosta je njih koji su samci i važno im je da ih se obiđe. Jedva čekaju da dođem, malo popričamo, mjerim im krvni tlak i glukozu u krvi, ako treba donesem lijekove iz ljekarne. Imaju osjećaj da netko brine o njima. Na otoku žive ljudi od 90 godina koji su još uvijek zdravi pa se ponekad pitam tko kome ovdje treba dijeliti savjete o očuvanju zdravlja (smijeh). Najstariji je stanovnik Lastova dr. Jurica koji ima 97 godina. Još nisam bila kod njega jer ni ne trebam. Njegov liječnik kaže da je sasvim zdrav i bistar, još uvijek piše knjige i ne smatra se potrebitim moje skrbi.

- Skrbim i o dvije male bebe, jedne od mjesec dana i jedne od tjedan dana i o tri trudnice. Pripremam ih za porod i ono što ih očekuje poslije poroda. To mi je ipak najdraži dio posla, a one su presretne jer se o njima brine primalja. Preuzela sam na sebe i obaveze koje spadaju u kućnu njegu premda mi to nije obaveza. Obilazim pacijente od ranog jutra pa do podneva, jer tada su već pijati za ručak na stolu, ljudi ručaju i odu leći. Ne žele više da im neko dolazi na vrata. Nakon toga odradim administrativni dio i pomognem u ambulanti ako je potrebno. Ovako bih mogla raditi do stote. Puno je lakše nego u bolnici gdje su smjene po 12 sati, kaže Nives.

Inače su na otoku dva liječnika obiteljske medicine i dvije medicinske sestre. Dobro surađuju i jako se dobro slažu i nadopunjuju. Jedan tim je uvijek u pripravnosti za hitnoću.