Prvi je zrakoplov u Puli poletio osam godina nakon prvog leta braće Wright. Ekipu koja je konstruirala prvu letjelicu vodio je inženjer Josef Mickl, a njihov proizvod je uzletio s Valturskog polja tijekom ljeta 1911. godine. Najbrži tehnički razvoj letjelica u svijetu zabilježeni su u tehnologiji hidroaviona, letjelica koji polijeću i slijeću na vodu s trupom u obliku čamca. Austro-ugarska je mornarica, naravno, brzo prihvatila ove novosti i odlučila ulagati u razvoj u tom smjeru. Radi toga je bilo potrebno sagraditi hidrobazu uz more, zaštićenu postojećom obranom pulske luke.

Za te potrebe pokazao se sjajnim odabirom otočić u sjevernom dijelu pulskog zaljeva – sv. Katarina. Krajem 1911. smjesta su započeli su radovi na niveliranju, proširenju obale, izgradnji brodskog pristaništa, silaznih rampi i hangara. Valja naglasiti da kroz čitav ovaj period nije bilo mosta koji je otok povezivao s Monumentima, već se transport ljudi i materijala izvodio plovilima.

Austrougarska Pula- na Puntiželi

U kasno proljeće 1912. postavljeni su prvi hangari te je naručen hangar sa staklenim krovom za 20 zrakoplova, koji je predan u listopadu 1913. godine. U listopadu 1914. dovršena je letačka radionica i otok je proširen daljnjim nasipima. Tijekom 1915. su sagrađena skladišta streljiva, kočnička postolja i hala za sastavljanje.

Nakon aktivacije nove hidroavionske postaje na Puntiželi 1916., sv. Katarina je služila uglavnom kao pogon za montažu i popravke. Preustrojem u kolovozu 1917. i osnivanjem radionice za motore, otok službeno postaje zrakoplovni arsenal. Zbog sve češćih bombardiranja tijekom Prvog svjetskog rata, 1918. godine planirano je preseljenje arsenala u Kaštel Sućurac kraj Splita, ali to nije izvršeno do kraja rata i nestanka Austro-Ugarske. Otok je u potpunosti preinačila Italija 1940. za potrebe podmorničke škole.

Otočić u Fažanskom kanalu otkupljen je za vojne potrebe još 1912. od turističkog Valbandonskog primorja, kada je već bilo jasno da je sv. Katarina bila premala za rastući vid oružanih snaga. Ova hidrobaza planirana je kao trenažni letački centar, što je i ostala do kraja Prvog svjetskog rata. Od 1913. do 1915. grade se hangari, pristanišni mol i ostali popratni objekti, a sredinom 1916. izgrađena je i stanica za golubove pismonoše. Ruševine tadašnjih objekata vidljivi su i danas s kopna, a ruševni mol može primiti samo oprezne moreplovce – posjetitelje.

Austrougarska Pula - Kozada

Nakon ulaska Italije u rat u proljeće 1915. godine, hidroavionska postaja sv. Katarina pokazala se premalenom pa se razmišljalo o novoj bazi. Ubrzo su otkupljene parcele u obalnom predjelu Puntižela, unutar zaštićenog Fažanskog kanala, gdje počinju prvi radovi. U veljači 1916. puštena je u pogon hidrobaza s jedanaest hangara, radionicom, smještajnim i opskrbnim objektima. Do kraja Prvog svjetskog rata, Puntižela je ostala najveća hidrobaza austrougarskih oružanih snaga. Hidrobaza je do danas očuvani toponim, uz vidljive ostatke sačuvanih parkirnih pisti i nekoliko ruševnih objekata uz popularno kupalište.