Mi Puležani, ali i Rovinježi i Medulinci, imamo živih, konkretnih iskustava glede gornje dileme. Prvi primjer su Brijuni. Već više od 100 godina netko drugi odlučuje kako, gdje, kada se što ima dogoditi na tom divnom arhipelagu. Što urbano područje Pule ima od Brijuna? Brijuni su svijet za sebe - izdvojeni dio, corpus separatum južne Istre, odnosno Pule. To što nam se sprema za Muzil, Saccorgianu i Hidrobazu je cca to isto što već više od 100 godina imamo na Brijunima. Dakle, imati ćemo oko grada još jedan, dva ili čak tri "Brijuna".

Drugi primjer je Punta Corrente u Rovinju. Da se ostvarilo ono što je prije više od 100 godina bilo zamišljeno, ta danas prelijepa šetnica bi bila načičkana nizom velebnih vila (vjerojatno s visokim ogradnim zidovima). Šetači, ako bi uopće imali pristup, ne bi ni vidjeli more, a kamo li mu mogli prići ili se u njemu kupati.“. To bi bila privilegija samo za dvadesetak-tridesetak posebnih, vrlo bogatih obitelji. Na sreću to se nije ostvarilo i danas je to lijepi, zeleni raj za šetače kojeg turistički Rovinj kvalitetno promovira na dobrobit cijelog Rovinja, pa i šire.

Treći primjer je Poluotok Vižula u Medulinu. Da su se prije više od 100 godina ostvarili planovi gradnje dokova brodogradilišta za podmornice, od prekrasnog zelenog poluotoka s vidljivim važnim nalazima rimskih vila danas ne bi bilo ni traga. Sve skupa bi vjerojatno izgledalo tužno i jadno. A što danas Vižula znači za turistički Medulin mislim da nije uopće potrebno obrazlagati.

A što je s korijenima?

Grad Pula ima jako puno zelenih površina. Nismo svjesni (možda smo i prenaivni) da smo u smislu teritorija kojim upravljamo (bilo da je gradsko ili državno) silno bogati. Kao škrbnim roditeljima prirodan nam je zadatak to bogatstvo čuvati najbolje što znamo i predati ga očuvanog našoj djeci, unucima i drugim pokoljenjima. Moramo se truditi, pa ako treba i boriti da im i teritorijalno i u smislu okoliša ostavimo čvrstu, kvalitetnu bazu na kojoj će ostati dovoljno dobro i lijepo živjeti jer je tu njihova budućnost.

Dosadašnja namjera da se Muzil plasira stogodišnjom koncesijom znači da će se o 20 posto površine Pule odlučivati u Bog te pitaj kojoj metropoli svijeta. Činjenica je da u turističkom sektoru (naročito za hotelska zanimanja) već dugi niz desetljeća poslove obavljaju stranci. Nekad su to bile osobe izvan Istre, pa nakon toga izvan Hrvatske (naročito iz republika bivše države). Sada to rade osobe koje su došle čak iz dalekih krajeva svijeta.

Po današnjim kriterijima to najvjerojatnije znači da će u Pulu doseliti (da bi radile) osobe iz npr. Filipina, a da će istovremeno stanovnici naše zemlje odlaziti na rad u Njemačku ili Irsku. Sve zakonski u redu, nije sporno, niti dovodim u pitanje legalnost toga, već samo navodim činjenice i pitam se: "A korijeni?" Jedna od velikih ljudskih, emocionalnih kvaliteta i vrijednosti su korijeni. Nemojmo ih se odreći na 99 godina. Mi, prema našim budućim pokoljenjima, nemamo na to pravo!

Koncesije nas danas, u praksi, sputavaju u slobodi kretanja u pojedinim turističkim naseljima. Jedna naša povratnica iz New Yorka ovako je opisala pristup tamošnjim plažama: "… mirišeš ocean, osjetiš ga, vidiš oceanske ptice, ali nigdje ne možeš vidjeti niti jedan val, a kamo li doći do morske obale... Najljepši i najpristupačniji dijelovi obala su ograđeni i nedostupni". To ukazuje da su strahovi o nemogućnosti slobodnog pristupa plažama već danas realnost u visoko razvijenom, civiliziranom svijetu. Neugodne priče s koncesijama za plaže duž obale naše zemlje upozoravaju da i kod nas postoji takva tendencija. Betonizacijom i asfaltizacijom neminovno gubimo ono što je već danas iznimno vrijedno, a što će u budućnosti biti još važnije: zelenilo i zrak!

Zelenilo i zrak

Situacija s covidom je pokazala koliko turističkom sektoru znači imati zrak, zelenilo (tj. kampove) i izdvojiv turistički smještaj (brojan privatni smještaj). Upravo su kampovi i privatni smještaj bili odlučujući faktori koji su spasili sezone 2020. i 2021. Čak su neki kampovi, prvi put od kada postoje, radili i zimi. Uočava se također da gosti kampova dosta uredno odvajaju otpad koji stvaraju u samom kampu i time konstruktivno i znatno doprinose općem zbrinjavanju otpada destinacije. U Euromonitoru kažu kako će ubuduće u središte pažnje trebati staviti samu zajednicu i vrijednosti koje ona dobiva razvojem turizma. Turizam je izuzetno ovisan o čistom okolišu ali ga istodobno i najviše troši. Stoga će se u budućnosti u turizmu očekivati i nagrađivati okolišno osjetljiva praksa.

Ne raspolažem brojčanim podacima, ali imam dojam da je u kampovima danas uglavnom zaposlena lokalna radna snaga. Isto tako (opet nemam brojčanih podataka) imam dojam da se na održavanju instalacija i uređaja, te na uređenju kampova puno koriste usluge lokalnih poduzeća i obrtnika.

Prije 150 godina je Habsburška Monarhija kupila Muzil (također i Saccorgianu i Hidrobazu i još puno toga…) za potrebe vojske i u tom smislu su jako intervenirali u krajolik. Izgradili su utvrde, bitnice, kasarne, baze za hidroavione, i ostale vojne objekte. Vojske država koje su slijedile (Italija i Jugoslavija) na sreću nisu ništa posebno na tim područjima napravile, ni dobroga, ali ni lošega. Dosta štete je učinjeno posljednjih 25 godina otimačinom, krađom, destrukcijom, devastacijom i nebrigom. Srećom, svo to vrijeme na tim velikim površinama priroda je uglavnom imala svoj miran razvoj i ona je jedina profitirala i bujala. Sve do naših dana.

Rješenje za kopneni dio

Poluotok Muzil se može podijeliti u dva bitno različita osnovna dijela: kopneni dio i prometno-morski dio (gradski lukobran). Sukladno tome slijede dva zasebna rješenja.Krenimo od toga da smo mi ti koji sada definiraju urbanističke uvjete. Možemo li odrediti takve uvjete kojima će se najviše brinuti o budućnosti naših pokoljenja? Kako u tom smislu možemo sačuvati to što je sada, u obliku u kakvom je sada? Možemo li odrediti takve uvjete koji će najmanje dirati, mijenjati krajobraz, intervenirati u prostor kakav je danas, ali da se ipak koristi, da područje živi i da doprinese razvoju grada i blagodati njenih stanovnika? Put rješenja tog pitanja, čiji će životni rezultati biti u korist građana vodi kroz proaktivan pristup Grada Pule na području urbanizma i gospodarenja prostorom.

U tom smislu treba promijeniti urbanističke planove tako da njihovo osnovno novo obilježje budu kampovi. Dakle, zeleno, zeleno, prirodno zeleno. Naravno, putovi, ceste, asfalta koliko treba, ali što manje dirati postojeće zelenilo. Ne sjeći, ne čupati, ne krčiti, ne betonirati. Ne graditi preko prirode nego ugraditi turistički proizvod u prirodu. Ne žuriti s betonom. Polako. Za beton na Muzilu ima uvijek vremena. Zadržati dio onoga što je sadašnjim planom predviđeno: vinarija/uljara, likovna/obrtnička radionica, sportska luka Fižela, kino i trgovački centar, galerija, muzej, uzletište balona, itd. Dio postojećih zgrada svakako preurediti u hotele. No, osnovno obilježje neka budu kampovi (npr. tri), jer je površina zaista velika. Jedan klasični, tipični. Drugi s luksuznim održivim kućicama, a treći (zašto ne?) naturistički. Svakako predvidjeti izgradnju sustava bazena, prvenstveno zato što zbog morfologije zemljišta (litice, klifovi, …) nema prikladnih širokih plaža za sunčanje i ulazak u more, a i visinske razlike su prilične.

Usput smatram da je rješenje za Saccorgianu jedan lijepi kamp koji će razdvojiti građevine Verudele od građevina Zlatnih stijena. Za Hidrobazu također jedan lijepi kamp koji će oplemeniti područje. Sigurno će biti potrebno zasaditi puno dodatnih stabala. Realizaciju tako obimnog i novčano zahtjevnog projekta do sada su svi vidjeli samo na jedan (uvijek isti) način: predati cijeli Muzil nekome u koncesiju na 99 godina. Je li to baš jedini način da se nešto ostvari i pokrene razvoj Muzila? NE! NIJE!

Zašto se ne ugledati i slijediti proceduru i način realizacije projekta Mon Perin Bale? Kopirajmo put koji je tu kraj nas već dao vrlo konkretan, mjerljiv i opipljiv rezultat. Neka se nama, stanovnicima Pule, omogući da se uključimo u taj veliki pothvat kao što su se stanovnici Bala uključili u pothvat Mon Perina. Na taj način će konačno, nakon stoljeća i pol Muzil postati i u društvenom smislu sastavni dio Pule. Puležani će ga prvi puta u novijoj povijesti takvim i osjećati.

Naravno, da tako veliki projekt treba realizirati po fazama, postepeno. Uostalom takav fazni pristup u realizaciji se od samog početka također primjenjuje i u Mon Perinu. Vlada naše zemlje je pokazala na konkretnim primjerima (terminal za kruzere na Vallelungi, zgrada Mehanike-bravarija, bivši salon automobila Mehanike, Hipodrom, kasarna u ulici 43. Istarske divizije u Puli, te grupa utvrda Barbariga za općinu Bale, a i drugdje po Hrvatskoj), da ima sluha i da nekretnine predaje lokalnoj zajednici kada joj se prezentiraju pravi projekti. Zašto sumnjati da to ne bi učinila i s Muzilom (pa i Hidrobazom i Saccorgianom)?

Rješenje za lukobran

U sklopu Muzila se nalazi veliki, dugi gradski lukobran. On je na neki način produžetak Muzila u more. Pulski lukobran je impozantna građevina kojega je početkom prošlog stoljeća dala izgraditi Habsburška Monarhija. Zbog početka I. svjetskog rata nije u potpunosti dovršen. Vlasti država koje su slijedile (Italija, pa Jugoslavija) nisu ništa napravile za lukobran. Nisu ga dovršile, nisu ga popravljale i nisu ga održavale. Danas je stanje svakako još gore. Vrijeme je za njegovu temeljitu obnovu. Godinama, čak desetljećima, neuspješno ga se nastoji sanirati jer je jako propao. Uzrok neuspjeha saniranja je veliki novčani iznos kojeg očito Grad Pula ne može izdvojiti iz svojih izvora.

Lukobran su svi do sada vidjeli kao problem. Međutim, postoji i drugi kut gledanja: svojom masom (nije Keopsova piramida ali je veleban i moćan) se naprosto nudi da se s njime „nešto“ učini. Potreba da ga se popravi i sanira je naprosto jedinstvena prilika da ga se djelomično (samo cca na ¼ njegove ukupne duljine počevši od njegovog korijena) pretvori u gat. To učiniti tako da se izgrade dvije platforme za pristajanje i najvećih kruzera koji plove svijetom (npr. kako je idejno projektirao dipl. arh. Marko Martinčić). Dogradnjom platformi bi ga se poduzetnički obogatilo i pretvorilo u prometnu funkciju. Sve to ne mijenjajući, a pogotovo ne umanjujući nipošto njegovu osnovnu funkciju zaštite zaljeva, odnosno grada.

Na području Val de figo/Smokvica je za putnike kruzera (za čekiranje, kontrole, čekaonice i druge potrebne tipične sadržaje) potrebno izgraditi odgovarajuće pristanišne zgrade. S infrastrukturom i kapacitetima za prihvat kruzera svih veličina, sa zračnom lukom koja je od njih udaljena svega desetak kilometara, s autoputom koji stiže do grada, sa željezničkom (tramvajskom) infrastrukturom koja se pruža do same operativne obale „ispod“ kruzera, s vlakovima na vodik koji povezuju Pulu sa svim važnim centrima nekadašnjeg Habsburškog luka (München, Beč, Prag, Bratislava, južna Poljska, Budimpešta, …), čime Pula može postati ključno putničko čvorište (naravno i home port) kruzing turizma za cijeli Jadran. S aspekta atraktivnosti veliki kruzeri privezani uz lukobran ili na vezu u zaljevu će biti (dodatna) atrakcija za goste, turiste i posjetitelje Muzila.

Financiranje popravka i sanacija lukobrana s dogradnjom platformi za privez najvećih kruzera treba svakako ostvariti apliciranjem na EU fondove. S obzirom na kombinirano rješenje (popravak i dopuna njegove namjene izgradnjom platformi) uvjeren sam da će se za to moći brže i lakše dobiti potrebna sredstva

Prometna povezanost

Za servisiranje i zadovoljavanje potreba gostiju kampova na Muzilu, ali i mnoštva zaposlenika i drugih osoba koje će imati potrebu ili morati ili željeti iz grada poći na Muzil ili iz Muzila otići u grad, te za zadovoljenje želja znatiželjnih putnika kruzera da npr. posjete Arenu i/ili Forum svakako je nužno predvidjeti, pored komotne široke cestovne prometnice, i tramvajsku vezu. U samom Muzilu nužno je sagraditi dva tramvajska kolosijeka. Jedan koji će suštinski voditi na razini obale skroz do i po lukobranu, do kruzera. Drugi, na višoj nadmorskoj razini, će voditi do platoa s muzejima, hotelima i recepcijama kampova. Račvanje kolosijeka mora biti kod uvale Vergarola kako bi se postigao blagi pad za liniju koja će voditi do lukobrana.

Zahvaljujući tračničkom vozilu (koje ne ide po asfaltnoj površini ceste), za prijevoz turista iz kampova i/ili putnika kruzera neće se nimalo opterećivati cestovna prometna infrastruktura grada. Prijevoz tisuća putnika, čak i kada će biti zgusnuti u kratki vremenski interval (kako obično jest s kruzerskim putnicima), u prometnom smislu grad neće niti osjetiti.

Zaključak

Realizacijom ovog projekta za Muzil (kako turističkog dijela, tj. kampova, tako i poduzetničko-morskog dijela za kruzere na lukobranu (proširenje njegovog korijena i korištenje tog dijela kao gata), ostvarit će se bitan odmak od konstatacije autora Studija 3LHD da je "Pula mjesto zaustavljenog razvoja i zamrznute sadašnjosti". Ujedno će to predstavljati početak realizacije konstatacije koju je izrekao direktor Turističke zajednice Istarske županije Denis Ivošević da "Pula ima ogroman potencijal, najveći ne samo u Hrvatskoj, nego i na Mediteranu, ali ga tek treba početi realizirati".

Povezane vijesti

• Što je uništenje veće, obnova će biti skuplja
• Kreće se u potragu za investitorima na Muzilu
• Sve po 99 godina